Bošnjaci sebe, umjesto na nezavisan i moderan narod, sve više svode na dio ummeta
Piše: Danijal Hadzovic
S Ahmetom Kuruom, profesorom političkih nauka i direktorom Centra za islamske i arapske studije na Državnom univerzitetu San Dijego, vodio sam vrlo zanimljiv intervju o stanju u islamskom svijetu danas, gdje smo se neizostavno dotaknuli i položaja u kojem se nalaze Bošnjaci.
U svojoj odličnoj knjizi “Islam, autoritarizam i nerazvijenost” Kuru zastupa argument da je početak tzv. braka između vjerskih poglavara i države u islamskom svijetu ujedno i početak njegovog višegeneracijskog zaostajanja. Zahvaljujući tom braku, širom islamskog svijeta danas haraju autoritarni režimi, a svaka kritika na njihov račun i pokušaji alternativnog promišljanja od onoga što je režimski mainstream u korijenu se sijeku i kažnjavaju, bivajući tretirani obično kao svojevrsna blasfemija i skretanje s „pravog puta“.
– Danas je muslimanski svijet prepun vjerskih učenjaka i političkih diktatora, ali ima vrlo malo intelektualaca i ekonomskih poduzetnika. Zato smo naučno i ekonomski zaostali – kazao je Kuru u jednom trenutku u intervjuu.
Ove riječi bude zlokobne asocijacije na put kojim su Bošnjaci krenuli. Istraživači su utvrdili da je 1938. godine u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji bilo svega 800 visokoobrazovanih Bošnjaka. Period socijalističke Jugoslavije, barem u obrazovnom i kulturnom smislu, bio je zlatno doba za ovaj narod – Bošnjaci se masovno opismenjavaju, dobivaju prve univerzitete u BiH, autohtonu političku elitu, intelektualce, stručnjake, a sve prati i proces nacionalne emancipacije u ovoj državi.
Ipak, posljednjih 30 godina čini se da se postepeno odvija suprotan proces kod bošnjačkog naroda. Uz „povratak tradiciji“ pod vladavinom SDA i naglo povećani utjecaj Islamske zajednice, koja se često postavlja i kao vrhovni politički autoritet, Bošnjaci sebe, umjesto da se ponašaju kao nezavisan i moderan narod, sve više svode na dio ummeta, kap u moru od dvije milijarde muslimana koja gaji iluziju da tu nekakva stvarna veza između njih postoji.
Mudre misli pisaca i intelektualaca zamjenjuju hadisi, političku razboritost i modernost vjerski tribalizam, političkom scenom ordiniraju populisti koji ne emancipiraju, nego retorički udovoljavaju najprizemnijim strastima svojih glasača, a zvijezde društva postali su kojekakvi šejhovi i imami koji se bave „krucijalnim“ životnim pitanjima tipa „smije li žena sama voziti automobil do Zenice“ i „da li je dozvoljeno utorkom nokte sjeći“.
Uzimajući sve u obzir, pitanje koje se ozbiljno mora postaviti jeste da li se Bošnjaci nalaze u realnoj opasnosti od istog onog puta zaostalosti i neslobode kojim su krenuli i mnogi drugi muslimanski narodi?
avaz
