Prolazi sveti mjesec Muslimana – ramazan, bliži se Bajram. U meni se miješaju, isprepliću i blisko dotiču lijepa sjećanja koja gotovo liče na bajku, i neka teška sjeta. Nameću se pitanja, tražim, a ne nalazim odgovore.
Govorili su nam i govore da smo prije živjeli u agresivnom ateizmu. E, u tom agresivnom ateizmu sam svaki ramazan postila.
Nisam to ni od koga krila, niti sam imala razloga kriti, ali nisam ni isticala niti očekivala da zbog svoje želje i potreba za postom budem u bilo čemu privilegovana. Dok sam bila srednjoškolka (pohađala sam Medicinsku školu na Bjelavama) moje drugarice iz razreda – Milenija, Spasenija, Zora ( sad su sve tri doktori nauka), bi mi pripremile iftar pa sa prozora gledale kad će se upaliti kandilji da me obavijeste. Ipak su mi najljepši iftari bili oni koje je spremala rahmetli majka.
Babo bi i pola sata prije iftara izvadio cigaretu i na blago ugrijanoj ringli je okretao bezboroj puta da se osuši, da bude što jača. Prvo bi se omrsio pa zapalio, jeo bi tek nakon toga. I sve je bilo u nekom sazvučju i skladu i ljepoti.
Postili smo uglavnom svi u kući, ako neko ne bi zapostio niko ga nije krivo gledao niti smatrao manje vrijednim. Sve što radimo, radimo zbog samih sebe, vjerske obrede u prvom redu u ime Boga, a za same sebe. Komšijama, rodbini, prijateljima nepostačima koji bi svratili za vrijeme ramazana, majka bi ispekla kafu, poslužila ih jelom najnormalnije, poštovala je njihov izbor.
Siromašnim postačima je, krijući čak i od nas, odnosila hranu i piće. Tiha, skrušena, blaga. A ja nikad, baš nikad neću zaboraviti miris koji se širio sa postavljene sofre dok se odbrojavaju zadnje minute posta i slast prvog gutljaja vode, prvih zalogaja.
Kao studentica sam često znala otići na iftar u Gazijinu medresu. Sve je bilo nenametljivo, iskreno, čisto, lijepo.
Pa bih klanjala akšam namaz, pa išla na teraviju. I učila Kur'an. Majka bi pokrila kosu bisernobijelom namazbezom i učila poluglasno, ljepšu muziku u životu nisam čula. Babo bi učio iza jacije, ne samo za vrijeme ramazana, nego svaki dan, svake godine.
Nisam ni postila ni klanjala ni učila zbog želje za dženetom niti zbog straha od džehennema, naprosto je to bila moja želja, moju sam ljubav za Njega na taj način ispoljavala. I mislila jednako kao što je napisala Rabija:
Ako te obožavam iz straha od pakla,
Spali me u paklu, Bože moj,
I ako te obožavam iz nade u raj,
Istjeraj me iz raja i prokuni me,
Ali ako je to samo čežnja za Tobom,
Ne liši me Tvoje vječne ljepote…
A Bajrami su uistinu bili blagdani. Bez halabuke, s tihom a istinskom radošću i punim srcem se dočekivali.
Toliko o agresivnom ateizmu.
Sad kad je vjera postala nešto poput statusnog simbola, ja ne postim, ne klanjam, ne idem na teravije. Nestala je ona čistota u srcima, postači kao da očekuju kako ih se treba tretirati drugačije nego obične ljude, pa i oni koji samo glume da poste (Kome? Onaj u ime koga se posti vidi i misao, kamoli djelo), organizuju se javni bogati iftari, fotografije istih objavljuju na društvenim mrežama, a masa onih najiskrenijih vjernika jedva si može priuštiti najskromniji obrok. Na društvenim mrežama se masovno objavljuju molitve Allahu.
Propagira se da u tom mjesecu ljudi trebaju biti dobri, da opraštaju, da pomažu, vole, obilaze slabe i nemoćne. Kao da samo u jednom mjesecu trebaju biti takvi, a ostalih jedanaest mjeseci neka žive kako žele i umiju.
Post je postao agresivan, o njemu se pišu statusi, o njemu se priča na ulici, poslu, ustanovama, javnim mjestima. Neka, meni nepoznata pjevačica iz Tuzle, javno lamentira i protestuje što se u pola restorana služio iftar, u drugoj polovini su ljudi pili alkohol. Dok sam ja postila, svi oko mene su mogli piti, pušiti, jesti pečenje, bilo bi mi apsolutno svejedno. Svakom njegovo.
Onda dođe Bajram sa obaveznom pucnjavom, pa se iste večeri napune kafane da se nadoknadi ono što se nije popilo, pa se po svu noć pojedini znaju zapit.
Pa se onda na društvenim mrežama objavljuju slike bajramskih trpeza i poklona i putovanja. I toga dana će biti cijela vojska gladnih, samih, zaboravljenih.
Svi stariji koji pamte „zla“ vremena se slažu da one ljepote, one čarolije, one magije ramazana ni Bajrama više nema, da sve počinje ličiti na lakrdiju.
Vjera je stvar naše intime. Nema ništa poganije od licemjerja. I prema čovjeku, kamoli Bogu.
Vjera se nosi u duši, njome se na maše kao zastavom.. Zato me u ove predbajramske dane ispunjava nekakva sjeta, gotovo žalost. Pa što? Cijeli je život gorko-slatki melanž radosti i boli. «Vaša je radost vaša raskrinkana žalost. I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza… Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost. Kad ste žalosni, opet zavirite u svoje srce, i vidjet ćete da odista plačete za onim što je bila vaša radost. Ja vam kažem da su (radost i žalost) nerazdvojne. Zajedno dolaze, i kad jedna sjedi sama za stolom, zapamtite da vam je druga zaspala na postelji.»
I ja ću složiti baklavu, spremiti nešto bolji ručak, unučicama darovati bajramluke, dočekati drage goste, ispuniti sve stereotipe. Mislima ću biti daleko, daleko, u godinama u kojima mi je sve bilo nekako ljepše, a koje se neće vratiti jer se ne vraća ništa.
Voljela bih, baš bih jako voljela da mi neko uman, a pošten, odgovori na pitanje: Zašto je danas, kad je vjera prisutnija nego ikad, i kriminala, droge, nemorala, svega ružnog i zlog, više nego ikad?
N1
