Tačno 22.10.2015. godine napisan je tekst iz naslova.
Do danas, njegova aktuelnost nije izgubila ništa te ga ponavljamo.
Politika u BiH: “Đikan” i uticaj prdca na ozonski omotač
Kritičari društvenih prilika: neoliberalne ekonomske politike i korporativne ideologije koja se legitimiše starim principima individualizma, slobode izbora, ljudskih prava, slobode uopšte – pokušavaju pojednostaviti analitički pristup na princip laissez faire – doslovno: “pustite neka svako čini što hoće i neka sve ide svojim tokom”).
Na temelju takvog pristupa ne može se produktivno raspravljati o prošlosti, predugom tranzicijskom periodu, trenutnim racidivima dogovorne ekonomije i kapitalizma, a po najmanje u mogućim procesima budućeg razvoja. Sve dok imamo školske primjere državnog intervencionizma, neregularno i netransparentno tržište, izrazit utjecaj političkih aktera na sve segmente zakonodavne i regulativne politike – svejedno je analizirate li društvene prilike ili uticaj prdca na ozonski omotač.
U nedostatku odgovarjuće DIJAGNOZE stanja u kojem se nalazimo, razumijevanje odnosa se temelji na tradicionalnim shvaćanjima, politikantskim mantrama i instiktivnim reakcijama. Sve dok nas zbilja “uvjerava” da ne postoji mogućnost “suživota” djelotvorne države i djelotvornog privrednog okruženja, svi društveni procesi koji proizilaze iz prethodnih društvenih odrednica su “šlajdranje” u mjestu. U ovdašnjim prilikama to je nazadovanje u odnosu na pokazatelje od prije dvadeset i više godina, a da ne govorimo u odnosu na “normalan svijet”.
Karakterizacija ovdašnjeg društva – na osnovu konceptualnih okvira koji imaju društveni uticaj i značaj (Političkih partija koje participiraju u vlasti): ogleda se kao nedemokratski kapitalizam sa svim osobenostima kolektivističkih ideologija desno orijentiranih u odnosu na standardizaciju političkog diskursa.
Nije slučajno da u našem jeziku nema razlike između značenja engleske riječi “politics” i “policy“, nego se obje prevode kao POLITIKA, a zapravo prvi izraz identificira “politiku“, a drugi bismo mogli prevesti kao mjere, programi i projekti za provedbu neke ekonomske ili socijalne politike ili kraće planske politike.
Uticaj novca i moći na razvoj demokratije u današnjem vremenu, naučno i iskustveno je “već viđeno”.
Naša NAIVNOST je jedina nepoznanica – laicizam običnih ljudi, nad zbivanjima i oko novca, ostavlja ogroman manevarski prostor mešetarima društvenih prilika.
Ako je “Juda prodao Isusa za 30 srebrenjaka”, nije li onda idealiziranje, bolje reči idiotizam, to što “obični građani”, svaki put i iznova svoju sudbinu prepuštaju u ruke onim akterima zbog kojih jesu danas tu, i u takvim prilikama.
Struktura kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja u BiH je karikaturalno dekomponirana po ideološkim – nacionalističkim osnovama (entiteskim, kantonalnim i distrikt modelima), što za posljedicu znači da sistemski proizvodimo “građane s greškom”, koji ispred univrezalnih i civilizacijskih tekovina za vlastitu odrednicu – polazište imaju tradicijske vrijednosti s izraženim animozitetom prema drugom i drugačijem. Taj vidi ideološkog jednoumlja je “kratak fitilj” – idealno sredstvo u rukama vještih političkih manipulatora.
“U naporu da se shvati i razumije teorijski smisao izvedenih ciljeva obrazovanja otkriva se ambivalentna okolnost da razvoj nacionalnog identiteta koji društvo ističe kao obrazovni cilj može biti različito interpretiran u svih dvanaest nacionalnih školskih sistema u BiH. Pa se ne može sa sigurnošću reći šta spada u eksplicitne, a šta u implicitne sadržaje u kurikulumski postavljenim zadacima. Svaki dobronamjeran istraživač bi se na kraju upleo u vrijednosno vlastitu implicitnu teoriju u toj akciji. Pred nastavnikom je odgovoran zadatak. Nastavnici koji u svojoj implicitnoj teoriji djeluju u ovoj oblasti na području skrivenog kurikuluma trebaju biti svjesni činjenice o mogućem generiranju buduće krize identiteta kod učenika koje obrazuju.” (IZGRADNJA NACIONALNOG IDENTITETA KAO OPĆI CILJ ODGOJA I OBRAZOVANJA U BIH – Naučno-stručni skup sa međunarodnim učešćem, 10. – 13 juni 2015.)
“Krivac” je u ogledalu
U prostoru mnogih javnih institucija u koje su se beskrupulozno uvukli politički klijentelizam i ideologija korporativnog kapitalizma, a radnici hodaju pognutih glava: u takvom stanju koje vlada na lokalnoj i globalnoj razini, svakodnevno gledamo i solidarišemo se s vlastitom glupošću. Tražimo smisao u besmislu, a “krivac” nam se ukazuje u ogledalu.
Znam da se mnogi neće složiti sa konstatcijom da je BiH ušla u jednu novu fazu društvenih prilika, a da činjenice koje ukazuju na poražavajuće trendove relativiziramo morbidno glupim politikantstvom.
– “Riječnik bosankog jezika”, “akademika, profesora i doktora” Dževada Jahića, u čiji “odbranu” ustaje „Forum bošnjačkih intelektualaca“, je “ smeće“(emeritus Midhat Riđanović).
– Akademik Jahić na BHT-u razotkrio povode velikosrpske navale na bosanski jezik
– Kako Senahid Halilović opisuje riječ ‘đikan’?
Pejorativnost iz koje se opravdava “genetski četnik” i lingvističko tumačenje svijesti građana kao naučne osnove na uštrb svih drugih naučnih metoda, te uz to – da je javnost “nepismena”, kako to pojasni jedna od “stručnjakinja” od jezika: otkriva ideološku pozadinu “Riječnik bosankog jezika”.
Post-fundacionalističko ili heideggerijansko stajalište bitka-kao-razlikovnog (differencing), kao da je jedino polazište polemike koja se odvija u javnosti po pitanju ovog riječnika.
Svaka društvena zbilja se utemeljuje na pitanju smisla. Immanuel Kant je zastupao mišljenje da se svijet može promišljati sa i bez traženja smisla.
Tradicionalno shvaćanje politike u određenom historijskom trenutku jednostavno je postalo nedostatno jer smo ušli u post-fundacionalističko doba u kojem je postalo jasno da društvo nije izgrađeno na čvrstim temeljima (kao što je, primjerice, feudalno društvo bilo – ili su barem ljudi tako mislili). Ne radi se o tome da osnove ili temelja nema, već da su – riječima Judith Butler – kontingentni. To znači da temelja ima ali da nisu fiksni, odnosno da bi društvo moglo biti utemeljeno i na druge načine. Kontingencija označava proces neprekidnog polaganja novih temelja i kultiviranja starih, ali i borbu oko pitanja na koji bi se način društvo trebalo uspostaviti. Čim smo to osvijestili, postalo je jasno da je pitanje uspostave društva nešto što ima puno širi utjecaj, nešto što treba teoretizirati u širem smislu nego što je to tradicionalna politička misao činila. Jer ako imamo vrlo usko shvaćanje politike, politike kao društvenog podsustava, nikad nećemo dotaknuti osnovnu dimenziju uspostave svih društvenih odnosa. Prema tome, potreban nam je drugačiji koncept kako bismo zahvatili taj trenutak utemeljenja, koliko god on prolazan bio, jer se društvo mora uvijek iznova uspostavljati. No, da bismo uhvatili taj ontološki trenutak, potreban nam je koncept političkog.
Iz svega rečenog dolazimo na početne odrednice o nedostatku odgovarjuće DIJAGNOZE stanja u kojem se nalazimo. Intelektualci, društveni akteri i građani postali su kolateralna šteta POLITIČKIH ideologa, a na osnovu indikativnih – egzistencionalnih potreba.
Prodajemo se JEFTINO, a najmanje je bitno kome – poražen je univerzalni princip vrijednosti.
Antagoniziranje društvene zajednice s razlogom, u velikom broju slučajeva – bez razloga, samo je pokazatelj koliko smo kao društvo BOLESNI.
Možda, nesuvislo će djelovati u kontekstu ove priče ali rado bih je završio jednom tešanjskom “zajebancijom” koju sam nedavno čuo, a koja tako slikovito pokazuje da smo kao ljudi još uvjek ZDRAVI i kretaivno pronicljivi u sagledavanju zbilje.
Kako Šemsudin Mehmedović, pejorativno simbolizira ovdašnjeg POLITIČARA u pravom smislu te riječi – on je glavni lik priče.
Hoda Šemso po Tešnju od izloga do izloga i suze roni. Kako do kojeg izloga dođe, teško obuzdava suze i jecaje. Susreće ga policajac, lokalni “organ reda” i pita “šta vam je godpodine Mehmedoviću, zašto plačete? Mogu li Vam kako pomoći”.
Sav upihan i kroz suze Šemso mu odgovara “Ma nije mi ništa. Hodam i gledam ove cijene po izlozima pa mi naumpali penzioneri i radnici”.
“Aha!”, kao da ga shvata policajac promrlja sebi u njedra i nastavi mimohod.
Iz najbliže ljetne bašte, lokalni penzioner koji je pratio sva ta dešavanje, više nego radoznao sačeka da se policajac približi pa ga upita “Šta nam je to Šemsi teško palo. Što toliko plače?”
“Zbog tebe magarac jedan – zbog tebe”, odgovori mu policajac sav rezigniran i tužan, pun saosjećanja prema Šemsudinu Mehmedoviću.
M.H.
magazinplus.eu
