Lebensborn: zaboravljena “arijska djeca”

Prije 80 godina nacisti su osnovali udrugu „Lebensborn“. Njezina je svrha bila povećanje broja „arijske djece“ anonimnim porodima i otmicama te njihovo odgajanje u nacističkom duhu.

Dječak se zvao Roman Roszatowski. Ali samo do rujna 1942. godine, kada su ga pripadnici njemačkog SS-a odveli iz jednog sirotišta u poljskom gradu Lodzu. Nakon toga je „germaniziran“ i dobio je ime Hermann Lüdeking , koje je bilo upisano i u krivotvorenom rodnom listu. Dječak je završio u domu „Sonnenwiese“ kod Leipziga, koji je djelovao u okviru „Lebensborna“. Lüdeking je prema kriterijima nacista bio „rasno vrijedan“ i zato je smješten u jednu njemačku obitelj. On do danas ne zna tko su njegovi pravi roditelji.

Udrugu „Lebensborn“ utemeljio je Heinrich Himmler, zapovjednik SS-a, 12. prosinca 1935. u Berlinu. Cilj je bio povećanje broja „arijske djece“. U ostvarenju tog cilja udruga je u okupiranim područjima organizirala otimanje stotina djece, koja su ispunjavala određene „rasne kriterije“, i njihovo prisilno odvođenje u domove u Njemačku. „Uzet ćemo onu dobru krv naše rase koja postoji u narodima i to tako da, ako je nužno, otmemo djecu i odgojimo ih kod nas“, izjavio je Himmler 1943. Ta djeca su kasnije smještana u politički podobne obitelji kako bi bila odgajana u nacističkom duhu.

Časnici SS-a obavljaju upisivanje djeteta rođenog u okviru projekta “Lebensborn” u registar. Ta je ceremonija zamijenjivala krštenje.

Borba za priznanje

„Lebensborn“ je također u svojim domovima organizirao i anonimne porode nakon kojih je novorođenčad smještana u „arijske obitelji“. U tim domovima je rođeno više od 12.000 djece iz obitelji pripadnika SS-a i nevjenčanih majki koje su imale „dokaz o arijskom porijeklu“.

Jedno od te djece je i Gudrun S. Ona je rođena u domu u Wernigerodeu. Usvojena je poslije nekoliko godina. „Najprije nisam poznavala svoje biološke roditelje“, priča ova knjižničarka iz Burghausena. Tek kasnije je doznala da se njezina majka još prije poroda odrekla svih prava. U potrazi za korijenima pomogla joj je udruga „Lebensspuren“ čiji su članovi osobe rođene u domovima „Lebensborna“ ili koje su otete u inozemstvu i bile smještene u tim domovima. „Moje rođenje napokon više nije bilo tabu tema. Po prvi put u životu smjela sam pričati o tome“, kaže Gudrun. Njezini usvojitelji, koji su do kraja života branili nacističku ideologiju, zabranili su joj govoriti o svom podrijetlu.

Djeca iz domova „Lebensborna“ već godinama se bore za političko priznavanje nepravde koja im je počinjena i dobivanje odštete. No uzalud. „Bio bih sretan već i kada bi naša sudbina bila priznata. Tako bih barem znao da mi, oteta djeca, nismo zaboravljeni“, rekao je Lüdeking.

• Autor ajg/epd/dpa