Da su ljudi na prostorima BiH opsjednuti nacijom može se zaključiti na hiljadu načina, od foruma, do slavljenja zastave na svakoj fotografiji, od (ne)obične priče gdje se prije imena svakog čovjeka naglasi narodna-nacionalna pripadnost, do imena livada, šuma, brda i gradova. Individua postoji samo radi potrebe nacije, nikako obrnuto! Čak su spremni i svoje dijete žrtvovati za «naciju» ili neke druge «nacionalne» interese.
Ima jedno brdsko selo, koje vrlo dobro poznajem. Nakon rata slabo je se ko vratio, oko pedesetak familija.
Selo prije rata je bilo veće, imalo je i osnovnu skolu. Doći do tog sela nije jednostavno. Nalazi se na blizu 1000 metara nadmorske visine. Putevi su i ljeti opasni, nepregledni, jedna traka asfaltirana, svaki kilometar rupa i ni jednog branika koji bi eventualno spriječio da auto «odleti» u provaliju. Zimi se rupe zatvore, ali onda dođu sve one opasnosti od leda. To selo, kao i dosta BiH sela, bogato je šumom i rudom, poljoprivrednim koltivacijama, ali samo od ovog zadnjeg stanovnici istog vide nekakvu korist. Drvna građa i ruda se odvoze negdje dalje. U selu od toga svega ostanu samo rupe na putu i livadama, logorski ošišane sume.
Nakon rata obnovljena je srednja škola. Bošnjaci i Hrvati su išli zajedno u istu, i ne samo to. nego su se družili, poslovno pomagali, ispijali i kave i kahve. Međutim kad bi se razišli i bili malo udaljeni jedni od drugih, ti isti igrači su tražili da im se djeca u školi razdvoje, pa se tako došlo do situacije “dvije škole pod jednim krovom”. Roditelji bi i dalje ispijali jedni sa drugima, ali čim bi se razdvojili djecu bi “mudro” pučavali kako sa drugima nema života.
Kulminacija svega toga je dostignuta kada se zbog malog broja učenika, i jedna i druga škola (pod istim krovom) zatvaraju, a dijeca se šalju nekih petnaestak kilometara dalje, u osnovnu školu drugog sela. I bošnjacka i hrvatska djeca opet idu u dvije škole pod “istim krovom”, ali u drugom mjestu, dok njihova matična osnovna škola zjapi prazna. Roditelji su spremni sopstvenu djecu slati u autobusima bez grijanja, zimi po ledu, krzo hiljadu krivina i okuka, putevima bez branika, sat vremena ranije sat-dva kasnije da im dolaze kući.
Da bi se održala sujevjerna potreba i genetski nemodifikovana rasa, roditelji su kao što vidimo spremni da rizikuju živote sopstvene djece. Međutim, oni će i dalje ispijati zajedničke kafe, pričati o koridama i zajedno kopati na njivama.
Hvala vam svi roditelji Bosne i Hercegovine!
Zato se evo pakujemo. Zbogom.
Piše: Sulej
