logo
VGT

Novinari (ne) trče počasni krug

Objavljeno prije 2 sedmice . u pet, okt 6th, 2017

Olako prepuštajući važne stvari zaboravu, mediji kreiraju društvo sa pamćenjem zlatne ribice u kojem je moguće raditi i govoriti bilo šta jer će to već sutra biti stara vijest za koju niko neće potegnuti pitanje odgovornosti. 

Govoreći na nedavno održanom seminaru o propagandi i medijskoj pismenosti kojeg je u Sarajevu organizirao Mediacentar, nekadašnji novinar Financial Timesa i The Guardiana te dugogodišnji sekretar Međunarodne federacije novinara (IFJ) Aidan White je nekoliko puta naglasio pet najvažnijih principa etičnog novinarstva: tačnost, nezavisnost, nepristranost, humanost i odgovornost. Po Whiteu, postoje tri ključne stavke u borbi protiv propagande kojoj smo svakodnevno izloženi a oni podrazumijevaju komunikaciju zasnovanu na provjerenim činjenicama, humanost u kojoj je primarno važno ne načiniti štetu u javnom prostoru, te stvaranje pozitivnih vrijednosti kroz podizanje medijske pismenosti, odnosno sposobnosti ispravnog razumijevanja medijskih poruka.

Naravno, u onome što obično nazivamo „zapadnim svijetom“ postoje neki novi trendovi i neki novi izazovi medijske pismenosti i razumijevanja medijskih sadržaja. Vode se pravi ratovi protiv fabrikacije lažnih vijesti u službi propagande – takozvanih „fake news“ – koje su puni zamah dobile ulaskom sadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trumpa u svijet politike. Njegovu izbornu kampanju je obilježilo iznošenje očitih poluistina ili neistina za koje su njegovi medijski eksperti smislili naziv „alternativne činjenice“ i tako gotovo legitimizirali širenje laži i nečega jako bliskog govoru mržnje u javnom prostoru.

Nakon Trumpovog izbora za predsjednika SAD i medijske kampanje koja je rezultirala Brexitom sa ove strane Atlantika, reklo bi se da svijet zahvata epidemija nečega što je na Balkanu prisutno već decenijama a to je dominacija očite, zlonamjerne i manipulativne propagande nad isto tako očitim i lako provjerljivim činjenicama. Uistinu, ako malo razmislimo o tome vidjećemo da ovaj region nikad nije dobio šansu da ima zdravu i medijski pismenu javnost, te medije koji nisu u službi propagande ove ili one vrste.

U doba svoje primarne ekspanzije, mediji u bivšoj Jugoslaviji (naročito elektronski) imali su za zadaću izvršavati propagandne zadatke Komunističke partije, gdje su se i reklamne minute tadašnjih uspješnih „organizacija udruženog rada“ nazivale ekonomsko-propagandnim porukama. Pojednostavljeno gledajući, cilj te mašinerije se svodio na održavanje slike o blagostanju samoupravljačkog socijalističkog društva te održavanje svijesti o postojanju vanjskih i unutrašnjih neprijatelja koji nikad ne spavaju od smišljanja novih načina da naude tom samoupravljačkom društvu i bratstvu i jedinstvu na kojem ono počiva.

Dalo bi se raspravljati o tome koliko je raspad Jugoslavije praćen a koliko izazvan ili potpomognut stavljanjem tadašnjih medija gotovo u potpunosti u službu huškačke propagande koja je pripremila teren za rat. Ta propaganda je bila brutalna i besramna i sadržavala je sve moguće propagandne elemente i tehnike usmjerene u pravcu podilaženja narastajućim nacionalističkim sentimentima, raspirivanja atmosfere straha i mržnje, izgradnje kultova ličnosti post-jugoslovenskih lidera, homogenizacije „nas“ i demonizacije „njih“, manipulacije činjenicama, revizije istorije…

Tako je medijska manipulacija pomogla u pretvaranju dotadašnjih samoupravljača u topovsko meso koje se ni za šta ne pita i uvela ih u rat u kojem se, kao i u svakom drugom ratu, mediji u potpunosti i bez rezerve stavljaju u funkciju ratne propagande. O njoj ne vrijedi trošiti riječi jer uloga ratne propagande je jasna i u ratnim okolnostima je održavanje borbenog morala razumljivo preče od objektivnog informiranja i promocije medijske pismenosti. Rat je rat ali može se uočiti da ni dvije decenije nakon rata naš medijski prostor nije puno odmakao od principa na kojima funkcionira ratna propaganda i vrijeme je da se bar pokušamo otrgnuti od floskule o „zemlji tek izašloj iz rata“ i korištenja te floskule kao opravdanje za stvari koje možemo popraviti a ne popravljamo ih.

Dok svijet danas kuburi sa „fake news“ i uči se raspoznavati prave informacije u moru fabrikacija koje je preplavilo Internet razvojem društvenih mreža, mi na Balkanu mirno živimo pomireni sa sviješću da je sve oko nas propaganda jer za bolje skoro da ni ne znamo. Od socijalističkog propagandnog sistema, preko ratnohuškačkih i ratnih medijskih mašinerija do današnjih medija ukorijenjenih u divlji kapitalizam i političku korupciju, mi smo navikli da nas mediji obmanjuju, da slika svijeta koju prezentiraju odudara od onoga što vidimo oko sebe i da opet nasjedamo na ono što nam nude.

Divlji kapitalizam udružen sa političkom korupcijom donio nam je prividno slobodno medijsko tržište u kojem je teško opstati bez udovoljavanja očekivanjima oglašivača i/ili političkih pokrovitelja. U takvim okolnostima su urednici i novinari dovedeni u situaciju da se de facto stavljaju u službu ovog ili onog vida propagande i da zanemare onih pet principa navedenih na početku teksta. Izuzeci u ovom smislu su se sveli skoro samo na neprofitne medije koji ne zavise od bliskosti sa lokalnim ekonomsko-političkim krugovima i koji si mogu priuštiti da sami određuju granice svoje tačnosti, nezavisnosti, nepristranosti, humanosti i odgovornosti.

Naravno, sve do sad rečeno u ovom tekstu su manje-više opća mjesta stanja medija u nas i u regionu ali postoji nešto na šta valja skrenuti pažnju mimo ovih pet osnovnih principa etičnog novinarstva a to su istrajnost i dosljednost u izvještavanju o određenoj temi.

Ono što je očit problem u medijskom izvještavanju o važnim temama kod nas je pojava da te teme, koliko god bile atraktivne i važne, prelako padaju u zaborav i javnost isuviše često ostaje uskraćena za njihove epiloge ili njihove implikacije na daljnje događaje. Tačno je da je konkurencija na medijskoj sceni velika i da je bitno biti na licu mjesta, vijest donijeti prije drugih, imati bolji snimak ili fotografiju ali u konačnici je štetno ukoliko se priča ne isprati do kraja i ukoliko javnost ostane uskraćena za korisna saznanja o nekim temama nakon što one ustupe mjesto u fokusu javnosti novim, svježijim i za eksploataciju pogodnijim vijestima i događanjima.

Uzmimo primjer katastrofalnih poplava iz 2014. koje su prema zvaničnoj procjeni uzrokovale štetu od 4 milijarde KM, odnijele 15% BDP-a te godine i donijele privredni pad od 0.7%. Na donatorskoj konferenciji koja je održana u Briselu dva mjeseca nakon poplava Bosni i Hercegovini je obećano 800 miliona eura pomoći za oporavak od katastrofe a javnost u zemlji tri godine nakon toga nema pojma šta se desilo sa tim obećanjem, da li su sredstva ikad realizirana, u kakvom se stanju sistem odbrane od poplava nalazi danas i da li je moguće da nas opet zadese poplave onakvih razmjera. Ukoliko se to desi, jedni od krivaca će zasigurno biti mediji koji su dopustili da ovako značajna tema padne u zaborav pred ispraznim dnevnopolitičkim prepucavanjima i naslovima tipa „taj-i-taj-uputio-oštru-poruku-ovom-i-onom“ i „ovaj-i-onaj-reagovali-na-poruke-tog-i-tog“.

Možda je još bolji primjer izvještavanje o disciplinskom postupku protiv glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH Gorana Salihovića gdje su svi vodeći mediji redovno izvještavali sa svih ročišta u postupku. Ovdje imamo primjer dosljednog i istrajnog izvještavanja o postupku o čijem se tijeku u suštini i nije imalo šta izvještavati jer je uglavnom bio zatvoren za javnost. Od ročišta do ročišta mediji su nam donosili šture informacije o pozvanim svjedocima i optimistične izjave obje strane u postupku da bi već izricanjem skandalozne prvostepene odluke kojom se Salihović ostavlja na poziciji tužitelja interes za ovaj proces i njegove implikacije na bh. pravosudni sistem odjednom prestao.

Olako prepuštajući važne stvari zaboravu, mediji kreiraju društvo sa pamćenjem zlatne ribice u kojem je moguće raditi i govoriti bilo šta jer će to već sutra biti stara vijest za koju niko neće potegnuti pitanje odgovornosti. Na stranu referendumi, političke krize i druge ozbiljne teme – ovako su moguće i groteskne situacije poput one u kojoj premijer Federacije BiH organizuje prijem i dodjelu zahvalnice marokanskom šarlatanu čega se više niko ni ne sjeća, ili one situacije u kojoj je visoki predstavnik Valentin Inzko (u pauzi između dva izražavanja zabrinutosti) u Luksemburgu tražio od čovjeka, koji se lažno predstavljao kao najbogatiji Bosanac, da pomogne svojoj domovini.

Zbilja, da li danas znamo i za jedan slučaj ozdravljenja od Torabijeve vode i gdje su one milijarde koje je Varešak Ivan Šimić planirao uložiti u infrastrukturu i privredu BiH i zbog kojih su ga, osim Inzka, pohodili i tadašnji najviši dužnosnici FBiH? Možda se ovi primjeri doimaju neozbiljno u poređenju sa puno važnijim temama koje zahvaljujući nedosljednosti medija ostanu neadekvatno ispraćene, ali oni jako plastično pokazuju do kakvih nivoa banalnosti se politika i društvo spuštaju u okolnostima smanjene pažnje odgovornih i etičnih medija kao društvenog korektiva.

U pravu je White sa početka teksta – važno je izvještavanje zasnovano na činjenicama, važni su principi humanosti i važno je promovirati kulturu medijske pismenosti i obrazovati javnost da pravilno razumije medijske sadržaje. Ali sve to će biti uzalud ako te principe ne usvoje sami novinari i ako u njima ne budu dosljedni i istrajni. Najbolji način za podizanje medijske pismenosti kod konzumenata medijskih sadržaja jeste potpuno i sveobuhvatno izvještavanje u kojem će konzument biti u stanju sagledati kompletnu sliku stvari i razaznati jasne veze između uzroka i posljedica.

Današnja utrka za svježim vijestima i atraktivnim naslovima je stalni sprint, ali izgradnja medijski pismenog društva je maraton. Tradicionalno, maratonci su trkači od kojih publika ne očekuje da trče počasni krug iz razumijevanja prema njihovoj iscrpljenosti ali novinari koji funkcionišu na principima etičnog novinarstva su maratonci koji su svojoj publici dužni da istrče taj krug, dok god tema koja je vrijedna pažnje javnosti ne postane iscrpljenija od njih samih.

Adis Nadarević

media.ba

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh