Dvadeset godina uporno ponavljam kako između etnonacionalista u njihovom odnosu prema BiH nema razlike. Da im je, bit ću još konkretniji, cilj isti – zajedničko življenje u razlikama negirati kao izraz bogatstva koje je ovim prostorima ostavljeno u amanet i BiH definitivno adaktirati kao zemlju razlika. Ako, pak, razlika među njima i ima, one su samo u načinu kako isti cilj ostvariti – uz dodatak, doduše, da su neki među njima i u vezi s tim proživljavali neku vrstu unutarnjih metamorfoza.
Piše: Slavo Kukić
Velikosrpski nacionalisti su, zna se, startali megalomanski – Srbija je, što se prostora bivše Jugoslavije tiče, gotovo svugdje gdje je ostao iti jedan Srbin. Praktično, to je značilo, od granice s Grčkom na jugu, do Virovitice, Karlovca, Ogulina i Zadra na zapadu. Danas su, treba priznati, nešto „skromniji“ – i ambicije su im, barem u ovom momentu, reducirane na BiH. Na svojatanje jedne njezine polovice i sve glasnije prijetnje kako će je, prije ili kasnije, iz BiH i izvući. Kako će ona postati druga srpska država. A nakon toga? Za sada se, a u vezi s tim, baš i ne izjašnjavaju. No, u podtekstu onoga čime nas šamaraju stoji poruka, postati će dio jedinstvene srpske države – ili prevedeno, mala velika Srbija. A nje nema bez etničkog pročišćavanja. Valjda je u tome razlog i nedavnih poruka prvog čovjeka RS-a kako treba onemogućiti najnovije pokušaje povratka Bošnjaka u istočne dijelove zemlje i njihove, nakon „otadžbinskog rata“ obnovljene planove „okupacije Drine“.
Ambiciozno su, barem što se BiH tiče, početkom devedesetih startali i „borci za hrvatsku stvar“. BiH, objašnjavaše, nikada nije bila država – i u hrvatsko-srpskom razgraničavanju jedino je logično podijeliti je. Kako? U biti, prema korigiranim granicama Banovine Hrvatske – cijepanjem, dakle, BiH po vertikali. Danas se o povijesnom adaktiranju zemlje, istina, ne zbori. U opticaju je, naprotiv, priča o hrvatskoj ravnopravnosti u zemlji konstitutivnih naroda – a nje, kao eto, ne može biti bez teritorijalizacije hrvatskog pitanja. Bez, dakle, hrvatskoga entiteta s hrvatskom vlašću i hrvatskom supremacijom. Problem je, međutim, kako do njega? No, ako dobro upratih, i to je dešifrirano. Protezati bi se trebao na sve prostore koje je, koliko jučer, kontrolirao HVO. Što bi se događalo dalje vrag bi ih znao. Ne isključujem, dakako, da je san o priključenju „matici“ dio i njihova dugoročnog cilja.
Za bošnjački se nacionalizam, na koncu, nerijetko misli kako je „izmišljotina“ novijeg datuma – i kako ga se pratiti može tek nakon disolucije bivše zajedničke države. A to, što se mene tiče, uopće ne odgovara istini. Jer, koreni su mu u Izetbegovićevoj Islamskoj deklaraciji iz 1970. godine – u kojoj se precizira kako „nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih institucija“, u kojoj se zagovara islamski poredak kao „jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile“, ali i to kako je on moguć samo u uvjetima muslimanske većine – koja, na koncu, isijava želju o svemuslimanskom povezivanju takozvanom zelenom transverzalom, od Sarajeva do Teherana.
Devedesetih je, istina, autor Islamske deklaracije u funkciji prvog u državi korigirao svoje javne poruke, govorio o zemlji jednakopravnih naroda i građana, evropskoj BiH i još koješta. No, na terenu se duha deklaracije i nije odricao. Braća po Allahu iz arapskog svijeta tijekom rata, njihovo legitimiranje zeničkim postrojavanjem Sedme muslimanske, ali i nesuprotstavljanje njihovom tumačenju islama, dotad nepoznatom na ovim prostorima – koje uključuje nametanje šerijatskih propisa, od načina oblačenja žena, do vjerskih obreda i zabrane točenja alkohola – u prilog tome je najzornije svjedočilo.
Duh Alijine deklaracije, međutim, gura se i danas. Do znanja je to nedavno, u svome obraćanju u Mostaru, dao i njegov nasljednik, lider SDA, ali i trenutačni član Predsjedništva BiH. Radončić, poruči on, ne može biti bošnjački član državnoga trijumvirata jer „nikada nije kročio nogom u džamiju“ – i stoga ni ne može predstavljati bošnjački narod. Što je to ako nije ono babino mu jedinstvo vjere i politike od prije pola stoljeća. Ili još konkretnije, prvi u Bošnjaka biti ne može nitko tko nije musliman. I nije, pri tome, dovoljno samo uvjerenje – musliman se mora biti i po vanjskoj manifestaciji uvjerenja, obrednoj religioznosti.
Da se, na koncu, od duha Islamske deklaracije ne odustaje ni danas, svjedoči i nedavni dokumentarac „Arapsko proljeća u zlatnoj dolini“ – iz kojega je jasno da se čini sve kako bi se stvorili uvjeti za Alijin islamski poredak. Da se, biti ću krajnje izravan, nastoje stvoriti pretpostavke kako bi se izmijenila demografska struktura BiH – kako bi se ostvarila apsolutna islamska, dakle religijska većina, a time i započeo proces zaživljavanja islamskog poretka u kojem bi se definitivno raskinula „koegzistencija između islamske vjere i neislamskih institucija“.
O čemu se, zapravo, radi? Odgovori se, ako se već hoće, nalaze i u dokumentarcu kojeg spomenuh. U Sarajevu i njegovom okruženju – Ilidži, Hadžićima, Vogošći, Visokom, Brezi, Ilijašu, Trnovu, da ne nabrajam – sagrađeno je ili je u pripremi za gradnju, ako dobro upamtih, čak 80 naselja koja imaju kapacitet za oko 150.000 stanovnika. O kupljenim kućama, stanovima, vikendicama, nekretninama, o čemu nikakvih zvaničnih podataka niti nema – i koji su izvan navedenih cifri – da se i ne govori. Gotovo u potpunosti je, navodno, osvojen prostor sarajevskog naselja Vlakovo, u kojemu su pokupovane kuće i nekretnine tamošnjih predratnih Srba – iako, ponuđenim cijenama ne odolijevaju ni svi ostali. Ili, na prostoru Visokog je, čuh, izgrađeno ili je u pripremi skoro tridesetak arapskih naselja – u Vogošći, Hadžićima i Ilidži tek nešto manje.
Ali, važnije od toga je da su sva naselja zatvorenog tipa, da su rezervirana isključivo za arapsku populaciju – i da, to znači, u njima kuće ili stanove kupiti ne mogu i građani BiH. No, ni time se priča ne završava. Na stotine je, čak i fiktivno registriranih, arapskih firmi s ciljem da se ubrzano kupuju nekretnine, kuće i zemljišta, prije svega u blizini izvorišta i vodenih tokova – samo na području Ilidže i Visokog je, pročitah, preko 300 takvih.
Ništa to, međutim, nije slučajno – i radi se uz blagoslov stranke koja, kao eto, sve to čini zbog interesa Bošnjaka. Kada bi bilo po objašnjenima, u dokumentarcu prikazanih načelnika, samom Allahu treba zahvaliti da je Arape, umjesto da ih usmjeri prema Americi, Australiji, drugim destinacijama, doveo ovdje – k tome još na prostore njihovih općina. Jer, pojašnjava prvi čovjek Ilidže, naši ljudi su lijeni i dobro je da dolaze Arapi kako bi kulturu takvog odnosa prema radu promijenili – a svako protivljenje njihovom pohodu na ovu zemlju je, pita li se njega, posljedica mržnje, šovinizma i rasizma prema ljudima koji poštuju svoju vjeru, običaje, tradiciju.
U pohvalama arapskim „dobrotvorima“ još eksplicitniji je načelnik Hadžića. Arapi, pojašnjava on – a da ni ne trepne od srama – ne uništavaju prostor njegove općine. Oni ga, naprotiv, jer grade po okolnim brdima, na prostoru koji je bio neiskorišten, samo oplemenjuju. I stoga im treba omogućiti da to čine i u budućnosti, da oplemene čitav prostor i Igmana i Bjelašnice – a i pristup njima – jer od toga, osim što se prostor „kultivira“, velike koristi ima i općina sama, sve punija je njezina kasa i sve veće mogućnosti da se uradi sve ostalo kako bi se život domaćih ljudi učinio kvalitetnijim.
Na koncu, ništa od toga se ne čini stihijno, izvan kontrole vrha SDA – i babina sina osobno. Jer on, ako je autorima dokumentarca vjerovati – a osobno sam im sklon – izravno kontrolira procese koji bi trebali rezultirati promjenom demografske slike zemlje, makar to bilo i arapskim osvajanjem ovog dijela svijeta. Na otvaranju jednog naselja u Hadžićima, gledam, Izetbegović junior sudjeluje i sam. I pred očima javnosti divani o tome što sve ova zemlja ima – da raspolaže bogatim prirodnim resursima, vodom, šumama, rudama, energetskim potencijalom. No, važnije od toga je da, onako pun sebe, kaže i slijedeće – da su „naša braća“, dakle Arapi, to prepoznali i da će navedene i ine resurse osobno aktivirati. A mi im, u tome – kao što je on osobno učinio na Marijin dvoru, na Poljinama, drugdje – trebamo i sami pomoći a ne, kao što činimo, stvarati im barijere za brži dolazak, govoriti kako nisu dobro došli, uvoditi im vize, nedobronamjerno ih dočekivati i sve u tom duhu.
I usput, prijatelj nije nitko, posebno pripada li Bošnjacima, tko misli i govori drugačije. Poprilično sam, recimo, siguran da će epitet neprijatelja, pa i izdajnika, zaraditi i akademik Duraković zbog upozorenja kako se u Federaciji, širem sarajevskom prostoru prije svega, Arapima prodaju čitavi krajevi – i kako pri tome pojma nemamo tko „s njima dolazi, kakvi remetilački faktori, kakvi ljudi otuda dolaze“. I kako se našoj javnosti prodaje magla „kao da su to investicije“.
Neka kolegi Durakoviću dragi Bog – ili Allah, ako mu je tako draže – pomogne. Bojim se, međutim, da mu neće biti lako zbog onoga što zbori. No, božja pomoć je, budući ništa ne činimo sami, potrebna i svima nama. Jer, sve navedeno svjedoči kako agresivni bošnjački nacionalizam, upakiran u religijske halje, ne zaostaje ni za srpskim ni za hrvatskim. Naprotiv, u ovom je momentu i pogubniji od njih. Jer, planovima o muslimanskoj – ponavljam, čak ne ni bošnjačkoj, nego muslimanskoj – BiH može se samo do suprotnih učinaka. Da se deklaracijska koegzistencija „islamske vjere i islamskih institucija“, i „jedinstva vjere i zakona“ u uvjetima muslimanske demografske većine vrati kao bumerang – u formi nestajanja BiH kao države i društva. Naravno, ako se to uopće doživljava kao bumerang – i ako se, zarad islamske države, spremno žrtvovati i evropsku BiH.
Tačno.net
