O novoj, boljoj opciji narod ne razmišlja. Svako djelovanje izvan postojećeg koncepta širenja ideja građanskog društva u začetku se guši i odbacuje, kako od stranačkih vođa tako i od zavedenog naroda. Oni koji se ipak pojave, prepušteni su sami sebi i nerazumijevanju okruženja koje nevjericu i neodobravanje obično iskazuje riječima: “Sve je to dobro, ali može li tako?” i “S kim to ostvariti?”
O novoj, boljoj opciji narod ne razmišlja. Svako djelovanje izvan postojećeg koncepta širenja ideja građanskog društva u začetku se guši i odbacuje, kako od stranačkih vođa tako i od zavedenog naroda. Oni koji se ipak pojave, prepušteni su sebi i nerazumijevanju okruženja, koje nevjericu i neodobravanje obično iskazuje riječima: “Sve je to dobro, ali može li tako?” i “S kim to ostvariti?”. Narod kao da ne shvata da sve promjene lošeg stanja zavise od njega i da je on taj koji ih mora provesti.
Kako da dođe do promjena na terenu zatrovanom: permanentnom pričom o nacionalnoj ugroženosti, podsjećanjem na to kad i šta je ko kome učinio, raznim zloupotrebama argumenta broja, tendenciozno potenciranje pojedinačnih ekscesnih pojava i neargumentiranim napadima na neistomišljenike, sa čim se narod saživio? Promjene se tu i tamo događaju, ali u skladu s interesima i voljom izabranih lidera. Birači to znaju, pa zbog toga često konstatiraju:
“Politika je čudo”, i “u politici su svi isti”, čak nalaze i opravdanje za zloupotrebu vlasti: “Pa šta ako uzima, uzimali su svi” ili: “Zato se i borio da dođe na vlast.”
Ovakva kakva je danas, država Bosna i Hercegovina krajnje je labavo organiziran skup plemensko-nacionalnih interesnih grupa, čiju koherentnost čuva mogućnost zadovoljenja ličnih i grupnih interesa. Zato je njen opstanak upitan. Čini se da je to cilj nekih struktura, kako u ovoj državi tako i izvan nje, a koje gube iz vida činjenicu da se do radikalnih promjena ne može doći mirnim putem. Ni narod ne doživljava državu kako treba, pa se često u narodu može čuti: “Pa šta ako je uzeo!? Nije uzeo tvoje, već državno.”
Ovo je društvo daleko od civilizacijskih tekovina: demokratije, tolerancije i suživota. Narod nema tradiciju građanskog društva i ne razmišlja o tome da državu čine svi te da od odgovornosti svih pojedinaca prema državi zavisi kakva će država biti. Posebno je pitanje kakve su institucije vlasti i njihova kadrovska osposobljenost, ko sve obavlja funkcije načelnika, odbornika, poslanika, ko upravlja raznim agencijama i javnim preduzećima, koliko je ovo društvo neorganizirano i neefikasno i kako se na sve to nemilice troše ogromna sredstva poreskih obveznika. Loše organizirana i neefikasna vlast jede razvojnu supstancu ove zemlje čije će posljedice u narednom periodu narod sve više osjećati. U osnovi svega navedenog je neznanje, nehtijenje i neodgovornost.
U ovakvim okolnostima, šutnja naroda je izraz njegove nemoći, neznanja i nehtijenja da se mirnim građanskim protestom iskaže nezadovoljstvo prema aktuelnim vlastima na svim nivoima. Istovremeno, šutnja predstavlja čuvanje plemensko-nacionalnog ponosa, izražava odanost vođi koji to od njih traži, ali u pozadini je i čuvanje nekih od svojih pozicija, očekivanja i drugih sitnih interesa. Još će dugo političke vođe, pojedinci i društvo biti podijeljeni i međusobno suprotstavljeni baveći se “velikim” pitanjima i temama, umesto pitanjima iz realnog života i budućnosti ove zemlje. Iz svega proizlazi da šutnja naroda ove zemlje predstavlja stanje njegovog duha te da će još dugo tako ostati.
Kako da u takvim okolnostima i s takvim odnosom građana prema državi i onima koji njome upravljaju, država i sistem budu u funkciji građana?
S obzirom na sve navedeno, još dugo neće zaživjeti sistem građanskog društva u kojem bi građanski otpor bio odgovor i kritika naroda prema lošoj vlasti, niti će ljudi s takvim stavovima biti prihvaćeni u narodu. Iz labirinta u kojem se narod i država nalaze teško se može izaći s ovakvim političkim vođama, a i njihovim pristalicama. Iz perspektive duboko podijeljenog društva, u kojem nema političke volje za prevazilaženje podjela niti za iznalaženje adekvatnih ustavnih i zakonskih rješenja, neophodan je jasniji stav susjeda i međunarodne zajednice spram ovog prostora. Kao što rat nije stao voljom naroda ove zemlje, već voljom međunarodne zajednice i susjeda, tako se bez njih, njihovog jasnog stava i pomoći ne mogu dogoditi ozbiljnije promjene u ovoj zemlji.
____________
Milisav Tomović je rođen u Han-Pijesku, prvi je diplomirani kadrolog u bivšoj Jugoslaviji. Vođen sportskom karijerom, iz Sarajeva odlazi u Sisak. Nakon Pedagoške akademije zapošljava se u MI “Gavrilović” u Petrinji, a istovremeno završava fakultet i postdiplomske studije. Ima bogato radno iskustvo na rukovodećim funkcijama u privrednim gigantima bivše Jugoslavije (MI “Gavrilović”, BIM “Slavija”, RO “Termoelektro”, RO “Inex”). Osim privrednih, obavljao je i značajne društvene funkcije u Beogradu. Vratio se u zavičaj i otvorio privatnu firmu koja uspješno radi. Za svoj rad dobio je brojna priznanja u zemlji i inozemstvu.