Naša Država operira u paradigmi primitivnog legalnog i ilegalnog izvlačenje rente, poput bandita što su nekoć zauzimali mostove i ceste te naplaćivali putnicima prolaz
Prije više od sto četrdeset godina, pisac i mislioc Leopold von Sacher-Masoch napisao je knjigu Venera u krznu. Glavni junak Severin zaljubljuje se u Wandu von Dunajew. Opčaran njenom ljepotom, Severin joj predlaže da bude njen rob. Wanda se vrlo brzo uživljava u ulogu manipulativne – čas žestoke, čas nježne gospodarice, te provocira Severina na sklapanje ugovora kojim bi on postao njen legalni rob. Tako se njegov život pretvara u pravi pakao ispunjen psihičkim i fizičkim maltretiranjem – bičevanjem, prezirom, ponižavanjem uz dozirane izljeve Wandine ljubavi koji hrane njegove iluzije i nadu. Kako vrijeme odmiče, tako se Wandi sve više gadi Severinova poslušnost koja je istovremeno izvor njezina prezira prema njemu. Shrvan, Severin na kraju odlučuje raskinuti ugovor.
Na temelju ovog romana rodio se pojam mazohizam – poremećaja i stanja u kojem pojedinac uživa u boli i maltretiranju, koje mu pričinjava netko drugi.
Dragi prijatelji, svi smo mi, nažalost, kolektivni poremećeni Severin. Uživamo u boli koju nam pričinjava Država. Sami smo je nadijelili imaginarnim vrlinama, sami smo joj dali bič u ruke. Dobrovoljno smo stali na koljena i trpimo ponižavanje u nadi na blag pogled, milosrdno odobravanje, na bolju budućnosti. I poput Severina dobrovoljno smo sklopili sa njom ugovor da prihvaćamo pljuvanje i maltretiranje.
Varate se ako mislite da sa Državom niste ništa sklapali i da vas se državna posla ne tiču. Svi smo mi dio društvenog ugovora: složili smo se otuđiti komadić svojih sloboda i prava u zamjenu za sigurnost, red (vladavinu zakona) i opće dobro. Ali ugovor podrazumijeva obveze i prava obiju strana te način rješavanja sporova i nesuglasica. Naše obaveze i prava su nam jasni. A koje su obaveze naše Države? I na koji način mi možemo riješiti naše nesuglasice sa Državom?
Američki politolog Fukuyama podijelio je funkcije (obaveze) države na minimalne, srednje i proaktivne. U minimalne državne funkcije spadaju obrana, pravo i red, imovinska prava, javno zdravstvo, makroekonomija, zaštita siromašnih i programi borbe sa siromaštvom. Vjerujem da nema smisla nabrajati srednje i proaktivne funkcije i da tu možemo stati. Očigledno je da se naša Država ne nosi ni sa osnovnim zadaćama te je politički i funkcionalno nesposobna vršiti svoje direktne, najprimitivnije obaveze.
Naša Država operira u paradigmi primitivnog legalnog i ilegalnog izvlačenje rente, poput bandita što su nekoć zauzimali mostove i ceste te naplaćivali putnicima prolaz, te primitivnog grčko-sicilijanskog klijentelizma u kojem se zapošljavanjem nagrađuje politička podrška ili rodbinska veza.
Bez našeg odobrenja i volje, koje se izražava preko parlamentarnih izbora, vladajući ne mogu dobiti svoj mandat. Svi se mi pažljivo se odnosimo prema svakodnevnim pružateljima usluga – dobavljačima, serviserima, vrtićima, trgovinama, liječnicima, pri čemu su profesionalizam, marljivost i poštenje glavna mjerila našeg odabira. Kako se onda dogodilo da smo kolektivno povjerili upravljanje ljudima koje najblaže možemo nazvati neprofesionalnim oportunističkim mediokritetima?
Za ovo nisu krivi „oni“ koji su glasali za „njih“. Ne. Svi smo mi jednako odgovorni za svakog Hasanbegovića, Karamarka, Petrova, Pašalića i za svakog konzultanta sa političkom pozadinom, bez obzira glasali za manjinske stranke ili bojkotirali izbore. Zato što je pasivnost, koju neki krvio smatraju mudrošću, zapravo zloćudan, zamaskirani suučesnik zločina, što je još davno prije zapazio filozof H. D. Thoreau. Pasivnost je za mediokritetsku i oportunističku Državu puno jači steroid od glasačkog tijela koje joj je dalo legitimitet. Upravo je pasivni i konformistički dio stanovništva istinski zalog opstanka režima i garancija njegove nekažnjivosti.
Stoga je logična rastuća bezobzirnost i ravnodušnost vladajućih prema skandalima koji razotkrivaju njihovu nekompetenciju i korupciju. Ne bi nas trebali čuditi i bahatost pri korištenju službenih položaja, ovlasti i vozila. To jednostavno govori o tome da Država, poput spomenute Wande von Dunajew, sve više prezire svoje pokorne i apatične sluge. Popper je svojedobno rekao da je država nužno zlo. Naša Država egzistira u iskrivljenom ogledalu Popperove misli: mi građani smo za nju nužno zlo. Mi smo za vladajuće neugodnost i smetnja koju su oni primorani trpjeti radi ostvarivanja privatnih i oligarhističkih ciljeva. To je nakaradno i proturječi samoj suštini demokratskih načela.
Shvatimo jednu fundamentalnu stvar. Demokracija treba nama, ne Državi i vladajućima. Rijetki vladajući potajno ne maštaju o raširenim ovlastima, produljenju mandata kroz izmjenu ustava i slično. Velika je zabluda da demokratska dužnost počinje i završava na dan izbora, nakon čega su sve odluke, pa čak i one idiotske i nemoralne, na plećima i savjesti vladajućih. Tako se rađaju fašistički i diktatorski režimi. Teret i odgovornost za demokraciju leži isključivo na svima nama. Ta odgovornost podrazumijeva stalno vršenje žestokog pritiska, kritiziranja uz pomno praćenje i usmjeravanje naših odabira.
Bez prave, direktne građanske kontrole, naš se cijeli naš politički život pretvara u farsu gdje se nadugo i naširoko diskutira, ali nema pravih načina kontrole institucija dok su sva lica političkog života jedna te ista. Kakva je onda razlika između srednjeazijskog diktatora i hrvatskih političara? Uistinu, gotovo nikakva. Kada naš sugrađanin jedanput ostvari spoj svoje stražnjice sa nekakvom foteljom, ostaje prisutan u političkom životu do smrti.
Sve navedeno jednostavno nije prihvatljivo. Kao i sve, i demokracija ima svoj period poluraspada i počinje trunuti kad je, kako je lijepo rekao urednik portala Energypress Ivan Brodić – politički i institucionalno incestoidna. Uostalom, Donald Trump je direktna posljedica zagušljivosti dvostranačkog sustava. Država – vladajući – su od nas dobili mandat za obavljanje posla i moraju stalno funkcionirati sa saznanjem da će dobiti otkaz ako svoj posao obavljaju neuredno.
Što možemo učiniti? Puno toga, svatko na svoj način. Trebaju nam masovni i dugotrajni prosvjedi koji će učiniti njihov život nepodnošljivim te pokvariti njihov imidž pred budućim poslodavcima u renomiranim svjetskim organizacijama (jer to je san svakog političara).
Trebamo u sve institucije pisati kritičke osvrte, prijedloge, elaborate. Kada već imamo tako veliki stranačko-rodbinski javni sektor, onda ga moramo iskoristiti. Pišimo im stotine tisuća dopisa, ulažimo žalbe. Zatrpajmo ih. Možemo igrati po njihovim pravilima i dovesti tu igru do apsurda.
Neophodno je organizirati referendume za ukidanje imuniteta saborskim zastupnicima, za smanjenje njihovih plaća i za reformu izbornog sustava kako bi svaki kandidat osim obaveznih debata morao proći i ekstenzivno profesionalno, psihološko i općeobrazovno testiranje. Treba se oštro založiti vječnu zabranu zapošljavanja u konzultantskim kućama po prestanku mandata.
Prijeko je potrebno uvesti obvezu sklapanja pravno-obvezujućih dokumenta između Vlade i građana, u kojem će stranka garantira da će barem 60 posto njenih obećanja biti ispunjena u definiranim rokovima a u protivnom će snositi novčane posljedice i biti opozvana.
Ima još jedna dobra, časna metoda koje se podjednako boje i vladajući, i građani. Riječ je o građanskom neposluhu. U osnovi građanskog neposluha leži namjerno, mirno nepoštivanje nekakvih propisa ili zakona kako bi se istaknuli određeni politički problemi. Kroz mirno kršenje zakona ili propisa, pojedinac ili grupa zapravo pokazuju svoje visoko zalaganje za vladavinu prava. Moramo samo probiti mentalnu zapreku: Vladajući su stvorili mit o društvenoj neprihvatljivosti nepodčinjavanja zakonu. Ali zakon nije manifestacija višeg morala. Robovlasništvo i segregacija su bili i legalni i legitimni. I Hitlerov Holokaust nad Židovima je unutar Reicha bio legalan i legitiman. Jesu li te pojave imale moralnu legitimnost? Kada su vladajući nekompetentni i štete građanima, imamo puno pravo opozvati njihove mandate.
Oni koji nam govore o zakonitosti ili nezakonitosti nečega se na sve moguće načine ograđuju od nas, koji smo im taj posao poručili. Ograđuju se policijom i imunitetima dok provode nekompetentne i sumnjive politike. Lažu i kradu. Izbjegavaju odgovornost. Gotovo da ne postoji demokratska zemlja gdje visokopozicionirani političari nisu upleteni u korupcijske skandale. Uza sve to, oprema policije i specijalaca za suzbijanje prosvjeda u demokratskim je zemljama iz godine u godinu sve naprednija i brutalnija. Toliko o zakonitosti.
Ako ne pokažemo da smo mi ovdje zakon, moć i veto, bojim se da će biti kasno. Nesposobne države često testiraju granice strpljenja svojih građana. Kroz sulude i štetne inicijative opipava se puls ljudi. Što će reći, kako će reagirati? Ako reagiraju burno, inicijativa se povlači a cijela situacija se prezentira kao nesporazum. Ako je reakcija mlaka, ili je nema, Država to shvaća kao slabost i signal da može pogurnuti svoje građane još malo dalje.
Oni, koji su glasali za ovu opciju, ili koji tiho i pasivno rade za Državu, su poput Krendlera, kojeg Hannibal Lecter hrani vlastitim mozgom i ne vide da je zapošljavanje sebe ili nekompetentne rodbine jeftini gubitak autonomije i individualizma koji razara sutrašnjicu. Drugi pak prebivaju u stanju Seligmanove Naučene bespomoćnosti te ne vjeruju da se išta može promijeniti, iako pucaju od energije za vrijeme kavanskih kritika.
Sve dok ovo traje svi smo mi mazohisti.
Autor je dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak za kinesko-japanske odnose i sigurnost u Istočnoj Aziji. Diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose. Aktivno se bavi istraživanjem različitih područja kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji.
Preuzeto sa energypress.net
