logo
bios

“Političara” il’ govno na putu ugazit’ češ kad-tad

Objavljeno prije 2 sedmice . u pon, jun 4th, 2018

Plačipičkasti likovi i seljačka politika

 

Ima jedan vid ljudskog bezobrazluka koji se obično naziva seljačka politika, a danas i ovdje je to osnovni – temeljni politički narativ. Vulgarno zvuči, a ipak je istini nabliže da na “političara” i govno kad-tad ugazite.

“Seljačka politika” se temelji na kontri kao svom jedinom postulatu.  Dakle, zadatak joj je da postigne kontru, pa poslije eventualno izvrši kontru i na sopstvenu kontru. Igra bez granica, putanja bez kraja. Sprovode je govna, pa se ne razlikuje puno od politike kakva se viđa na televiziji.
(vukajlija.com)

 

“Demokratske ustanove su karantin za čežnju ka tiraniji”, napisao je Fridrih Niče.

Da li je moguće izgraditi mehanizam koji bi se tome suprotstavio, baš kao što postoji mehanizam za brzo stvaranje neliberalnog društva u kome su ljudska prava u drugom planu?

Autokratija ili čak jedan blaži vid diktature je u ovom momentu za Bošnjake ipak najbolja opcija. Zvuči pretjerano – ali činjenica je da je trenutno potreban zajednički stav u politici cijele nacije i da je autokratija jedini način.

Cinizam je, bolje reči licemjerstvo, optuživati bilo koga za interesno političko djelovanje ako se ima na umu činjenica da je “INTERES” glavna pokretačka snaga svake vrste međuljudskih odnosa. Ako partije imaju svoje političke interese, a iste su zbir istomišljenika, što je sporno u činjenici javnog manifestiranja vlastitog političkog interesa na uštrb kolektivnog. Nismo li se davno odrekli jednoumlja i autokratije u političkom životu. U takvoj konstalaciji “demokratskih tokova”, političkim žargonom kazano  dobili smo sitnogrupaške skupine koje funkcionišu na principu “društva jednog lica” – DJL”.

Želimo li razumjeti svijet u kojem živimo ne samo da trebamo mape, nego trebamo i putokaze koji će nam olakšati kretanje. Poznati svjetski i naši teoretičari društvenih tokova pokušavaju usaglasiti etiku novih medija zato što prevladavajući komunikatori u novim medijima nisu samo i isključivo novinari. Danas imamo nove medije s potpuno novim načinom djelovanja – višesmjernom asimetričnom  komuniciranju stvarnih i virtualnih ličnosti. U takvom odnosu stvari etiku novih medija moguće je uspostaviti samo na općoj medijskoj kulturi koja se temelji na kućnom odgoju, školskom odgoju i obrazovanju, religijskom odgoju, društvenom moralu, obrazovanju za ljudska prava, itd.

Zdravi razum (common sense), glas naroda (vox populi), mišljenje većine, pozivanje na nedefinirano javno mnjenje, jesu načini kako svaka novinarska priča dobije odgovarajući okvir. Naivno je očekivati da će mediji  (govorimo o mainstream medijima) na bilo koji način promovirati ideje koje dovode u pitanje postojeći politički i ekonomski red. Pristranost je vidljiva i iz toga tko su najčešći izvori informacija. Ako želimo analizirati rad medija dobro bi bilo pogledati im strukturu i na temelju toga izvesti hipotezu o tome kakav medijski proizvod nam  nude.

Upotreba medija kao sredstva pritisaka i represije ne predstavlja ništa novo. Kontinuiranu tradiciju autoritarnosti u medijima objašnjavaju riječi Konstantina Geberta: „kada prevodite sa riječnika komunizma na riječnik demokratije, morate izmijeniti i riječnik i gramatiku… ukoliko želite da prevedete nešto sa riječnika komunizma na riječnik nacionalizma, treba samo da promijenite riječnik. Gramatika ostaje ista. …to je uključenje protiv isključenja i nasilje kao legitiman način ostvarenja prethodno ideoloških, a sada nacionalnih cijeva“.
Opravdanje autoritarne vladavine se sprovodi kroz manipulaciju strahovima ljudi.

Koja je razlika između vođenja i prisile?

LIDERI – menadžeri i generali mogu koristiti svoju snagu i status kako bi ljudi izvršili njihove želje, ali to je prisila, ne i vođenje. Vođenje nije ni osoba, niti hijerarhijska pozicija.

“To je kompleksan, moralni odnos među ljudima, utemeljen na povjerenju, obavezi, predanosti, osjećajima i sudioništvu u viziji perspektivne i pozitivne budućnosti.” (prof. Joanne Ciulla,University of Richmond. )

Moć, prema Veberu (Maks Veber), predstavlja izglede da se u okviru jednog društvenog odnosa sprovede sopstvena volja uprkos otporu bez obzira na to na čemu se zasnivaju ti izgledi.

Michel Foucault, psiholog i strukturalist, definira moć kao strateško stanje u društvu raspoređeno po “ognjištima moći”: porodicama, bolnicama, obrazovnim ustanovama, državnim institucijama, preduzećima – gdje se očituje na razne načine: od prisile do psihološkog utjecaja, preko korištenja financija i inih nagrada ili prijetnji, odnosno harizme. Zato Foucault razlikuje: prisilnu, nagradnu, stručnu i referentnu moć.

VLAST se može gledati, pojednostavljeno kazano kroz odnose – dva su osnovna i dijametralno suprotna:

– vlast po sili konstelacije interesa (monopolizam)

– vlast po sili autoriteta (glava porodice, službena ili vrhovna vlast).

 

“Ukopacija” i “uhljebi” – Pravilo društveno poželjnog ponašanja

Ako društvo preuzima zadaću emocionalne stabilizacije normi socijalizacijom i internalizacijom, a da je etika norma i kriterij slobodnog moralnog djelovanja; današnje prilike možemo sagledavati kao vlastiti proizvod – lični doprinos društvenim tokovima.

Jezgra nekog društva je strukturirani normativni poredak pomoću kojeg se organizira život. Taj normativni poredak sadrži element prisile jer je zaštićen vanjskim sankcijama.

Devijantno je svako djelovanje koje odstupa od normi i vrijednosti prihvaćenih u nekoj vrsti zajedništva ili društvenosti.

Iz prethodno rečenog, a promišljajući o okruženju u kojem jesmo, danas se Visoko može definirati središtem “ukopacije”.

Politički akteri su se sveli na nevladin aktivizam i to proizveden poreskim novcima, nasloljen na budžetske jasle. Politika je postala “kurva” u svom primordijalnom obliku.

Nikada visočka politika nije imala jaču konkurenciju po pitanju „UHLJEBA“. Ničim izazvani, a još manje kompetentni i kvalificirani „uhljebi“ iskoristili su prazninu političke scene, izazvanu „ljubičastom demokratijom“.

U Platonovoj „Državi“ (4. vijek p.n.e.) se može pročitati: „Vidiš li prijatelju ona tri čobana? Sve dok oni mogu nadglasati mene i Sokrata, i usljed toga da donose odluke, ja u demokratiju ne vjerujem!“.

Legenda o raju za „uhljebe“ u kontinuitetu se razvije od rata do današnjeg dana, i zasnivala se na formaliziranom političkom aktivizmu. S najezdom „nezavisnih“ od političkih partija i zdravog razuma, otvorio se brisani prostor „uhljebima“ da popune sve praznine na političkoj sceni.

“Ukopacijom” na praznine političkih pozicija izbrisana je politička scena, a “uhljebi” su došli na svoje. Politička principijelnost je postala misaona imenica, a diletanti i politički poltroni postadoše društveni faktori.

Kako shvatiti da lideri političkih partija završavaju u javnim preduzećima na direktorskim i rukovodečim funkcijama, a da se političke partije ne oglašavaju tim povodom.

Za svakog od političkih aktera mogli bi analitički podastrijeti činjenice da se radi o klijentelističkim politikantima – jeftinim političkim kurvama, a mnoge ćemo vjerovatno imati u političkoj ponudi potkraj godine.
Kao i svih prethodnih godina, oni računaju na građansku kratkoumnost i populističku retoriku. Vjerovatno da ih niko neće ni pitati šta su to njihovi dosadašnji rezultati i šta bi s obećanjima iz prethodnih političkih kampanja.

Politički diskurs smo zapoganili s likovima iza kojih su krivični dosijei – pravosnažne sudske presude i odležana zatvorske kazne. Rukovodioci službi i državni uposlenici s pravosnažnim sudskim presudama. Famozni “kesaroši” – poduzetnici koji se s državnim uposlenicima tale na javnim tenderima i nabavkama. I da ne spominjemo NVO ublehe koje peru “projektne aktivnosti” za poresku milostinju i ljubav vladajuće oligarhije.

Nije važno što mostovi pucaju u prvoj godini nakon svečanog otvaranja. Nije važno što se kulturni centri saniraju, a da nikada nisu službeno ni dobili potrebne upotrebne dokumente. Nije važno što se oporezuje sve pod milim Bogom, a cijene svega podižu olahko i bez provjere u javnom diskursu.

Bitno je fabrikovati sliku uspješnosti – skupljati priznanja od ublehaša poput inih pokreta za ovo-ono (nevladinih organizacije koje niko ne jebe ni za suhu šljivu). Važno je obarati rekorde u “pišanju u dalj” i “bacanju pogleda kroz piramide”. Važno je slikati se na saniranim školskim halama, zloupotrebljavati djecu u političke svrhe (što je zakonski zabranjeno) – važno je tuđim kurcem ( u ovdašnjem slučaju poreskim novcima) gloginje mlatiti.

magazinplus.eu/M.H.

 

 

 

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh