Kolumne

Pavle Radić: Stepinac i Republika Srpska

PAVLE RADIĆ: STEPINAC I REPUBLIKA SRPSKA

Jedino nacionalistička ološ na vlasti profitira od stanja ni rata ni mira

Onemoćala Srbija, ojađena zloduhom nacionalizma, trenutno je rastrzana između kampanje za predsednika države (možda i za novi skupštinski saziv) i otrovnim sporovima sa susedima – sa BiH, Hrvatskom, Kosovom, nešto manje sa Makedonijom i Crnom Gorom. Dok se u (neprekidnoj) izbornoj kampanji za osvajanje i očuvanje vlasti vodi brutalna kampanja za još veće samovlašće Vućića i degutantne klijentele SNS skupljene s koca i konopca, dotle se u odnosima sa susedima uporno istrajava na pogubnim političkim obrascima koje je utemeljio srpski nacionalistički projekt pod Miloševićevim vođstvom. Implicite i eksplicite se istrajava na odbrani zločinačke politike sa svim poražavajućim posledicama i po „region“ i, dakako, po srpski narod. Po njega na kraju verovatno i ponajviše.

Pozabavimo se zatrovanim odnosima sa susedima, sa po ovdašnje narode iscrpljujućim stanjem ni rata ni mira, u kojem profitira jedino nacionalistička ološ na i oko vlasti.

U osnovi stanja „ni rata ni mira“ u regionu stoji činjenica – negirao to neko ili ne – da se Srbija, kao najveća država i pokretač ratne politike u „regionu“, ni nakon sunovrata, nije odrekla zločinačke politike devedesetih. U ovoj ili onoj formi, manje ili više izraženo, od Miloševića do danas – ne previđajući doprinose drugih aktera „regiona“ po suštini sličnim indukovanim političkim mizerijama – nastavlja se ta – i po Srbiju i po „region“ pogubna politika. Rezultira to permanentnim međusobnim nepoverenjem, politikantskim podvalama, eksecesima i povremenim što većim, što manjim huškačkim nacionalističkim strastima. Od Miloševića do danas sraman je odnos Srbije ponajviše prema BiH, gde su počinjeni najveći zločini. Zastrašujuće je odsustvo odgovornosti i prema sudbini tamošnjih Srba – pre svega instrumentalizacijom njihovih verskih i nacionalnih osećanja i podgrevanju iluzija da BiH nije njihova država, da jezločinima stvarana RS od njihovog suštinskog interesa. To je ogromna podvala s kojom su tamo gurnuti u suludi rat, podvala koja je skupo plaćena i koja će se, ako ne bude pameti, tek skupo plaćati.

Ako upravljačke „elite“ Srbije i njihove ispostave u Banja Luci ne osećaju moralnu i političku odgovornost za tragediju BiH, za zločine i genocid nad Bošnjacima – zašto onda zaziru ako Bošnjaci žele da pokrenu postupak revizije presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, kojom je presuđeno da je izvršen genocid samo u Srebrenici i kojom Srbija nije proglašena odgovornom za izvršenje tog ograničenog genocida, ali je proglašena odgovornom što ga nije pokušala sprečiti i što je izbegla da sankcioniše njegove izvršioce? Zašto su se odmah uskopistili Miloševićevi tadašnji glasnogovornici i radikalski suizvršioci zločinačke politike sada ponovo na vlasti u Srbiji – na najavu Sarajeva da će pokrenuti reviziju postupka u Hagu – ako im je savest mirna?

Savremenici zlih vremena u kojima su počinjeni strašni zločini ne samo u BiH, znaju dobro da suštinski problem oko karaktera rata u BiH i odgovornosti za njegove strašne posledice nije na strani Bošnjaka, najvećih žrtava zločinačke politike. Treba biti iskren – Srba radi ponajviše, njihovih nedužnih novih generacija radi – i istinu ne gurati pod tepih. Odgovornost za ratove i zločine najviše je na strani ne srpskog naroda – kako nacionalistički politikanti pokušavaju da banalizuju nerazrešene političke i moralne hipoteke isturajući celi srpski narod ispred vladajućeg ološa – nego na tada, a dobrim delom i sada revitalizovanim vladajućim ološem, koji je itekako učestvovao u politici zločina. Pravili se mi ludi ili ne, za to je more dokaza. Što se kod nas ti dokazi prikrivaju i ignorišu, ništa ne menja na stvari.

Da je bilo suočavanja Srbije i srpskog naroda sa zlom učinjenim devedesetih u njegovo ime, da je bilo iskrenog saosećanja i žaljenja za svim žrtvama zločinačke politike i naročito da je bilo radikalnog otklona od politike zločina, da je bilo poštenog procesuiranja ratnih zločinaca koji su osramotili Srbe – možda ne bi bilo ni ranijeg zahteva BiH (Bošnjaka) za procesuiranje Srbije kao odgvorne za genocid. Niti bi po svoj prilici bilo njihovog sadašnjeg zahteva za obnovu sudskog postupka. Suočeni sa konstantnim prećutkivanjem zločina nad njima, suočeni sa slavljenjem Karadžićevog i Mladićevog nasleđa u RS i Miloševićevog u Srbiji, suočeni sa Dodikovim prkošenjem osnovnim moralnim normama – šta im je drugo preostalo u elementarnoj odbrani dostojanstva nedužnih žrtava?

Problem sa zločinima i genocidom nad Bošnjacima u BiH tokom proteklog rata na neki način je u istoj moralnoj ravni kao i problem najavljene sakralizacije Stepinca. I jedno i drugo su prvenstveno moralni problemi, ali oni moralni problemi koji dubinski razaraju društvo.

(Autonomija)

 

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close