‘’Ne valja’’ u narodnoj tradiciji bh. muslimana?

Najprepoznatljivija praznovjerja jesu on koja počinju sa riječima “ne valja” a u pravilu izostaje objašnjenj za takvu tvrdnju.

***

Popis “neislamskih” vjerovanja i običaja u bh. muslimana

To da ‘’ne treba rublje prati utorkom’’, ili da se ‘’noću ne režu nokti’’, da se ne sklapaju brakovi ‘’između dva bajrama’’, da se ne gata, ne ogleda, da se ‘’ne baca tespih’’, da se ne razgrće grah, da se ne gleda u dlan i teljvu od kahve u fildžanu,da se pred kućni prag treba da ‘’izbace ožeg ili mašice kad žestoko sijeva i grmi’’, da se ‘’ne valja na leđima spavati’’ a djevojci ni ‘’potrbuške’’, itd., samo je početak dugog spiska šta sve usmena i pisana bh. muslimanska tradicija prenosi kao tabu područja.

Ne valja se ‘’šiti odjeća u času dok je čovjek (osoba) nosi (jer će se na taj način ušiti pamet’’, ‘’ne valja u kući zviždati da se miševi ne legu’’, ‘’u kući ne valja ništa oštriti, jer se čeljad oštre između sebe’’, tri su tabua o kojima piše Kasim Hadžić.

Mladi istraživač dr. Elvir Duranović pobrojio je sljedećih deset ‘’ne valja’’ u narodnoj tradiciji bh. muslimana:

– Ne valja ubiti daždevnjaka – ciknuće, pa ćeš ogluhnuti.
– Ne valja u utorak od kuće polaziti – stići će nesreća u putu.
– Ne valja javljati se lovcu kad ide u lov – neće imati uspjeha.

– Ne valja kad grmi stajati pod trešnjom, ili orahom – ubiće grom.
– Ne valja kućnu zmiju ubiti – ubija se berićet.
– Ne valja na pragu stajati ili sjediti – nema uspjeha.
– Ne valja praznu bešiku ljuljati – umrijeće dijete.
– Ne valja preko insana prelaziti – neće narasti.
– Ne valja rezati nokte u utorak – sebeb (uzrok) je velikoj bolesti.
– Ne valja zvijezde brojati, potrefit će na svoju pa će umrijeti.

Norvežanka Tone Bringa, autorica umnogome najkompetentnije studije o tzv. bosanskom načinu muslimanskog bivstvovanja, nepristrasno i objektivno je opisala osjetljive napetosti koje još i danas postoje između mnoštva narodnih vjerovanja i običaja u Bošnjaka , s jedne, i zvaničnog
modernističkog i reformatorskog usmjerenja IZ u Bosni i Hercegovini, s druge strane. Tone Bringa u širokim analizama navodi običaje vezane za vradžbinu, uroke, zapise, amulete, ograjisavanja, urokljive riječi, urokljive oči, podmetanje zlih čini, govori o šišanim kumovima, odvođenju bolešljivog djeteta na raskršće, odlascima ‘’na žalost’’, posjetama ‘’na radost’’, liječenju djece sevap-rukom, salijevanju strave, bacanju ljubavnih čina, posjedovanju dva imena, itd.

Osim mnogih antropoloških i kulturoloških djela, koja se među ostalim bave i narodnim vjerovanjima i narodnim običajima, i precizno ih pobrajaju, u ovom je pogledu iznimno važno i korisno konsultirat i članke,rasprave i djela bosanskohercegovačkih muslimanskih teologa modernističkog i reformističkog usmjerenja. Razumljivo je da ova objavljena djela podvrgavaju oštroj kritici ‘’neislamska’’ vjerovanja i ‘’neislamske’’ narodne običaje u bosanskohercegovačkih muslimana.

Narodni običaji koji su kod muslimana u BiH i na Balkanu dobili ili, pak, nisu dobili vjersko islamsko ruho su brojni. U mnogim se tim običajima dijelovi Kur’ana upotrebljavaju na magijski način. Na primjer, dok jenga ‘’dovodi mladu pred zaovu koja je kiti dukatima, djever viče: ‘’Mašala’’, svatovi prihvataju: ‘’Mašala’’, djever baca novac i bombone na mladu, a djeca i svatovi kupe.’’ Mašala je bosanski kolokvijalni izgovor uzvika oduševljenja, maša’allah, koji se spominje u Kur’anu, u značenju ‘’Tako Bog hoće!’’ ili ‘’To je Božija volja!’’, odnosno: Ala je lijepo! Divno (li je)! Bravo! U vezi svatovskih običaja navodi se i uvođenje mlade u mladoženjinu kuću, tada ‘’neka od rodica mladoženje stavlja mladenki Musaf pod pazuho i daje joj pogaču (hljeb).’’25 Musaf iz ovog navoda je Mushaf, ili tradicionalni islamski naziv za knjigu Kur’ana, cjelovitu zbirku svih poglavlja Kur’ana. (U ranoj tradiciji islama nije poznato magijsko ili čudotvorno korištenje zbirke Kur’ana u svadbenim ceremonijalima, niti je u djelima islamske tradicije ili hadisa,26 ijednom zabilježeno da su mladenke iz tog doba prelazile prag kuća svojih muževa sa knjigom Kur’ana. Upotreba Kur’ana kao ‘’magijskog predmeta’’ s vjerom da će sam dodir listova Kur’ana donijeti blagodat i uspjeh mladenki u njenom budućem životu i braku vidi se i po drugim svadbenim tradicionalnim običajima. ‘’Dan nakon vjenčanja priređivao se tzv. nićah za žene, na koji bi dolazila samo mladoženjina ženska rodbina. Tom prilikom mlada bi sjedila na sredini sobe, prekrivena velom i ‘’prebirala’’ bi, tj. prelistavala bi Kur’an, a zatim bi mladoj prisutne žene čestitale, a ona bi ih redom, počev od svekrve, ljubila u ruku.’’ Nićah je bosanski kolokvijalni izraz za nikah (brak, sklapanje braka), nikah se spominje u Kur’anu.28 I po ovom običaju vidimo ‘’magijsko’’ rabljenje stranica Kur’ana, nepoznato u ranoj ili formativnoj praksi islama.

Ovom prigodom nije moguće, niti je potrebno, navoditi sve običaje ili postupke u narodnoj praksi bosanske i hercegovačke gradske i seoske, urbane i ruralne, muslimanske sredine, koje je islamski modernizam u BiH označio i detektirao kao ‘’čudne’’, ‘’strane’’, ‘’neislamske’’ i ‘’neprihvatljive’’.
Također, nećemo biti u prilici ni da se bavimo nekim muslimanskim običajima koji ne samo da nemaju ‘’magijsku’’ pozadinu, već su posve ‘’ovosvjetski’’, i obiluju izrazito snažnim ‘’dezavuiranjem šerijata’’ od strane samih muslimana. Primjerice, takva je običajna praksa isključivanja ženskih potomaka iz nasljeđivanja, posebno iz nasljeđivanja njiva, čaira i livada, ‘’e da se sinovi i muški nasljednici ne bi ekonomski oslabili’’, itd. U Bosni i Hercegovini i na Balkanu razbaštinjenje žena je (bilo) itekako prisutno, ženskim nasljednicima se daje ili se davala (nedovoljna!)
kompenzacija u novcu, ili u boljem slučaju u zlatu, recimo u safurinima. Ne treba posebno spominjati da je običaj ili praksa isključivanja ženskih nasljednika iz nasljedstva veoma stara, k tome, ona je posve suprotna šerijatu.

Ova su vjerovanja i običaji zabilježeni u impozantnom broju osvrta, članaka, rasprava i djela, i različito su objašnjavani tokom XX stoljeća u Bosni i Hercegovini.

Akos.ba