Ovo je posljednji trenutak da otvorimo oči i uradimo nešto za našu budućnost”

BUKA INTERVJU

“NAJBOLJI OD NAS ĆE OTIĆI: Ovo je posljednji trenutak da otvorimo oči i uradimo nešto za našu budućnost”

 On u intervjuu za BUKA portal upozorava da će nas oni najsposobni i najtalentovaniji uskoro napustiti u potrazi za boljim uslovima života i rada, navodeći da je odavno uključen alarm na koji skoro niko ne reaguje.

Na početku našeg razgovora Blanuša se osvrnuo na aktuelan problem smanjenog upisa studenata na fakultete u RS, objašnjavajući da je to posljedica nedostatka želje da se stvori jasna strategija, ali i sve manjeg broja svršenih srednjoškolaca.

“Mogu reći da je trend da imamo sve mane završenih srednjoškolaca, pa samim tim i sve manje kandidata. Što se tiće ETF-a mi smo zadovoljni, koliko se može biti zadovoljan u ovo vrijeme. Situacija u zemlji se indirekto ili direktno manifestuje na fakultete, pa i na upisnu politiku. Zadnjih godina je sve manji broj kandidata za upis na fakultete, ali i činejica je da dobar dio onih koji su kao srednjoškolci pokazali rezultate ne zadržavaju se ovdje, već idu gdje imaju bolje uslove i mogućnosti. Sve je prisutniji i značajan odliv stručnih i mladih ljudi koji bi trebali biti nosioci društva, što nam pokazuje da nemamo samo problem sa upisnom politikom, već i sa odlaskom mladih i sposobnih nnakon studiranja. Tome niko ne poklanja pažnju. Do sada nije bilo nikakvog sistemsog planiranja, a mi nemamo ni pravu statistiku o stanju na tržištu kod upisne politike, nije se nikad sagledalo realno stanje na tržištu, koja su to fakultetska zanimanja kojih ima dosta na tržišu, a koja to nude dobre mogućnosti za zaposlenje.

Ko je krivac za takvo stanje? Uvijek pričamo o ovim problemima, a niko ne radi ništa na njihovom rješavanju.

To je nešto što bi trebalo da bude urađeno između Ministarstva prosvjete, Privredne komore, univerziteta i Fonda za zapošljavanje. To bi trebale biti sistemske mjere na nivou države. Ipak, toga nema. Isto kao što nema finansijske podrške za fakultete koji mogu da školuju ljude koji će biti konkurentni na tržištu rada.

Šta nam to govori?

Da nema razumijevanja. Ja stalno iz različitih kompanija dobijam zahtjeve za inžinjerima koji su završili fakultet da bi mogli da se zaposle, ali ih nema. I sasvim bi bilo prirodno kad postoji potreba za tim zanimanjima da postoje i mjere kojima bi se podržalo školovanje većeg broja takvih stručnjaka i da kroz godinu dvije imamo veći broj završenih inžinjera koji bi se mogli ponuditi tržištu. Mi pokušavamo da to riješimo internim mjerama, ali to su naše mjere i nemamo nikakve podrške van kruga fakulteta.

Šta je sa Univerzitetom, Vladom…

Ne vidim interes, uvažavajući mišljenje da su svi fakulteti jednaki, ali mi ovdje školujemo kadar koji je tražen na tržištu i sasvim normalno bi bilo da nemamo bar proceduralne probleme, da nam se omoguće bolji uslovi za rad. Mi nemamo ni amfiteatar, ali najgore što nemamo podršku da rješavamo te probleme. Često su procedure koje nam se nameću odozgo kod nas spore, a živimo u vrijeme u kojem se sve mora brzo rješavati. I zbog toga ispaštamo. Sa druge strane je veliki problem što fakultet nije pravno lice, upravo zbog operativnosti i ne mislim da bi to uticalo na dezintegraciju Univerziteta, već omogućilo fakultetima da budu operativniji. A ne da čekamo po nekoliko mjeseci za najobičnije stvari. Ja bih volio da doživljavam službe na Univerzitetu koje su za to plaćane kao partnere i kao servis. Oni bi trebali da budu servis za poslove koje radi fakultet, a u većini slučajeva nisu to i predstavljaju dodatno opterećenje.

Zašto je to tako?

Nije riješen taj problem kako treba.

Ali, kome je uopšte u cilju da Univerzitet bude centralizovan?

Vjerovatno je to neka ideja da se ima centralizovano finansiranje. Nikad nije bio cilj da imamo centralizovan Univerzitet do sad. Ono što je predviđeno kroz Bolonjski proces je sasvim nešto drugo u odnosu na centralizaciju. Ne mogu ja reći da nema pozitivnih ideja, dešava se to, međutim, u mnogim elementima je to samo zadovoljenje forme, dok suština izostaje. Mi smo sada suočeni sa time, a to će biti sve izraženiji problem. Finansiranje javnog univerziteta je veoma otvoren problem. Imamo doktorske studije koje su ključ univerziteta i od kojih počinje naučno istraživački rad. Kroz doktorske studije se rade pravi projekti, ide formiranje istraživačkih grupa. Tu bi trebalo da bude izražena mobilnost studenata, međutim mi nemamo osnosnu stvar riješenu, finansiranje doktorskih studija na sistemskom nivou. Isključivo finansiranje ovih studija se vrši iz školarina studenata. To je neodrživo. Kod nas je nemoguće organizovati da imate 20-30 studenata na doktorskim studijama. A bez doktorskih studija nema ni univerziteta. Bez doktorskih studija mi smo na nivou škole.

 

Zašto, ako je toliko ozbiljna situacija, nema nekih pomaka u odnosu ministarstva ili univerziteta prema ovom problemu?

Veliki problem je u Ministarstvu nauke i tehnologije. Oni nisu ni blizu onom doprinosu koji bi trebalo da ima u polju nauke i istraživanja, gdje je njihova podrška marginalna. Mi nemamo sistemski riješeno šta se finansira i kako. Istina, ministarstvo nauka i tehnologije objavi određene konkurse, ali to su izuzetno mala sredstva i ograničen domen aktivnosti. To ne može da se zove podrškom u pravom smislu.

 

Šta nam to govori, koliko su Vlada i ministarstva zainteresovani za razvoj nauke i tehnologije?

To je čisto dekalrativno. Pogledajte koliko države iz najbližeg okruženje izdvajaju u odnosu na budžet, a koliko se kod nas izdvaja. To je kod nas debelo ispod jedan odsto, dok je u Sloveniji 3,8 odsto, a da ne govorimo koliko je u tim zemljama veća mogućnost pristupa EU fondovima. I Srbija i Hrvatska napreduju, jedino mi kaskamo. Pored toga, mi imamo pojedince koji izuzetne rezultate postižu u oblasti nauke, međutim sve to nije rezultat sistema već njihovog rada, entuzijazma i lične sposobnosti, a dugoročno to je neodrživo.

Šta onda da očekujemo u budućnosti?

Pa, da će ovi mlađi otići odavde, oni najsposobni i najtalentovaniji. Dovoljno je da kažem da kod nas niko nema namjeru da se uhvati u koštac sa problemom finansiranja kvalitetne nastave, a da ne govorim o problemu stvaranja uslova za održavanje laboratorija, nesmetan naučno-istraživački rad i slično.

Iz ovoga što ste rekli mogli bi zaključiti da su obrazovanje, nauka i tehnologija u velikom problemu. Šta onda da očekujemo ako ne ulažemo u te, da tako kažemo, stubove jednog naprednog društva?

Možemo očekivati samo dalju degradaciju društva. Ko nema jasnu strategiju i planove u domenu visokog obrazovanja, ulaganja u kvalitetno obrazovenja, poebno u razvoj tehnologije i naučno-istraživačkog rada, taj može samo očekivati da će cijelo društvo ići nazad i još više kasniti za trendovima. Ovo je posljednji trenutak da otvorimo oči i ozbiljno posvetimo toj problematici, te da uhvatimo posljednji vagon koji nam već bježi. I kažem, nije bitno samo imati neki papir, strategiju, već je potrebno jasno definisati ko šta radi, koji su vremenski periodi za realizaciju i naravno kako će se to sve finanirati. Sa ovim moramo pod hitno da se pozabavimo, jer do sad ništa nismo uradili. Bojim se samo da bi se sve ovo što govorim moglo pretvoriti u jednu listu lijepih želja, jer kod nas svi strategijski dokumenti zavše negdje u ladicama skupljajući prašinu.

 

   Zašto mislite da bi to moglo tako završiti?

Zato što u svemu što trabaju da rade ministarstva malo je ljudi od struke. Malo se ili gotovo ništa ne pitaju fakulteti i stručni ljudi koji su na njima. To najbolje možemo da vidimo na izradi i realizaciji mnogih projekata koji dolaze iz Vlade gdje je struka potpuno po strani. Samo pogledajte projekte elektronske uprave i elektronskog zdravstva, koji su strategijski projekti na nivou RS, a Elektrotehnički fakultet kao vodeća visokoškolska institucija u segmentu IT tehnologija potpuno je stavljena po strani. I to je taj odnos Vlade prema fakultetima i struci pri osmišljavanju i realizaciji projekata i strategija. Većina toga se daje privatnim firmama, a ignoruišu se javne institucije.

Prema onome što govorite, i ovdje dolazimo na teren na kojem je podobnost ispred stručnosti.

Nažalost. Stalno imamo situaciju koja je ukorijenjena u našem društvu da podobnost  ima prednost u odnosu na znanje, stručnost i kompetencije. I dok god tako bude ovo društvo neće ići naprijed. Na mjestima gdje se traži znanje i stručnost moramo imati one koji to zadovojavaju, a ne kao danas. Dok ne bude takav vrijednosni sistem napravljen u većini struktura u društvu, teško ćemo se pomjeriti iz ovog blata.

RAZGOVARAO MILOVAN MATIĆ