logo
VGT

Odgajamo li mlade poltrone ili ponosne Bošnjake muslimane?

Objavljeno prije 4 mjeseca . u čet, maj 18th, 2017

Odgajamo li mlade poltrone ili ponosne Bošnjake muslimane?

Da li je zastarjelo znanje o vjeri i društvu koje su naši profesori u medresama i na fakultetima dobili prije 30 ili 40 godina? Šta profesor sa „zastarjelim i prevaziđenim znanjem“ može uopće predavati novoj generaciji čiji mu je mentalni sklop potpuno nepoznat ili je znatno drugačiji od njegovog vremena? Radi li se o sudaru dvaju različitih vrijednosnih sistema i pogleda na život? Ako je znanje profesora zastarjelo, kao što tvrdi ovaj francuski filozof, pa profesor ne prenosi znanje već sebe, ono što on jeste, svoje moralne vrijednosti i iskustvo, šta će profesor prenositi i predavati studentima ako je unutar sebe moralno i duhovno prazan?

Početkom aprila po prvi put u okviru nastavnog predmeta da’wa grupa studenata Fakulteta islamskih nauka sa predmetnim profesorom posjetila je Preporod kako bi razgovarali o načinima na koji mediji mogu biti u funkciji misije islama i kako u praksi funkcionira rad u novinskoj redakciji. Mišljenja sam da posjete studenata islamskih fakulteta i učenika medresa organima i ustanovama Islamske zajednice trebaju biti redovna praksa i dio nastavnog plana i programa, što bi uključivalo posjete upravama Rijaseta, upoznavanje sa načinom rada Islamske zajednice i fizički boravak u radnom prostoru kako im ne bi bila strana administracija IZ. Naime, učenici i studenti mora li bi radne prostore najviših organa IZ doživljavati svojim i bliskim, poput vlastite kuće, prostore u koje se ulazi bez straha i snebivanja, a posjete su dobar način da tako bude.

U podužem razgovoru studentima i studenticama iskazao sam uvjerenje da oni moraju biti bolji i drugačiji od aktuelnih generacija profesora, intelektualaca i općenito uposlenika Islamske zajednice. Mnogi od nas su im loši uzori i ne trebaju se previše ugledati ili povoditi za našim primjerom, jer će im stanje biti ovakvo kakvo jeste, a i oni rekoše da, uglavnom, nije dobro, posebno za mlade ljude. Oni moraju biti drugačiji pa će i stanje biti drugačije, nadamo se, puno bolje. Međutim, veoma je važno da ono što danas studenti vide i osjete kao pogrešno i loše ponašanje, da im ti maniri budu takvi i za 10-15 godina. Ako za desetak godina, kada dođu u poziciju da mogu stvari mijenjati, a zarad očuvanja dobijenih privilegija pristanu na konformizam i odustanu od promjena, onda nema na vidiku boljitka. Znam neke kojima nije ništa valjalo i koji su iskazivali odlučnost za promjenom, ali im je sve to postalo lijepo i normalno kada su se našli u ugodnoj poziciji moći. Odjedanput ih je zahvatila amnezija.

Institucionalni rad Islamske zajednice sa mladim ima strateški značaj. Od neprocjenjive je vrijednosti projekat nazvan Mreža mladih, a intenzivirane aktivnosti, kojih smo naročito svjedoci posljednjih mjeseci, pružaju mnogovrsne mogućnosti ozbiljnog rada i osnaživanja mladih. U sektoru obrazovanja IZ nužno je promišljati kvalitet obrazovnih sadržaja i kakve se ideje i poruke nude. Premda je žalosno što su mnogi od nas moralne kopije i duplikati sa svim mahanama onih prije nas, ali bi još žalosnije bilo da i nove generacije budu takve. Neoprostiv bi grijeh bio da mi danas, svjesni svih slabosti i nedostataka našeg društva, klešemo lik mladih ljudi prema sebi, pokušavamo ih praviti vlastitim dvojnicima, činiti ih svojim klonovima. U takvom stanju teško su ostvarljive promjene u društvu i sa smjenom generacija i dolaskom novih, mlađih ljudi ostat će stare boljke međuljudskih odnosa i rada.

Kad je riječ o obrazovanju i odgoju mladih treba postaviti pitanje: koliko profesori poznaju svoje studente, ko su učenici medresa i studenti islamskih fakulteta, koji je njihov fizički i mentalni svijet? Odgajamo li ih za vrijeme u kojem će oni živjeti, ili u vremenu u kojem smo mi odrastali i obrazovali se? Dajemo li znanja koja će im koristiti u njihovom vremenu ili ona što su nama dali naši profesori, a njima njihovi?

Francuski filozof Mišel Seres (Michel Serres) ističe da prvo moramo poznavati onoga koga želimo podučavati. Nije prihvatljivo da nekoga učimo, a ne znamo ko je, ustvari, on. Tvrdi da mi ne znamo ko danas ide u osnovnu i srednju školu ili fakultet, jer tehnološki napredak je učinio da savremena djeca imaju svoj prostor, vrijeme i jezik koji su drugačiji od odraslih, čak i način spoznaje je drugačiji nego što je to ranije bio. „Kognitivne znanosti pokazuju kako upotreba interneta, čitanje i pisanje SMS-ova, te pretraživanje Wikipedije ili Facebooka ne stimulira iste neurone i iste dijelove moždane kore kao upotreba knjiga, školske ploče i bilježnica“, navodi ovaj filozof. Serres naglašava: „Danas je 80% svega što je naučio profesor zastarjelo. Ni za preostalih 20% profesor nije nužno potreban.“ Pa čemu onda služi profesor, ako je njegovo znanje zastarjelo i ako nema pojma koga uopće podučava? Serres kaže da mu je nakon 40 godina podučavanja postalo jasno „da ne prenosimo znanje već sebe“.

Premda se na prvi pogled čini radikalnim, ali je, zaista, važno pitanje da li je zastarjelo znanje o vjeri i društvu koje su naši profesori u medresama i na fakultetima dobili prije 30 ili 40 godina? Šta profesor sa „zastarjelim i prevaziđenim znanjem“ može uopće predavati novoj generaciji čiji mu je mentalni sklop potpuno nepoznat ili je znatno drugačiji od njegovog vremena? Radi li se o sudaru dvaju različitih vrijednosnih sistema i pogleda na život? Ako je znanje profesora zastarjelo, kao što tvrdi ovaj francuski filozof, pa profesor ne prenosi znanje već sebe, ono što on jeste, svoje moralne vrijednosti i iskustvo, šta će profesor prenositi i predavati studentima ako je unutar sebe moralno i duhovno prazan? Prenosi li im tada svoje neuspjehe, frustracije, razočarenja? I još zato prima platu, ni u što troši vrijeme studenata, zagađuje njihov duh banalnostima i sl.? 

Također, pitanje je da li profesor koji je odrastao u neslobodi može odgajati slobodne ljude, odnosno može li biti uzor slobodnim ljudima i učitelj u njihovom cjelovitom razumijevanju vjere? Profesori i alimi koji žive u neslobodnim i diktatorskim sistemima teško mogu biti u poziciji da slobodno promišljaju i autonomno artikuliraju vjerske stavove u njihovoj cjelini. Puna kredibilnost tumačenja islama u njegovom totalitetu i cjelovitog islamskog obrazovanja može se postići samo u slobodnom društvu. To je važno da znaju muslimani na ovim prostorima u suočavanju s alimima iz neslobodnih društava.

U savremenom vjerskom obrazovanju ne treba ignorirati značaj individualne recepcije vjere kod mladog čovjeka, tj. načina na koji pojedinac prihvata i prakticira vjerska načela. Nije li vrijeme da mi u našem obrazovanju i odgoju u središte stavimo studenta i mlade ljude, da nam bude prevažno na koji način oni doživljavaju i razumijevaju učenje o vjeri, kao što je u književnosti sedamdesetih godina 20. stoljeća u Evropi i SAD teorija recepcije stavila čitaoca u središte književnosti i književnog djela, odnosno usmjerila pažnju na to kako književni tekst biva prihvaćen od strane pojedinačnog čitaoca. Na taj način čitalac je dobio veoma važnu ulogu u književnosti. Ne mislim da je korisno i moguće samo puko preuzimanje metoda i postupaka teorije recepcije za vjerski tekst, ali imati na umu takav pristup može biti podsticajno za promišljanje adekvatnih vlastitih teorijskih objašnjenja i puteva prijema islamskih poruka na pojedinačnoj razini vjernika. Studentu i svakom pojedincu mora se dati važno mjesto u recepciji islamskog sadržaja. Više nije samo važno šta profesor ili vjerski autoritet kaže ili predaje, nego je važno i kako to prihvata i razumijeva adresat poruke i govora. Tek u zaokruženoj cjelini onoga što profesor govori i onoga što student recipira, dakle u stapanju horizonata očekivanja profesora i horizonta studenta poruka vjere dobija puninu praktičnog smisla. Profesori su tu da služe mladim ljudima, i ako to ne mogu ili ne znaju ne ispunjavaju u cjelini svoju zadaću.

Čini se da još uvijek nije izgubio na aktuelnosti tekst Alije Izetbegovića (objavljen u Preporodu, 2/26, 1. oktobar, 1971. str. 7), pod naslovom „Odgajamo li muslimane ili poltrone”, koji je poslužio kao inspiracija za naslov ovog teksta, u kojem se oštro kritikuje odgajanje djece u znaku poslušnosti i pokornosti, umjesto odgajanja samosvjesnih muslimana i lidera. Ovaj tekst zaključuje da mladim ljudima treba više govoriti „o ponosu nego o skromnosti, više o hrabrosti nego pokornosti, više o pravednosti nego o milosrđu. Neka podižu dostojanstvenu generaciju koja će znati da ne treba tražiti ničije dopuštenje da živi i da bude ono što jeste. Jer zapamtimo: progres islama – kao i svaki drugi progres uostalom – neće doći od mirnih i pokornih, nego od hrabrih i buntovnih.“

Da ne bi bilo zabune, pitanjima koja se ovdje iznose ni najmanje se ne želi obezvrijediti bilo čije znanje i doprinos, nego se ukazuje na potrebu permanentnog propitivanja automatiziranih i okoštalih formi rada i legitimnost radikalno drugačijeg sagledavanja, što u konačnici može osloboditi nove energije i kreativne snage muslimanskog i bošnjačkog uma. Niko nema monopol na progres i kreativnost, kao što niko ne može polagati pravo da mlade umove drži zatvorenim i podaničkim. Mladi poltroni nikome ne trebaju. Ali svima trebaju obrazovani i ponosni Bošnjaci muslimani, jer, kao što reče Izetbegović, progres islama je sa hrabrom i buntovnom mladošću.

 

Povezane vijesti:

<
Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh