Kultura

Mit o Sizifu, Albert Camus

Svijet koji se može objasniti, čak i rđavim razlozima, blizak nam je. Ali, naprotiv, u jednom univerzumu iznenada lišenu iluzija i jasnoće čovjek se osjeća tuđincom. To je izgnanstvo bez povratka jer je oslobođeno sjećanja na izgubljenu domovinu ili nade u obećanu zemlju. Ta dioba između čovjeka i njegova života, između glumca i njegova dekora, baš je čuvstvo apsurdnosti. Budući da su svi zdravi ljudi razmišljali o svome vlastitu samoubojstvu, može se bez ikakvih daljnjih objašnjenja ustvrditi da ima jedna neposredna sveza između tog čuvstva i težnje ništavilu.

 

Ubiti se, u stanovitu smislu, znači priznati, kao u melodrami. Priznati da nas je život nadmašio ili da ga ne shvaćamo.

Shvatiti – to je prije svega ujediniti.

Čovjek je razapet između svog poziva jedinstvu i jasne vizije zidova koji ga okružuju.

Grijeh nije toliko znati (s tog stanovišta cijeli je svijet nevin), koliko željeti znati.

Držali se mi ma koliko daleko od svake predrasude, moralne ili društvene, djelimice smo pod njihovim utjecajem, pa čak najboljim između njih (postoje dobre i loše predrasude) prilagođavamo svoj život. Tako apsurdni čovjek shvaća da uistinu nije bio slobodan.

Kvantitet ponekad stvara kvalitet. Ako u tom pogledu držimo do zadnjih rezultata znanstvene teorije, cijela se materija sastoji od središta energije. Njihov kvantitet, veći ili manji, stvara svoju više ili manje osobenu specifičnost. Milijarda jona i jedan jon razlikuju se ne samo u kvantitetu nego i u kvalitetu. Analogiju je lako pronaći i u ljudskome iskustvu.

„Molitva“, veli Alain, „to je kada se noć spusti na misao.“ „Ali, valja da noć susretne noć“, odgovaraju mistici i egzistencijalisti. Zbilja, ali ne onu noć koja nastaje pod spuštenim kapcima i samom čovjekovom voljom – noć, neprohodnu i mrklu, koju duh stvara eda bi se izgubio u njoj. Valja li susresti noć, neka to prije bude noć očaja koji je lucidan, noć polarna, bdjenje duha, noć iz koje će, možda, šiknuti ona bijela i netaknuta jasnoća što ocrtava svaki predmet u svjetlu inteligencije. Na tom stupnju ekvivalencija susreće strastveno poimanje. Tada više nije čak pitanje o prosudbi egzistencijalna skoka. On iznova stiče svoj položaj u stoljetnoj fresci ljudskih stavova. Za promatrača, ako je svjestan, taj je skok opet apsurdan. U mjeri u kojoj vjeruje razriješiti paradoks, on ga iznova obnavlja. U ime toga, on je dirljiv. U ime toga sve iznova zauzima svoje mjesto i apsurdni se svijet iznova rađa u svome sjaju i u svojoj raznovrsnosti.

Čestitosti nisu potrebna pravila.

Stanovitost jednog Boga koji bi životu dao svoj smisao nadilazi veoma, po svojoj privlačnosti, moć da nekažnjeno činimo zlo. Izbor ne bi bio težak. Međutim, izbora nema, i tada počinje gorčina. Apsurd ne izbavlja, on veže. On ne dopušta sve. Sve je dopušteno – ne znači da nije ništa zabranjeno. Apsurd samo izjednačava posljedice tih djela. On ne preporučuje zločin, bilo bi to djetinjasto, već utvrđuje beskorisnost grižnje savjesti. Također, ako su sva iskustva jednaka, tada je i iskustvo dužnosti, isto tako, opravdano poput nekog drugog. Čovjek može biti krepostan iz kaprica.

Kada bi bilo dostatno samo voljeti, sve bi bilo odveć jednostavno. Što se više voli, apsurd se sve više učvršćuje. To nije pomanjkanje ljubavi što Don Juana nosi od žene do žene. Smiješno ga je prikazivati kano vidovnjaka u potrazi za potpunom ljubavi. Baš stoga što ih voli jednakim zanosom i svaki put vascijelim svojim bićem valja mu ponoviti taj dar i to produbljivanje. Odatle se svaka nada da će mu priuštiti ono što mu nijedna nikada nije dala. Međutim, one se uvijek iznova duboko varaju i kadre su samo izazvati potrebu tog ponavljanja u njemu. „Napokon“, uzvikuje jedna od njih, „pružila sam ti ljubav.“ Hoćemo li se začuditi kada se Don Juan tome smije: „Napokon? Ne“, veli on, „već samo još jedanput.“ Zašto bi valjalo voljeti rijetko eda bi se puno voljelo?

Don Juan zna i ne nada se. On nas podsjeća na one umjetnike koji poznaju svoje granice, nikada ih ne prelaze, i u tom ograničenu prostoru gdje se smješta njihov duh imaju svoju čudesnu lakoću majstora. I genijalnost je baš u tome: inteligencija koja pozna svoje granice. Sve do granice svoje fizičke smrti.

Mi nazivamo ljubavlju ono što nas spaja s nekim bićima samo zbog jednog zajedničkog načina gledanja, a za koje su knjige i legende odgovorne. Međutim, od ljubavi poznajem samo onu smjesu želje, nježnosti i razumijevanja koja me spaja s nekim bićem. Taj spoj nije isti i za neko drugo biće. Nemam pravo nazivati istim imenom sva ta iskustva. To nas oslobađa da upravljamo njima na isti način. Apsurdni čovjek umnožava i dalje ono što ne može ujediniti. Tako on otkriva novi način postojanja koji ga oslobađa bar onoliko koliko oslobađa one koji mu se približe. Ne postoji plemenita ljubav osim one koja zna da je, istodobno, i prolazna i jedinstvena. Sva ta umiranja i preporodi stvaraju snop Don Juanova života. Ostavljam da se prosudi može li se zboriti o sebičnosti.

Glumac uspijeva ili ne uspijeva. Piscu ostaje nada, čak i kada je nepriznat. On pretpostavlja da će njegova djela svjedočiti o tome što je on bio. Glumac će nam ostaviti u najboljem slučaju fotografiju, a ništa od onoga što je bio; njegovi pokreti, njegove šutnje, njegov kratki dah ili njegov ljubavni uzdah neće dospjeti do nas. Ne biti poznat, za njega znači ne igrati, a ne igrati to je stotinu puta umrijeti sa svim bićima koja bi on oživio ili uskrisio.

„I neka budu blagoslovljeni oni“, veli Hamlet, „čija su krv i razum tako čudno izmiješani međusobno da nisu flauta na kojoj prst sudbine svira na rupicu koja joj se dopada.“

Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.

Stvarati, znači dvaput živjeti.

Crkva je bila tako surova prema hereticima samo stoga što je držala da nema ljućeg dušmanina od zabludjela djeteta. Ali, povijest gnostičkih hrabrosti i ustrajnost manihejskih pravaca učinili su više za izgradnju ortodoksne dogme negoli sve molitve.
sisifo
Ako je mit o Sizifu zbilja tragičan, to je stoga što je njegov junak svjestan. Zbilja, gdje bi bila njegova muka kad bi ga nada u uspjeh na svakom koraku podržavala? Današnji radnik radi svakog dana u svom životu na istim zadaćama, i ta je sudbina jednako apsurdna. Ali je tragična samo u rijetkim trenucima, kada on postane svjestan. Sizif, proleter bogova, bespomoćan i revoltiran, poznaje cijelu širinu svoga jadna položaja: on na njega misli silazeći. Pronicljivost koja mu mora donijeti muku, istodobno dovršava i njegovu pobjedu. Nema sudbine koja se ne natkriljuje prijezirom.

Ja ostavljam Sizifa u podnožju planine! Uvijek se pronađe vlastito breme. Ali, Sizif nas poučava višoj vjernosti, vjernosti što niječe bogove i podiže stijene. On, također, drži da je sve dobro. Ovaj svijet od sada bez gospodara ne čini mu se ni jalovim ni ništavnim. Svaka mrva toga kamena, svaki mineralni bljesak te planine pune noći, čini sam za sebe jedan zaseban svijet. Sama bitka da se dospije do vrhunca dostatna je za ispunjenje ljudskog srca. Valja predstaviti Sizifa sebi, zamisliti ga sretnim.

Znana je priča o luđaku koji je lovio ribu u kadi; liječnik koji je imao svoje ideje o psihijatrijskoj terapiji zapitao ga je: „Je li zagrizla?“, a ovaj je oštro odgovorio: „Ma ne, luđače, ta to je kada.“ Čudna je ta priča. No, u njoj se može razumjeti na zamjetan način kako je apsurdni čovjek svezan s pretjeranom logikom. Kafkin je svijet, zbilja, neizreciv svijet gdje čovjek dopušta sebi mukotrpan luksuz da lovi ribu u kadi, mada zna da iz nje neće upecati ništa.

Kafka uskraćuje svome bogu moralnu veličinu, providnost, dobrotu, smisaonost, no samo stoga eda bi se bacio bolje u njegovo naručje. Apsurd je priznat i prihvaćen, čovjek mu se prepušta i, od toga trena, razumijemo da to nije apsurd. Ima li veće nade, u granicama ljudskog života, od one koja dopušta da se umakne toj sudbi? Ja još jedanput vidim da je egzistencijalna misao, protivno općem mnijenju, stvorena od neizmjerne nade, one iste koja je s primitivnim kršćanstvom i s objavom Kristova rođenja uzbunila stari svijet. Ali, kako u tom skoku koji ocrtava svaku egzistencijalnu misao, u toj upornosti i u tom ispitivanju jednog nevidljiva božanstva, ne vidjeti obilježje jedne svijesti koja ne prihvaća? Htjelo bi se da je to samo jedna oholost koja uzmiče da bi se spasila. To bi neprihvaćanje bilo plodno. No, to ne mijenja ono. U mojim se očima ne umanjuje moralna vrijednost lucidnosti kaže li se za nju da je jalova poput svake oholosti. Jer je i istina, po samoj svojoj definiciji, jalova. Sve su bjelodane stvari takve. U jednom svijetu gdje je sve dano, a ništa nije objašnjeno, plodnost neke vrijednosti ili metafizika jest pojam lišen smisla.

Iz djela Mit o Sizifu Alberta Camusa

Prometej.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close