Muhammed Asad je obišao brojne muslimanske sredine. Boravio je (i živio) u Egiptu, Iranu, Afganistanu, Libiji, Saudijskoj Arabiji, Siriji, Palestini, Turskoj, Iraku, Pakistanu i drugim islamskim zemljama. Na svojim putovanjima uočio je veliku podijeljenost i neslogu među muslimanima. To je naročito dolazilo do izražaja kada je u pitanju pristup vjeri i njeno razumijevanje. Poznato je da je tokom muslimanske povijesti nastalo više pokreta među kojima su najprepoznativljiji i, u islamskim zemljama najzastupljeniji, selefjski, sufijski i tzv. pokret modernista. S obzirom da su te tendencije prisutne i danas u svim dijelovima islamskog svijeta, smatramo bitnim sagledati Asadovo razumijevanje tih pristupa.
Selejijski pokret, čiji je osnivač Muhammed b.’ Abdu-l-Vehhab, Asad naziva “beskompromisnim vjerskim pokretom – vehabizmom.” Ovaj pokret pokušao je ukinuti novotarije (bid’ate) koje su se, zbog utjecaja različitih faktora, nagomilale oko izvornih učenja islama tokom njegove viševjekovne povijesti. Vehabije nisu – naglašava Asad – nikakva sekta, kao što pogrešno i tendenciozno često tvrde određeni krugovi. “Sekta bi” – pojašnjava on – “pretpostavljala postojanje nekih posebnih doktrina koje bi njene sljedbenike razlikovale od ogromne mase svih drugih sljedbenika iste vjere. Međutim, u vehabizmu nema posebnih doktrina naprotiv, ovaj pokret je pokušao da ukine sve novotarije i doktrine koje su se u toku mnogih vijekova nagomilale oko izvornih učenja islama i da se vrati nakadašnjoj poruci Poslanika. U svojoj beskrompromisnoj jasnoći, ovo je svakako bio veliki pokušaj, koji je vemenom mogao dovesti do potpunog oslobođenja islama od svih predrasuda koje su zamračile Poruku. Ustvari, svi renesansni pokreti u modernom islamu – ehli-hadis pokret u Indiji, senusi pokret u sjevernoj Africi, rad Džemaluddina Afganije i Egipćanina Muhammeda ‘Abduhua ,- mogu se neposredno vezati za duhovni implus koji je u osamnaestom stoljeću dao Muhammed b. ‘Abdu-l-Vehhab. Međutim, razvoj njegovih učenja u Nedždu ima dva nedostatka koji su vehabije spriječili da postanu sudbonosna duhovna sila. jedan od ovih nedostataka je sputanost kojom pokret nastoji ograničiti gotovo svako religiozno pregnuće na doslovno pridržavanje propisa, previđajući potrebu za prodiranjem u njihov duhovni sadržaj.
Drugi nedostatak je ukorijenjen u samom arapskom karakteru – u onoj fantastičnoj krijeposnoj usmjerenosti osjećaja koja nikome ne daju pravo da bude drukčiji; stav toliko svojstven pravom Semitu koliko njegova dijametralna suprotnost – potpuna nemarnost u stvarima vjere. To je tragična osobina Arapa da uvjek moraju oscilirati između dva pola i nikada ne mogu naći srednji put. Nekada – jedva prije dva stoljeća – Arapi iz Nedžda bili su u suštini dalji od islama nego bilo koja druga grupa u muslimanskom svijetu; od dolaska Muhameda b. ‘Abdu–Vehhaba oni sebe smatraju ne samo braniocima vjere nego njenim gotovo jedinim nosiocima. Duhovno značenje vehabizma – težnja za unutarnjom obnovom muslimanskog društva bilo je iskvareno gotovo u istom trenu kad je njegov vanjski cilj – postignuće društvene i političke moći – bio ostvaren uspostavljanjem Saudi Kraljevine koncem osamnaestog, i njenim proširenjem preko većeg dijela Arabije početkom devetnestog stoljeća. Čim su sljedbenici Muhammeda b. ‘Abdu-l-Vehhaba dobili vlast, njegova ideja se okamenila jer duh ne može biti sluga vlasti – a vlast neće da bude sluga duhu.“
Kada je pitanju tesavvuf i sufijsko razumijevanje vjere, Asad spominje da se na svojim putovanjima susreo sa pristalicama brojnih derviških redova. Ne isključujući nužno valjanost mističkog iskustva u pristupu vjeri, glavna zamjerka koju Asad upućuje sufijama su određeni utjecaji iz gnostičkih, indijskih, a ponekad i kršćanskih tradicija, koji su djelovali na tesavvuf, što je uzrokovalo da se među muslimane “uvuku” određeni koncepti i ponašanja koja su, po riječima Asada, sasvim strana poruci islama. Također, Asad sufijama zamjera prenaglašenu emocionalnost u religioznim shvaćanjima, jer “islam je primarno intelektualni, a ne emocionalni pothvat”.
Opisujući svoj susret sa tzv. “rotirajućim” dervišima“ iz Skutarija, čiji je način obavljanja zikra uz ples i muzičke instrumente posmatrao u jednoj džamiji, Asad bilježi:
“Ezoterični ritual ovog religioznog reda – jednog od mnogih koje sam sreo u muslimanskim zemljama – nije izgledalo da se uklapa u sliku islama koja se polahko oblikovala u mom duhu. Tražio sam od mog prijatelja sa El-Azhara da mi donese nekoliko orijentalnih djela o tom predmetu; preko njih, moja instikntivna sumnja da se ezoterizam ove vrste uvukao u muslimanski svijet iz neislamskih izvora, potvrdila se. Spekulacije sufija, kako se nazivaju ovi muslimanski mistici, otkrivale su gnostičke, indijske, a ponekad i kršćanske utjecaje, koji su unijeli asketske koncepte i prakse potpuno strane poruci arapskog poslanika. U njegovoj poruci razum je naglašen kao jedini stvarni put ka vjeri. Mada valjanost mističkog iskustva nije nužno isključena iz ovog prilaza, islam je primarno intelektualni, a ne emocinoalni pothvat. Iako je Muhammedovo učenje, sasvim prirodno, proizvelo jaku emocionalnu privrženost kod svojih sljedbenika, ono nije pridavalo emociji kao takvoj bilo kakvu nezavisnu ulogu u religioznim shvaćanjima, jer emocije su, koliko god duboke, daleko više podložne utjecaju subjektivnih želja i strahovanju nego što ikada može biti razum, uprkos svojoj pogrešivosti.”
Tragom takvih razmišljanja, Asad je zabilježio i odgovor velikog islamskog učenjaka Mustafe el-Meragija, inače učenika poznatog islamskog autoriteta s kraja 19. i početka 20. vijeka, šejha Muhammeda ‘Abduhua. Šejh Mustafa el-Meragi je obnašao funkciju šejhu-l-Azhara, a Asad je s njim imao prijateljske veze i brojne kontakte za vrijeme boravka u Kairu. Jednom prilikom on je upitao svog učenog prijatelja zašto je potrebno da se ljudi ograničavaju na neko određeno učenje i neki određeni sistem propisa. Zar ne bi bilo bolje da ljudi prepuste sva etička nadahnuća svom unutarnjem glasu?
Na taj upit, šejh El-Meragi je ogovorio: “Ono što ti ustvari pitaš, moj mladi brate, jeste zašto mora postojati bilo kakva institucionalna religija? Odgovor je jednostavan. Samo malo ljudi – samo poslanici – stvarno su u stanju da shvate unutarnji glas koji im govori. Većina nas smo sputani svojim osobnim interesima i željama, pa kad bi svaki
od nas trebao da slijedi samo Želje svoga vlastitog srca, imali bismo potpun moralni haos i ne bismo se nikada mogli složiti ni o kakvom načinu ponašanja. Naravno, mogao bi pitati da li postoji ikakva iznimka općeg pravila – prosvijećeni ljudi koji osjećaju da niko ne treba da ih “vodi, u onome što oni smatraju da je pravo ili krivo, ali onda, pitam te, zar ne bi mnogo, vrlo mnogo, ljudi zahtijevalo to izuzetno pravo za sebe? A kakav bi bio rezultat?”
Pod pojmom modernisti Asad misli na savre- mene tendencije u muslimanskim zemljama koje su nastale pod okriljem zapadnjačkog imperijalizma, a koje ne prihvataju islam kao kompletan sistem življenja, odnosno ideologiju koja je u stanju da riješi probleme savremenog čovjeka. Takve tendencije, bar na početku svog djelovanja, javno ne proklamuju borbu protiv vjere i vjerskih osjećaja, ali kasnije, kada preuzmu vlast u svoje ruke, pokažu svoju pravu narav.
Eklatantan primjer takvog pristupa je i Kemal Ataturk i njegov postupak u Turskoj. “Treba se sjetiti” – piše Asad – “da je u početku herojska borba Kemalove Turske! bila u znaku islama i da je upravo samo religiozno oduševljenje dalo turskoj naciji u onim mračnim danima snagu da se bori protiv nadmoćne snage Grka, koje su saveznici pomagali svim raspoloživim izvorima. (…) Ali, tek što je “Gazija postigao pobjedu, postalo je očigledno da se njegovi ciljevi jako razlikuju od onoga na što je njegov narod bio naveden da očekuje. Umjesto da svoju društvenu revoluciju temelji na obnovljenom i osnaženom islamu, Ataturk napušta snagu religije (koja ga je i dovela do pobjede) i, sasvim nepotrebno, odbacivanje svih islamskih vrijednosti uzima za temelj svojih reformi. Nepotrebno čak i sa Ataturkovog gledišta, jer je lahko mogao iskoristiti ogromno religiozno oduševljenje svoga naroda kao pozitivan podsticaj za napredak, ne odsijecajući ga od onoga što je oblikovalo njegovu’ kulturu i učinilo ga velikom rasom?
Odlomak iz djela: Safvet Halilović, Islam i Zapad u perspektivi Muhammeda Asada, Dobra Knjiga, Sarajevo, 2013., str. 78-84.
