Nogometni cirkus: „Drugi jebu, a ti se Muzafere kupaj“

Midhat Hajdarević 2017-05-21

„Drugi jebu, a ti se Muzafere kupaj“, čuvena replika Pavla Vujisića u filmu Emira Kusturice „Otac na službenom putu“, oslikava podređeni položaj običnog čovjeka, uskraćenog za podjelu društvenih dobara u raspadajućem društvu kakvo je naše.
Muzafer se jedno jutro osvrnuo oko sebe i shvatio da su njemu slični u većini izdani od političke elite i da će pristati na sve i da se ne kupaju, i da budu ušljivi, ali da jedino neće pristati da kroz ključaonicu posmatraju dok se drugi guze, već i sami pokušavaju da se „snalaze“.
A pojam „snalaženja“ je sentimentaliziranje korupcije, kriminala, protuzakonja, egocentrizma trenera i nogometnih menađžera i svega onog što se tretira kao društveno nepoženjan model ponašanja i djelovanja.

U takvom kontekstu nam djeluje i sport. Kulminacija „snalaženja“ dolazi u završnicama takmičarskih sezona kada se odlučuje ko osvaja, a ko gubi. Pobjednici slave praveći se „mutavi“ kako nisu primjetili ništa sumnjivo i neregularno, a gubitnici „zapjene“ od pravednosti koja im je umakla za „mišiji kurčić“.
Osvrnimo se samo na jučerašnje susrete Premijer lige BiH i Prve lige FBiH.
Zrinjski u Bijeljini osvaja tri boda koja će mu, vjerovatno biti dovoljna da osigura titulu prvaka Premijer lige BiH.
GOŠK u Kaknju slavi protiv rudara i izbija na lidersku poziciju Prve lige FBiH.

U normalnim okolnostima bi se moglo kazati da je to pokazatelj „regularnosti“ takmičenja i da imamo krajnje neizvjesne prvenstvene sezone kao što je neizvjesnost da li će Real ili Barcelona osvojiti premijerku u Španiji.

Samo budala i mali broj sportskih entuzijasta vjerju da su ovdašnje lige regularne i da se može takmičiti u istima, a da se ne koristite „mušeferama“. I kako su svi svjesni toga – svi se „pomalo kurvaju“, usitno mešetare te „skupo plate“ vlastitu naivnost ili skroman domet financijskih argumenata.

Da li se danas neko sjeća Midhata Čorbe, bivšeg premijerligaškog sudije i razloga zašto je svojevremeno napresito izbačen iz sudijske organizacije.

Da li se danas neko sjeća koliko puta je kakanjski Rudar odlučivao o budućem premijerligašu i kako je svaki puta gostujuća momčad baš u Kaknju rješavala premijerligaški status.

Da ne nabrajamo primjere za koje bi nam trebalo puno više vremena.

Već mjesec dana „javna je tajna“ da je cjena ovogodišnjeg premijerligaškog statusa koji se osigurava kroz Prvu ligu FBiH oko 70 000 KM. Svojevremeno je to bilo oko 100 000 KM.
Pogriješili su svi oni koji su igrali bez ljudi „u crnom“ i bez „odgovornih iz NS FBiH“. Nisu ONI toliko naivni, a još manje glupi da bi dozvolili da se ključne stvari dešavaju bez njivog znanja i bez da se njih pita – bolje reči, adekvatno stimuliše u pravcu „najboljeg ishoda takmičarske sezone“.

U toj argumetaciji će vam reči kako „ONI sa viših nivoa“ bolje znaju šta je dobro za ovdašnji nogomet; da Čelik mora ostati u premijerligaškom društvu, da Veleža se mora „spašavati“, da ljudi s „parama“ poput „vlasnika“ Sarajeva ili nekada Stanića (ako se još neko sjeća premijerligaša iz Kreševa) moraju imati više „sluha“ za ovdašnje nogometne prilike.

Namještanje utakmica, nepošteno suđenje, nestručnost vodstva Nogometnog/Fudbalskog Saveza Bosne i Hercegovine (BiH) i neulaganje u razvoj mladih igrača samo su neki od razloga za loše rezultate, gubitak gledalaca i narušen ugled Premijer lige BiH i nižih takmičarskih liga iz kojih bi trebalo da se crpe potencijali.

Tamo gdje klubovi započinju sezone po prijateljskom dogovoru „tri za tri“ i gdje „domaćinsko“ suđenje se podrazumjeva, ustvari i započinje sve što danas kritikujemo i doživljavamo kao poraz sporta, a pobjedu „snalažljivih“.

Kolateralna šteta su mladi ljudi – igrači sa svojim nogometnim snovima.
Budimo realni, struke u sportu više nemamo ili je ima izuzetno malo i kao takva nije u mogućnosti djelotvorno dati doprinos.
“Šefovi stručnih štabova” su u većini slučajeva “uspješni pojednici koji imaju zavidan broj KUPLJENIH šampionata ili drugih priznanja”. Gdje god da su došli u priliku da pokažu svoju “stručnost” upropastili su još više stanje nogo što je bilo kakvo su zatekli.
“Uprave” klubova su politikatske protuhe i ublehe koje nemaju nikakvih drugih referensi te se kroz klubove provlače ko društveni nusprodukt.
Menadžeri u sportu su misaona imenica za ovdašnje prilike.

Jedino vrijedno žaljenja su mladi ljudi koji su svoju sudbinu vidjeli u sportu i časni izuzetci privrednika koji “nasjednu na ublehe” prethodno spomenutih te povjeruju da uz skromu finasijsku potporu mogu i sami biti dio pozitivnih društvenih promjena. Takvi zanesenjaci brzo dožive otrježnjenje – sezuni ili dvije dovoljno im bude da nikad više ne požele biti diretni akteri ovdašnjih sportskih tokova.