Prije ratnih sukoba tadašnji bh. ministar mi je rekao da je moja biskupija otpisana

Banjalučki biskup Franjo Komarica za BUKU: Prije ratnih sukoba tadašnji bh. ministar mi je rekao da je moja biskupija otpisana

Nakon rata su me posjetila zajedno dva ministra iz entiteta Vlade RS i saopćila kako su se u Zagrebu dogovorili da ovdje smije biti samo 7000 Hrvata, a isto toliko da smije vratiti na područje Republike Hrvatske. Oba puta sam upozorio da se ne smiju igrati životima ljudi i naroda. Kao i inače – nisu me poslušali!

Životopis banjalučkog biskupa Franje Komarice je obiman. Imenovan je pomoćnim biskupom banjalučkim 1985. godine, a 1989. godine je nakon penzionisanja monsinjora Alfreda Pichlera postao i najmlađim biskupom u tadašnjoj Jugoslaviji. Utemeljio je 1986. biskupijski Caritas, a 1989. župna pastoralna vijeća i banjalučki Institut za teološku znanost, koji je radio do 1995. godine. Biskup Komarica je 2004. godine nominovan za Nobelovu nagradu za mir i postao prvi građanin BiH koji je nominovan i prihvaćen kandidat za tu prestižnu nagradu. Povodom nominacije izdana je njegova knjiga “U obrani čovjekova dostojanstva”.

U razgovoru za Buka magazin od biskupa Komarice smo saznali kakav je položaj katolika u Banja Luci i čuli njegovo mišljenje da li se građani Bosne i Hercegovine mogu nadati boljoj budućnosti.

Gospodine Komarica, da li je teško vršiti dužnost biskupa u Banja Luci?

 

Po mnogo čemu specifično životno ozračje u kojem su se tijekom zadnja skoro tri desetljeća našli pripadnici moje biskupije i mene i moje biskupske zadaće i dužnosti snažno uvjetuje svojim brojnim, neuobičajenim problemima i barijerama, ali i s određenim mogućnostima i šansama.

Nije mi poznato da se u ovom spomenutom vremenu pod kraj 20. i s početkom 21. stoljeća u bilo kojoj od brojnih biskupija na europskom kontinentu ovako postupalo s katoličkim miroljubivim svećenicima, redovnicama i miroljubivim vjernicima, kao na području moje biskupije. Toliko ih je tijekom rata u BiH na najbrutalniji način ubijeno, mučeno i protjerano iz njihovih domova i župa, iako su se uporno trudili oko prakticiranja praštanja i pomirenja te oko ispunjavanja najteže zapovijedi, zapovijedi ljubavi prema neprijatelju. Ja sam sa svima njima cijelo ovo vrijeme, više od 30 godina, neposredno dijelio i dobro i zlo, zalažući se osobito za svakog obespravljenog i u nevolji čovjeka te za pravedni mir za sve ljude i narode, a što je jedna od nezaobilaznih proročkih zadaća svakog biskupa.
Činjenica je da je u Banja Luci mnogo manje katolika nego što ih je bilo prije 30 godina. Znamo da je za to kriv rat. Međutim, da li je broj katolika baš morao da bude u tolikoj mjeri umanjen u našoj banjalučkoj Biskupiji.

Ratnih sukoba u Banja Luci nije bilo, jer smo se cijelo ratno vrijeme kao katolici trudili oko očuvanja mirnog suživota s drugim našim sugrađanima. Držali smo se Svetopisamskih riječi, koje sam nebrojeno puta ponavljao pred svojim župljanima: radije ćemo nepravdu i zlo podnositi nego drugima činiti. Mi smo nemilosrdno kažnjeni i iskorijenjeni, ne zato što smo našim sugrađanima bilo čime ugrožavali njihove živote ili imovinu, nego što smo se trudili voljeti ih i spašavati im i živote i imovinu. To su, uostalom, priznavali u više navrata i u raznim prigodama i službeni predstavnici, politički i vojni, našeg komšijskog srpskog naroda. Iz samog pak vojnog vrha mi je izrijekom rečeno, da iako mi Katolici ni u čem nismo krivi, mi ipak moramo napustiti Banju Luku, odnosno svoja ovdašnja višestoljetna ognjišta i svoje korijene „jer je tako naređeno“. Ratni gradonačelnik našeg grada je pred službenom delegacijom Europskog parlamenta na njihovo pitanje: Što su ovdašnji Katolici odnosno Hrvati zlo učinili da ih je toliko stotina ubijeno u njihovim domovima, a toliko desetaka tisuća brutalno protjerano iz njihovih domova dao jasan odgovor: Moji Hrvati i Katolici se nisu ni u čemu ni o koga ogriješili.
Da li je po vašim saznanjima možda bio i neki “tajni” politički dogovor između političkih strana u Banja Luci, odnosno Beogradu i Zagrebu da se izvrši “zamjena” stanovništva?

 

Meni je osobno, još prije izbijanja ratnih sukoba u našoj zemlji došao jedan od ministara u tadašnjoj bosanskohercegovačkoj vladi i rekao sa suzama u očima: Biskupe, Tvoja je biskupija otpisana. Bio sam na sastanku gdje je tako dogovoreno.

Nakon rata su me posjetila zajedno dva ministra iz entiteta Vlade RS i saopćila kako su se u Zagrebu dogovorili da ovdje smije biti samo 7000 Hrvata, a isto toliko da smije vratiti na područje Republike Hrvatske. Oba puta sam upozorio da se ne smiju igrati životima ljudi i naroda. Kao i inače – nisu me poslušali!

 

Kakav je položaj katolika danas u Banja Luci i imate li saznanja koliko katolika živi ovdje?

Na području grada i općine Banja Luka prema našim službenim podacima, koje župnici uzimaju svake godine, sada živi u 9 župa oko 2000 župljana, ogromnom većinom starija populacija, a ne rijetki i bolesni, nemoćni i osamljeni jer su im djeca i rodbina tko zna gdje u progonstvu. Sve dosadašnje poratne godine smo se, osobito putem biskupijskog i župnih Caritasa, trudili oko pomaganja mnogim u njihovim različitim i brojnim potrebama, osobito materijalne odnosno fizičke naravi.

 

Da li postoje indicije da će se katolici, a većinom se radi o Hrvatima, ikada vratiti ponovno na ove prostore i šta bi bio uslov njihovoga povratka?

Dakako da ima indicija i uporne želje za povratkom osobito onih obitelji, koji su do sada uspjeli ne prodati svoju imovinu. Ali nema još uvijek ni nakon 22 godine iza rata za sve te voljne povratnike. Nikoje službene strane: ni gradske ni entitetske, ni državne, pa ni međunarodne prijeko potrebne pomoći, ni političke, ni pravne, a pogotovo ne materijalne pomoći, kako su to dobivali brojni drugi naši sugrađani stari i doseljeni. Svatko iole upoznat u nedavnu prošlost ovog grada i ovih krajeva vrlo dobro zna kako su se vlasti ovdje prema kojem od naroda ponašale i kako se kontinuirano sve do sada ponašaju. Prođite kroz nekadašnja gradska ili prigradska naselja ili pak sela gdje su do rata živjeli katolici odnosno Hrvati pa pitajte tko tu sada živi i gdje su domicilni stanovnici? A svaki političar mora znati da je pravo na vlastitu imovinu i na rodni kraj neupitno, jedno od temeljnih ljudskih prava, koja mora svatko poštovati, ako ne želi biti zločinac, krivac prema međunarodnom i svakom domaćem normalnom zakonu.

Da li ste vi kao Biskup dužni da kritikujete ono što u jednom društvu nije korektno ili bi trebali da se bavite samo religijskim pitanjima?

U više službenih dokumenata Drugog Vatikanskog Koncila, kao i poslije koncila potvrđena je uzajamna neovisnost političke zajednice i Crkve. Također je naglašena odgovornost i zadaća Crkve da političko područje podvrgne etičkoj prosudi ako su temeljna prava ljudske osobe, spasenje čovjeka ili društvena pravda u opasnosti. Crkva se snagom Duha Svetog, koja joj stoji na raspolaganju trudi i mora truditi da učini ljudski život što čovječnijim i da spriječi sve ono što bi takvom razvitku i ljudskom dostojanstvu bilo na putu.

Ako sam ja kao rođeni Banjalučanin i dugogodišnji katolički biskup u ovom gradu i u ovoj zemlji jedan od brojnih svjedoka da se brojnim stanovnicima naše predugo gažene zemlje, pa tako i brojnim našim katolicima od strane državnih struktura osporava pravo na izgradnju sigurne budućnosti i na razvitak njihova dostojanstva, onda je moja moralna dužnost i pravo donositi u duhu crkvenog nauka moralnu prosudbu o takvom ponašanju tih struktura.

Imate li nekih zajedničkih projekata sa drugi vjerskim zajednicama i, ako imate, o kojim projektima se radi?

Međusobni odnosi između službenih predstavnika Banjolučke biskupije s jedne i Srpske Pravoslavne Crkve i Islamske zajednice na području moje biskupije su uglavnom korektni, a u ne rijetkim slučajevima i puno bolji od toga. Postoje međusobni pohodi u prigodama raznih vjerskih svečanosti, u karitativnom ispomaganju, u djelovanju Međureligijskog vijeća pa čak i u materijalnom pomaganju ponovne izgradnje porušenih vjerskih objekata. Ima slučajeva i zajedničkog rada oko odgoja i izobrazbe mladih.

Osobno sam kratko nakon rata dao izričite naredbe svećenicima i redovnicima na području moje biskupije da ponovno ožive tradicionalno dobre odnose i suradnju s predstavnicima SPC i IZ. Koliko je dakle do nas, naš je stav jasan.

Mislite li da je moguće da Bosna i Hercegovina krene u srećnu budućnost te da narod koji u njoj živi postane optimističniji?

Naša je zemlja već više od 25 godina unesrećeni talac međunarodnih međusobno različitih pa i suprotstavljenih interesa. Mnogi njeni stanovnici su prisilno predugo izranjavani i na duši i na tijelu, umorni, razočarani i beznadni, a ne rijetko i međusobno posvađani bez pravog povoda i osobne krivice.

Predugo se u našoj zemlji sakriva prava istina o njoj i njenim stanovnicima, gazi se i  ruglu izvrgava pravda i ravnopravnost. A skromni pokušaji oko praštanja i pomirenja omalovažavaju se i onemogućavaju se od strane onih struktura, koje kod nas djeluju u duhu proklamiranog gesla: „Što gore, to bolje“.

Nesređena i nezdrava društveno politička i pravna situacija u našoj zemlji onemogućava ogromnoj većini ovdašnjih stanovnika da izgrađuju sretniju i mirniju budućnost za ovu i buduće generacije. Ovakva nepovoljna situacija u BiH je ujedno trajna opasnost za druge zemlje u našem okruženju. Ostaje ipak, za mene tajna određene uočljive bezvoljnosti kod ne malog broja naših sugrađana da i sami učine ono što doista mogu, kako bi njihov vlastiti životni okoliš bio što humaniji i sretniji. Isto tako je uočljiv oportunizam kod ne malog broja naših sugrađana, očekivanje da netko drugi pa i tuđin nama sve spremi i uradi, a mi da i dalje idemo „linijom manjeg otpora“.

Vjerujete li da je put u Evropsku uniju jedina mogućnost da naši narodi žive bolje ili postoji alternativa?

Vjerujem da je najbolji i najsigurniji put za budućnost naše zemlje priključenje onom životnom ambijentu, kojem po mnogo čemu i pripadamo i da se potrudimo oko kvalitetnog doprinosa istinskoj kvaliteti te zajednice europskih naroda. U tome duhu se neumorno i osobno trudim sve protekle godine.

Vaše mišljenje o Papi Franji. Možete li da uradite usporedbu njega i Benedikta 16., ali i Ivana Pavla Drugog? Da li dostojno obavlja svoju dužnost misionara i da li će uspjeti da barem malo doprinese da ohladi užarene glave i svjetske moćnike, koji svijet neminovno vode u propast?

Svaki poglavar Katoličke Crkve, pa tako i sadašnji papa Franjo, Božji je dar Crkvi, a time i cijelom čovječanstvu. I papa Franjo svakodnevno u svome obavljanju povjerene mu prevažne službe. On računa na pomoć Božju kao i na molitve mnogih vjernika. Njegovo je, kao i svakog od nas, raditi neumorno u duhu Evanđelja Isusa Krista. A rezultati toga rada nisu u našoj, nego u Božjoj ruci.

Vaša poruka vjernicima i građanima Bosne i Hercegovine.

Trudimo se svi još više jedni druge poštovati i pomagati.

 

Razgovarao: Ernest Bučinski

Buka