Hrabre borce koji su svojim životima branili ovu zemlju nikada ne smijemo zaboraviti i naša je obaveza da s ponosom čuvamo u trajnom sjećanju njihove hrabre i plemenite likove i djela,kao i tekovine odbrambeno-oslobodilačkog rata i prenosimo ih budućim generacijama.
Nikada ne smijemo zaboraviti heroje poput Avde Šabanovića,Esada Ese Đžafića,Nijaza Ajdinovića Bugara, Nijaza Šahinovića Nizeta,Ilije Kneževića,Abađžije,Badrova.
Zatim, da li znamo ko je bio Zijad Kosovac.Imao je 16 godina,a nikad ga nigdje ne spominju vršnjaci.Nisu krivi što ne znaju.
O njemu ne govore niti brojna boračka udruženja,kao što to ne čine ni o drugim borcima,koji nisu imali tu sreću da im članovi porodica ili bliski prijatelji vode visočka boračka udruženja.
Zatim,Nijaz Ajdinović Bugar nije ušao u ratne anale postratnih političkih politika i NVO aktivizma. Njegovo “Za mnom”, za razliku od onih koji su komandovali “Naprijed”, odvelo ga je u legendu.
Zaboravljeni su heroji koji su 21.jula 1995. poginuli u rejonu Brštenika,a to su:Đževad Jusić,Mesud Ohran,Nusret Ajdin i Hikmet Bučuk.
Još je mnogo imena o kojima se danas malo ili ništa,može čuti u javnom diskursu.
Gdje su nam živi heroji.Koliko smo društvene brige pokazali prema oboljelim herojima?
Jesu li nama HEROJI-Sejo Čurt,Ramiz Đžafić,komandant Roki ili efendija Salko.Da li se iko sjeća komandanta Zerde?
Smatram da ulice, trgove, javne ustanove, institucije iz oblasti obrazovanja, nauke, kulture, sporta, zdravstva treba nazivati, prije svega, imenima boraca Armije Republike BiH koji su odbranili nezavisnost BiH od 1992. do 1995.
Moramo otklanjati naš zaborav i uspostavljati duhovnu intelektualnu vezu između bosanske sadašnjosti i naših najboljih predaka koji su stoljećima izgrađivali, razvijali, čuvali i branili našu domovinu.
