Najstarije demokratsko pitanje: „Quis custiodiet custodes“, ko će čuvati čuvare
U cilju društvenog doprinosa parlamentarnoj demokraticji – predstavničkom procesu političkog djelovanja, a pred ovogodišnje Lokalne izbore 2016. godine – donosimo nekoliko crtica iz naučne prakse, sa namjerom da građanima s pravom glasa ukažemo na njihovu stvarnu odgovornost.
Bijeg od lične odgovornosti je defetizam u kojem danas egzistira javni diskurs. Građansko nezadovoljstvo svoje utemeljenje traži u političkim akterima, a da pri tome izbjegavamo činjenicu da su svi politički akteri upravo izbor – volja istih tih građana.
Uloga građana u demokratskom društvu se zasniva na stalnom, konstantnom i sveobuhvatnom propitivanju onih kojima smo dali svoj GLAS. Sam tako taj glas će imati društvenu vrijednost.
GLASANJE kao za rijaliti šou ili muzički amaterski cirkus „Zvijezda možeš biti ti“ – jeste osnovni razlog današnjeg stanja društva.
Ovdje, već odavno se ne glasa za programe, konkretne političke ciljeve niti za političke kadrove sa društvenim kredibilitetom – građani svjesno biraju politički fabrikovani RESENTIMENT (Resentiment – Ponovno bolno sjećanje na neki doživljaj, zlopamćenje; Potajna, nesvjesna mržnja, zavist, želja za osvetom – francuska riječ i značenje).
Da pojednostavimo – građani MORAJU biti svjesni vlastite odgovornosti, a samim tim i obaveza koja proizilazi (i po svjetovnoj i po vjerskoj vertikali moralnih vrijednosti po kojima se čovjek valorizuje u društvenom okruženju), – da je ČOVJEK svjesno biće i u svojoj osnovi ključni društveni faktor.
Birači – građani uvjek i vazda biraju političke aktere po “svojoj mjeri”, tako da svaka građanska priča o lošoj vlasti i lošim političkim prilikama je samo pokazatelj “promašaja” građanske svijesti i političke nezrelosti.
“Prosvjećenost je čovjekovo napuštanje vlastite nezrelosti koju je sam sebi nametnuo. Nezrelost je nemoć da se svoj razum upotrebljava bez vođstva nekog drugog.” – (Imanuel Kant – O NEZRELOSTI)
Kažu da je najstarije demokratsko pitanje, ono što ga je Aristotel uputio Platonu „Quis custiodiet custodes“, ko će čuvati čuvare.
Kako se demokratija sve manje shvata mehanizmom pomoću kojeg javnost učestvuje u političkom životu, a sve više kao korporativna ideologije u kojoj je javnost samo kolaterala, lišena emacipativnih vrijednosti koje čovjeka razlikuju od svake druge vrste živih bića sa kojima se kroz proces dresure može manipulirati – pitanje svjesnog i emancipiranog građanina je aktuelno, više nego bilo koje drugo društveno pitanje.
„Velike većine mogu činiti isto toliko krupne greške, kao i neznatne manjine“. (Džon Drajden, Absalom i Acitofel, 1681)
Protektivna – posrednička demokratija jeste oblik demokratije ali ograničen. Radi se o pristanku onih kojima se vlada izborima. Namjera da se istom – građaninu osigura mogućnost da živi onako kako želi, u svojoj osnovi ima za polazište da je pojedinac – GRAÐANIN svjestan vlastite ekonomske i društvene uloge – da je svjestan društvenih okolnosti u kojima živi.
„Svaki oblik vlade podliježe degeneraciji, ako je povjeren samo onima koji upravljaju narodom. Sam narod je zato njen jedini sigurni nosilac“. (Tomas Džeferson, Bilješke o državi Virdžinija (1784-1785)
Vrijeme je pokazalo da predstavnička forma demokratije s vremenom postaje ograničavajući faktor pošto se vrlo brzo izgubi uticaj građana i utopi se u političko predstavništvo ili druge forme, pri čemu se volja naroda pretvara u obični stav manjine.
Žan-Žak Ruso se smatra ključnim u odustajanju od klasičnog liberalnog promišljanja i začetnikom ideje da građani jesu slobodni samo kada neposredno i stalno učestvuju u oblikovanju života zajednice u kojoj žive. Rusoove ideje su pomogle oblikovanje savremene ideje participativne demokratije koju su tokom sedamdesetih i šezdesetih godina dvadesetog vijeka obnovili mislioci nove ljevice. Oni uzdižu vrijednosti participativnog društva u kojem je svaki gradanin u stanju da ostvari ispunjenje tako što učestvuje u odlučivnanju koje utiče na njegov ili njen život.
Ovaj cilj je moguće postiči jedino otvorenošću, odgovornošću i decentralizacijom odlučivanja u svim ključnim ustanovama društva. U srcu ovog modela nalazi se ideja demokratije običnih ljudi, odnosno vjerovanje da politička vlast treba da se vrši na najnižem mogućem nivou.
Opasnost leži u tome da građani mogu da budu zaslijepljeni sebičnošću. Onda postoji mogućnost da se ona definiše odozgo. To može da učini neki diktator pozivajući se da radi u istinskom interesu društva. Zbog toga se Ruso smatra tvorcem takozvane totalitarne demokratije.
Ključna dilema po pitanju demokratije, vjerovatno da leži u zanemarivanju elemetrane osnove za istu, a to je činjenica da je demokratija u biti – u svojoj osnovi obrazovno iskustvo.
Džon Mil je bio zabrinut zbog mogućnosti da demokratija, time što podstiće ljude da prihvate volju većine, uništi raspravu, kritički diskurs i intelektualni život. Milove ideje su se tako našle u osnovi koncepta deliberativne, odnosno parlamentarne demokratije.
U demokratiji, bilo da je ona neposredna, posredna, ili kombinacija ova dva, je prije svega bitan glas. Glas svakog pojedinca čini suštinu biranja svojih predstavnika, koji će kasnije voditi politiku u njihovo ime.
M.H.
magazinplus.eu
