Mediji zbog iranskog tržišta i resursa “mijenjaju zemlju” u kojoj je sve isto kao i prije – Kakav je Iran bio i jest?

Midhat Hajdarević 2015-04-20

U Lausanni je nedavno postignut preliminarni sporazum oko iranskog nuklearnog programa između predstavnika Irana i takozvane „šestorke“ koju čine Rusija, Kina, SAD, Velika Britanija, Francuska i Njemačka. Konačni dogovor bi trebao biti sklopljen u lipnju ove godine i Iranu bi se trebale ukinuti međunarodne sankcije, čime bi se ta zemlja od skoro 80 milijuna stanovnika i bogata prirodnim resursima pretvorila u ogromno tržište kojem nitko ne može odoljeti.

(altermainstreaminfo.com.hr)

To je jedini razlog zbog kojega se u zapadnim i domaćim medijima odjednom prave hvalospjevi Islamskoj Republici. Odjednom se u medijima pojavljuju napisi poput onoga o glasnogovornici iranskog Ministarstva vanjskih poslova, Marzieh Afkham, koja će, možete misliti, „biti prva žena na mjestu veleposlanice još od pobjede Islamske revolucije 1979., a ranije je to bilo moguće samo u vrijeme šaha Reza Pahlavija, kada je tu dužnost ‘70-ih godina u Danskoj obavljala veleposlanica Mehrangiz Dolatshahi“.

Kako prenosi Reuters, kojeg dosljedno citiraju svi domaći mediji, „to bi bio značajan korak za Iransku Revoluciju, ali i za Iran općenito“.

Potom hrvatski Večernji List javlja „kako Teheran uvodi promjene na bolje i napokon popušta, te od sljedeće godine žene mogu i na nogometne utakmice.

Koliko je samo po sebi providno ulizivačko novinarstvo vidi se iz proste činjenice da ovi napisi koincidiraju s preliminarnim dogovorom oko iranskog nuklearnog programa i izjave Mohammada Taheriana Farda, iranskog veleposlanika u Zagrebu, koji je rekao „kako je strateški cilj Islamske Republike da Hrvatska postane distributer iranskog plina za europske zemlje“.

Ako bude tako, a svi želimo da bude, Hrvatska naprosto neće znati kuda s tolikim novcem, jer smo nedavno bili „ključna zemlja za LNG terminale koji će se graditi po Jadranu i Europi jamčiti energetsku sigurnost“, ranije smo „skoro sve dogovorili s Azerbejdžanom“, a sad, eto, čak smo i prioritet Teherana. No, plin je drugi dio priče koji nema veze s medijskom pompom koja prati zatopljavanje odnosa s Iranom, moguće otvaranje tog tržišta i dostupnost iranskim resursima.

No, kako konačni dogovor nije još postignut, još uvijek se podsjeća „kako udruge i međunarodne organizacije za ljudska prava često kritiziraju Iran zbog prava žena, ali su pozitivne promjene očito su na horizontu“.

„Iranski predsjednik Hasan Rohani je obećao kako će popraviti stanje prava žena u Iranu, što je posebno naglasio za vrijeme svoje predsjedničke kampanje 2013. godine, a mora se priznati i da je njegov prethodnik, Mahmud Ahmadinedžad učinio korak naprijed po ovom pitanju i 2009. po prvi put postavio ženu na ministarsku funkciju“, prenosi Reuters, kao da su u Iranu sve do prije nekoliko dana žene držane kao roblje i po Teheranu hodale u burkama.

Sad se vratimo nekoliko godina unatrag, posebno u vrijeme kada je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda rezolucijom 1696 u srpnju 2006. uvelo prve sankcije Islamskoj Republici, a kasnije ih proširivalo godinu za godinom, sve do 2012.godine kada je izglasana i posljednja u nizu, te kada su gotovo svi sektori iranskog gospodarstva i neki čelni ljudi bili na udaru međunarodnih sankcija. (Sanctions against Iran)

U to vrijeme je Iran bio zemlja koja je šokirala svijet, jer je Teheran „devetero preljubnika osudio na kamenovanje devetero preljubnika osuđeno na kamenovanje“, što je samo mali dio sotonizacije Irana koja je pratila sankcije na kojima su insistirali Zapad, Izrael i Saudijska Arabija.

„Osam žena i jedan muškarac u dobi od 27 do 50 godina u Iranu su osuđeni na kamenovanje do smrti, javljaju iranski aktivisti. Odvjetnica i aktivistica za ženska prava Shadi Sadr rekla je da su oni osuđeni zbog bračne nevjere u raznim iranskim mjestima, a u sudskim postupcima nije poštivan procesni protokol. Šestero njih je osuđeno isključivo na temelju procjene sudaca, bez očevidaca i nazočnosti branitelja, rekla je Sadr, koja u Iranu vodi kampanju za zabranu kamenovanja. Presude su potvrđene i mogu biti smaknuti svakog trenutka. Nastojimo zaustaviti provedbu presuda, a želimo i amandman na kazneni zakon kojim je propisano kamenovanje do smrti, rekla je Sadr novinarima. Prema iranskim zakonima, preljub je jedino kazneno djelo koje se kažnjava kamenovanjem. Muškarac obično bude zakopan u zemlju do pasa, a žena do vrata, nakon čega provoditelji kazne bacaju kamenje u osuđenika dok ne umre“,u srpnju 2008. piše jedan hrvatski portal.

Nitko ne može zaboraviti višegodišnje napise o „sirotoj Sakineh Mohammadi Ashtiani“, nad kojom je također trebala biti izvršena smrtna kazna kamenovanjem, iako su „stizale osude iz cijelog svijeta“.

“Odluka je donesena dan nakon što je predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso presudu nazvao “neizrecivo barbarskom”, što je bila posljednja u nizu kritika koje su iznijele strane sile. Sakineh Mohammadi Ashtiani je osuđena 2006. za preljub, jedan od najtežih zločina u Islamskoj Republici. Također je bila optužena za upletenost u ubojstvo njezina supruga. Iranski mediji su sugerirali da se osuda na pogubljenje kamenovanjem, uvedena po šerijatskom zakonu nakon islamske revolucije 1979. godine, neće izvršiti, ali da bi Ashtiani mogla ipak biti pogubljena vješanjem”, u rujnu 2010. prenosi HINA.

Uzalud u ožujku 2014. godine Mohammad Javad Larijani, islamski tajnik za ljudska prava u Teheranu, objavljuje da je Sakineh Ashtiani pomilovana zbog dobrog ponašanja, jer je svejedno „deset godina provela u odjelu osuđenika na smrt“.

Svi su prešutjeli da je medijska pažnja oko njezine osude na smrt kamenovanjem bila propaganda i smrtna kazna je bila izrečena za ubojstvo, a ne za preljub.

Ne zna se je li postojala zemlja o kojoj se više lagalo nego što se to činilo kada je u pitanju Iran i to od Islamske revolucije 1979. i dolaska na vlast ajatolaha Homeinija. Nema sumnje da je došlo do korjenitih promjena u društvu, ali je najveći krimen Teherana bila nacionalizacija prirodnih resursa, nafte i plina u prvom redu, te vođenje suverene unutarnje i vanjske politike. Ljudska prava, a posebno prava žena, na koja ukazuju udruge i međunarodne organizacije za ljudska prava, su moćno bile oružje u stvaranju negativne slike o Islamskoj Republici, koja, barem danas , ne odgovara stvarnosti i „ne pušu nikakvi novi vjetrovi pozitivnih promjena“, nego samo postoje zemlje koje kao da se takmiče tko će napisati ljepši članak o Iranu i tako „čista obraza“ otputovati u Teheran i dogovarati unosne poslove.

No, kakav je Iran, barem posljednjih godina, kada se o toj zemlji pisalo kao o „tiraniji u kojoj se provode masovna kamenovanja, a žene takvom groznom smrću završavaju samo zbog preljuba““, iako se nekoj od njih zna dogovidi da s ljubavnikom usput ubije i supruga, što je bio nevažan detalj, barem u slučaju danas slobodne žene Sakineh Ashtiani.

Zapadni mediji i feministički pokreti gotovo u pravilu promatraju društva u teškoćama i nikada ne vide ljude koji pate općenito, a u Iranu upravo zbog nametnutih sankcija, već samo diskriminirane žene.

Žene se opisuje kao robinje, muškarce kao okrutne robovlasnike, a nad cijelim procesom budno bdiju teheranske mule i Iranska revolucionarna garda, „fanatici koji na svakom koraku paze da netko ne bi skrenuo s pravog puta“.

Takve optužbe se uglavnom objašnjavalo tradicijom i islamskoj religijskog strukturi društva ili islamskoj filozofiji života, što stvara dodatnu konfuziju i probleme, a dijelom je razlog raširenoj islamofobiji. Istok i zapad nisu isto. Ne gaje iste tradicijske vrijednosti. Riječ je o različitim kulturama, ne uvijek u negativnom smislu. Naročito negativno se opisuje ona druga strana, dok zapadni mediji i „borci za ljudska prava“ uvijek uspijevaju previdjeti da je Iran zemlja koja od svih zemalja Bliskog istoka ima najmanje praktičnih vjernika. Kakav je položaj žena u Iranu i kako žive žene koje odluče živjeti ili ne živjeti u skladu s islamskim zakonima?

Odbacivanje poštivanja duboko ukorijenjenih pravila vodi do sve manje i manje obveza, pa se dešava da često oni koji odbace ta pravila postanu zagrižljivi protivnici kulture i civilizacije iz koje potiču i kao da jedva čekaju da istresu lavinu optužbi protiv vlastite kulture, čak i kada je to posve neopravdano.

Upravo stoga za mnoge taj neprijateljski pohod na tradicionalna ograničenja dolazi u zajedničkom paketu s feminizmom. Feminizam često, naročito na Zapadu i u posljednjih nekoliko desetljeća, tone u ekstremizam, kao i mnogi drugi aktivistički pokreti koji su ograničeni na isključivo jedno određeno područje aktivnosti.

Nažalost, feministički pokret koji ogrezne isključivo u osudu patrijarhata, kao jedinog izvora ugnjetavanja žena, zapravo čini ogromnu pogrešku. Umjesto ovog križarskog pohoda protiv patrijarhata, koji u Iranu „polako popušta uzde“, trebalo bi ukazati na općenitu potrebu dokidanja nezdravih društvenih odnosa, kako političkih, tako i ekonomskih, čime bi se „žensko pitanje“, usporedo sa svim ostalima, riješilo samo po sebi. Nemoguće je mijenjanjem tek jednog segmenta u kompleksnom sustavu doći do stvarnog kvalitativnog pomaka. Društveni odnosi se popravljaju isključivo korjenitim promjenama koje zadiru u sva polja, sve razine društvenih odnosa.

No, vratimo se sada Iranu i jesu li zaista sva ograničenja na štetu žena i tek se naziru „male promjene na bolje“?

Zapadni mediji su godinama servirali čitateljima priču o ženama s istoka kao robinjama i mučenicama. Iako doista postoje problemi koje treba rješavati i koje nitko ne spori, postoje i druge skupine čiji problemi također nisu zanemarivi, a paradoks je da je upravo patrijarhat potpomogao ženama i poboljšao im kvalitetu života. Tako žene danas u Iranu, na primjer, žive znatno dulje nego muškarci i prednjače u mnogim pravima. Lokalni mediji u Iranu koji djeluju po smjernicama Zapada s lokalnim feminističkim pokretom stvaraju snažan pritisak na politiku.

Usporedimo konkretna prava iranskih muškaraca i žena. Jedan od oblika diskriminacije koji žene evidentno trpe je npr., u slučaju nasljedstva. Ako pokojnik za sobom ne ostavi oporuku i obitelj se drukčije ne dogovori, muški nasljednik dobiva dvostruko veći dio nasljedstva od ženskog. Udana žena nije mogla ostvariti pravo na putovnicu bez potpisa supruga, a neudana je morala tražiti dozvolu oca, ali se tijekom 2013. i 2014. vodila žestoka rasprava u iranskom parlamentu o tom zakonu, a sam zakon je u jednom dijelu ukinut.

Žene u javnosti moraju nositi veo ili hidžab, no to u Iranu ne izgleda kako prikazuju naši mediji i Iranke se pokrivaju da to više liči na modni detalj, nego islamski veo u klasičnom smislu. Potpuno besplatnu zdravstvenu skrb imaju samo žene. Ako neudana žena donese odluku da ne želi raditi, svejedno će biti zdravstveno osigurana preko roditelja, čak i kada oni umru, dakle doživotno.

S druge strane, muškarci imaju besplatnu zdravstvenu skrb samo do 21.godine života. Žena zadržava pravo na zdravstvenu skrb i nakon smrti supruga, dakle opet doživotno, dok muškarci nemaju to pravo.

Ako zaposlena žena odluči napustiti posao, opet zadržava doživotno pravo na besplatnu zdravstvenu skrb. Kada su u pitanju mirovine za žene, ako joj suprug umre, supruga odmah ima pravo na njegovu mirovinu bez obzira na životnu dob, pa i u slučaju da je zaposlena i primat će i plaću i mirovinu pokojnog supruga.Takav zakon za muškarce ne postoji.

Ako se žena odluči na razvod, pored alimentacije koju prima od bivšeg supruga (mehrieh) o njoj ponovno mora brinuti otac, ako je on umro, država joj osigurava mirovinu po ocu, također doživotno. Naravno, muškarci nemaju to pravo.

Ako žena umre prije muža, on ne ostvaruje pravo na nikakvu odštetu, ali zato ženini bliski rođaci, sestre i roditelji dobivaju ogroman dio iznosa kojeg je on do tada uplaćivao za njeno osiguranje.

Svaka žena o kojoj nema tko brinuti i nije zaposlena dobivat će mjesečnu plaću od udruge Kommiteye Imdad, koja osim žena isplaćuje potpore isključivo muškarcima s teškim invaliditetom ili starcima.

Nakon rastave od muža, bivša supruga, ukoliko on umre do godinu dana nakon razvoda, nasljeđuje njegovu imovinu.

Možda nakon ovih podataka netko uspije shvatiti da se Iran „ne mijenja“, nego se samo mijenja način izvještavanja o toj zemlji. Jednako tako nitko ne želi spoemnuti podatak da je Iran zemlja u kojoj 67% studenata na sveučilištima čine žene, ali većina njih po završenom studiju ne želi raditi. Ne zato što su diskriminirane, nego ogromna većina nikada ne ispiše niti jednu zamolbu za posao.

Borci za ljudska prava i dalje tvrde kako je Iran zatvor za žene i da „Rohani i ajatolah Ali Hamenei malo popuštaju“, iako uporišta za takve tvrdnje ne postoje.

Možda tako izgleda ako usporedimo mladu modernu djevojku iz Europske unije i modernu Iranku, koje su jedna od druge udaljene tisućama kilometara, ali samo zato što u Europi djevojka može nositi lijepu odjeću i do „određene mjere“ se razgolićivati u javnosti, razgovarati mobitelom, šminkati se, pušiti, odlaziti u kafiće i piti alkoholna pića, dok u Iranu djevojka mora pokriti kosu i ne smije u javnosti pokazivati svoju ženstvenu stranu.

Onda dolazimo do paradoksa da su iranske žene među najvećim potrošačima dekorativne kozmetike na svijetu, a Iran također drži rekord u plastičnim operacijama nosa i općenito je u samom svjetskom vrhu po zahvatima plastične kirurgije, usprkos činjenici što su takvi zahvati vrlo skupi.

Dakle, djevojke u Iranu ne smiju piti alkohol, istina, no ne smiju niti mladići. U Iranu je alkohol ilegalan i nije to „represija nad ženama“, nego prohibicija.

Najčešće optužbe su da Iranke, ako zatrudne van braka ili budu uhvaćene u preljubu, mogu biti osuđene na smrt zbog „zločina protiv morala“. Ovo je neistina koja se najčešće provlači kroz medije.

Kazneni zakon u Islamskoj Republici kaže: „Ako se djevojka svojevoljno upusti u seksualni odnos može kasnije tužiti mladića i prisiliti ga da je oženi, pa će joj legalno pripasti takozvani „mehrieh“, koji postoji u islamskom svijetu, a u Iranu iznosi 150 000 dolara. (…) Ako žena počini ubojstvo ili se uplete u kriminalne radnje povezane s trgovinom opojnih droga, biti će osuđena na smrt vješanjem.“

Istina je da u Iranu postoji smrtna kazna vješanjem i najčešće se izvršava javno, no, opet treba pogledati i brojke.

Tijekom 2012. godine je na populaciju od 77,5 milijuna ljudi 580 osuđeno na smrtnu kaznu, a neke su izvršene javno. Od te brojke 9 osuđenica su bile žene i 571 muškarac. Vrlo rijetko se dogodi da iranski sudac dosudi ovakvu kaznu za ženu, dok i za muškarce postoji oprost kojeg obitelj ubijenog može u posljednjem trenutku dati osuđeniku i spasiti mu život. Upravo takva priča je nedavno preplavila sve medije i ona konicidira sa zatopljavanjem odnosa s Teheranom, jer bi inače sigurno bila prešućena.

Zapad doista pretjeruje i zapitajmo se jesmo li mi savršeni i zar je naša demokracija doista vrhunac čestitosti? Odakle nam pravo da mi govorimo „kako Iran čini pomake nabolje“? Nužno je raskrinkati medijsku propagandu i laži, iako vlasti u Teheranu dobro znaju tko je o njima kako izvještavao i tko je što pisao, a što je od svega bila istina a što laž.

Iran je zemlja od 77 milijuna stanovnika i u statistici od 2013. je bilo 900 slučajeva silovanja. Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da su 60% žrtava silovanja bili muškarci, a 40% žene. Silovanje je težak grijeh u patrijarhatu.

Usporedbe radi. Sjedinjene Države imaju oko 320 milijuna stanovnika, dakle skoro četiri puta više od Irana. Nacionalni Centar za žrtve iznosi podatak od 683 000 silovanja godišnje. FBI otvoreno priznaje da će će 1 od 3 žene tijekom života biti žrtva silovanja. U Americi 91% žrtava ovog zločina čine žene, a 9% muškarci. 99% počinitelja su muškarci.

Što reći, nego zaključiti da su zapadni mediji su licemjerni i da je sada trend lijepo pisati o Iranu. Možda nešto od navedenog uskoro pročitate u mass-medijima do lipnja ove godine, jer bi Iran vrlo lako mogao postati bogato i otvoreno tržište, zemlja prepuna prirodnih resursa, a kako se pojaviti pred ajatolahom Homeinijem ili predsjednikom Rohanijem s medijima koji još uvijek stoje na liniji sotoniziranja te zemlje kao u vrijeme uvođenja sankcija. Ovakvi su tekstovi ranije bili rezervirani za blogove i uski krug čitatelja, ali je sirenski zov kapitala učinio svoje i „Iranke će čak moći ići na nogometne utakmice, a Marzieh Afkham će biti prva žena na mjestu veleposlanice još od 1979., dok je ranije to bilo moguće samo u vrijeme šaha Reza Pahlavija, kada je tu dužnost obavljala Mehrangiz Dolatshahi ‘70-ih godina u Danskoj“. Ma, zaista?

#iranka #iran