Safvet-beg Bašagić (6. maj 1870. – 9. april 1934.)
“Jedan narod može izgubiti moć i gospodarstvo, slava njegova oružja može isplaviti, barjak pod kojim je vojevao može postati plijen neprijatelja, njegova prava i pravica mogu se pretvoriti u mrtva slova – kratko rečeno: jedan narod, može doživjeti pravi politički, socijalni i ekonomski fijasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine koje mi zovemo literaturom. U tome carstvu ni sila, ni slučaj, dapače – ni zub vremena, ne može pomračiti umne stečevine naroda koje je privrijedio kad je pobijedio varvarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje navijeka, jer je on amanet budućih naraštaja i vremena”
(Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, 1912.)
Safvet-beg Bašagić (pisao pod pseudonimom Mirza Safvet) rođen je 1870. godine i jedna je od najmarkantnijih ličnosti moderne bosanske i bošnjačke književnosti i začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. vijeka. Osnivač je mnogih listova, časopisa i nacionalnih društava. Poznat je kao istaknuti pjesnik, prevoditelj, historičar i političar. Safvet-beg Bašagić je 1900. publicirao Kratku uputu u prošlost Bosne od 1463. do 1850., koja je sve do pojave knjige Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana Muhamed Hadžijahića bila standard proučavanja historije Bošnjaka. 1894. godine odaziva se pozivu da učestvuje polaganju kamena temeljca Starčevićevom domu.
Bašagićeva kolekcija islamskih rukopisa i starih knjiga koja je u posjedu Bratislavske Univerzitetske biblioteke je dio UNESCO-vog programa Memory of the World Programme. Dio ove kolekcije je dostupan on-line posredstvom Svjetske digitalne biblioteke.
Safvet-beg Bašagić rođen je 6. maja 1870. godine u Nevesinju. Osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu. 1882. godine porodica mu se preselila u Sarajevo, gdje je završio ruždiju, a od 1885. do 1895. pohađao je sarajevsku gimnaziju. Od 1895. do 1899. studirao je arapski i perzijski jezik na Bečkom univerzitetu. Nakon toga postaje profesor orijentalnih jezika na Zagrebačkom sveučilištu.
Poeziju je počeo pisati još kao učenik sarajevske gimnazije, a na studiju u Beču priredio je za štampu prvu zbirku pjesama (Trofanda iz hercegovačke dubrave), a tada piše i prve naučne radove i prikuplja građu za historiju Bosne. 1. maja 1900. godine pokreće zajedno sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem list Behar.
Od 1900. godine radi kao profesor arapskog jezika na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, sve do 1906. godine, kada biva otpušten, pod izgovorom da nije položio profesorski ispit.
1903. osniva društvo Gajret, a potom i društva El-Kamer i Muslimanski klub. 1907. pokreće list Ogledalo, a godinu dana kasnije odlazi u Beč i pristupa izradi dokrtorske disertacije “Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur” koju je odbranio 1910. godine i stiče stepen doktora ex linguis islamiticis.
Osim toga, Safvet-beg Bašagić prevodi tekstove njemačkih pjesnika (Heinrich Heine, Kraj tanahna šadrvana).
Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanskom saboru i odmah potom, poslije smrti Ali-bega Firdusa, imenovan je za predsjednika Sabora. Na tom položaju ga je zatekao i slom Austro-ugarske Monarhije. Nakon rata, od 1919. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je umirovljen.
Umro je 9. aprila 1934. u Sarajevu i sahranjen u haremu Begove džamije.
wikipedia
“Umro je u Sarajevu i pokopan na počasnom mjestu kod Gazi Husrevbegove džamije. Tragajući kroz prošlost svojih predaka i sunarodnjaka, osvjedočio se o hrvatskom podrijetlu Muslimana. Radi njegova hrvatskog domoljublja nastoje neki sada u Sarajevu omalovažiti njegovu ulogu književnika, koji među prvima uspostavlja vezu između hrvatske aljamiado i islamističke književnosti i novije hrvatske književnosti. Do te mjere su došle predrasude i štetnosti protuhrvatski raspoloženih ljudi u Sarajevu, da je stogodišnjica rođenja ovog velikog čovjeka prošla u Herceg-Bosni i u cijeloj Hrvatskoj nezamijećena.” ~ Ferid Karihman
Ferid Karihman, Soj i odžak ehli-islama: Zbirka pjesama o domu i rodu Muslimana hrvatskog koljena i jezika, Munchen 1974., str. 185.
