“Uho je jedini čovjekov organ koji je potpuno i savršeno razvijen na samom porodu. Ako beba tad ne čuje, neće čuti ni kasnije. A zvuk i sluh su nam potrebni da bismo naučili govoriti”
U zemlji u kojoj svaki dan nosi ime nove krize, a čije je probleme gotovo nemoguće izbrojati, teško da će biti važan 20. april, Međunarodni dan zaštite od buke.
Godine 1977. Svjetska zdravstvena organizacija održala je sjednicu u Stockholmu, na kojoj je pokrenuta rasprava o zaštiti životne sredine. Razgovaralo se, uz ostalo, i o zaštiti od buke. Radna grupa koja je tad formirana i zadužena da se bavi specifičnim mjerenjima i normiranjima, 1980. godine je objavila priručnik koji je dao smjernice o ograničenju buke. Prema ovim smjernicama i klasifikacijama, svi zvukovi ispod 40 dB su tihi, od 40 do 50 dB su ugodni, a to je raspon normalnog govora, aparati kakvi su usisivač ili fen proizvode zvuk od 60, 65 dB pa je, prema ovome, zvuk od 80 dB dozvoljena gornja granica. Lokali nikako ne bi smjeli emitirati buku jaču od 80, 85 dB. Zvuk od 80 dB predstavlja buku i ugrožava normalan ljudski rad.
Uho – savršena slušalica
“Uho je jedini organ koji je potpuno i savršeno razvijen na samom porodu. Ako beba tad ne čuje, neće čuti ni kasnije. A zvuk i sluh su nam potrebni da bismo naučili govoriti”, kaže dr. Semir Zeković, specijalist otorinolaringolog. Iako ga tako ne percipiramo, dječiji plač može doseći jačinu višu od 100 dB, što je jednako jačini koncertnog razglasa na stadionu. Povratno, tom jačinom plača dijete samo sebi može oštetiti sluh.
Čovjekovo uho raspoznaje dijapazon zvuka od 20-ak Hz do 20 hiljada Hz. Najvažniji dio ovog raspona je, međutim, onaj u kojem čujemo i prepoznajemo ljudski govor. Govorno područje se prostire od 500 Hz do 3.500 Hz, a u ovom zvukovnom rasponu smještena su sva dešavanja koja prepoznajemo kao govor. Ironično, oštećenje sluha bukom osjeti se tek na 4.000 Hz, pa često ne prepoznamo to oštećenje. Živimo, ustvari, u bučnom vremenu. Dovoljno je reći da 28 miliona Amerikanaca i 25 posto Evropljana pati od oštećenja nastalih usljed buke. Sama buka je mehanička energija. Nastaje tako što određeni izvor prenosi pritisak kroz zrak ili putem čvrstih materijala, molekule kretanjem dobiju mehaničku energiju koju naš sluh percipira kao buku i usljed djelovanja energije dođe do obostranog oštećenja sluha. Najveći izvor buke ili, tačnije, zagađivač životne sredine bukom jeste saobraćaj, kako lični automobili tako i vozila javnog saobraćaja.
Rezonanca i pogrešne navike
Jačina zvuka, kao fizička veličina, mjeri se zvučnim valovima. Rezonanca je različito titranje za različite pojave, naprimjer za zrak ili za govor. Dok slušamo muziku, oštećenje sluha najviše izaziva upravo rezonanca koja za ljudsko uho iznosi 3.200 Hz. Ako slušamo glas, muziku ili buku koji su podešeni na tu frekvenciju činimo sebi veliku štetu – zvuk se odbija, reproducira i vraća natrag.
Nije isto slušati muziku pomoću malih slušalica koje idu direktno u slušni kanal, velikih slušalica koje se stavljaju na uho, slušati muziku u svojoj sobi, u automobilu ili negdje na koncertu. Ovdje vrijedi pravilo “što je prostor manji, može izazvati veća oštećenja”, zvuk se odbija od fizičke prepreke, naprimjer zid, vraća se i uho ga ponovo registrira u određenoj mjeri, bez obzira na to što ga svjesno ne opažamo. Zvuk se, međutim, vratio, te su to pretjerivanja i svakodnevne navike koje zbog našeg neznanja dovode do oštećenja. Na otvorenom koncertu, naprimjer, polje je otvoreno, zvuk prolazi mimo nas i neće se vratiti.
“Loša praksa je i trčanje ili treniranje sa slušalicama na ušima. Prilikom jačeg napora, mišići koriste određenu količinu energije, treba im krv koju crpe iz cijelog organizma. Tu krv postepeno povlače iz periferije (kojoj pripada i uho) i tako zapravo organizmu pričinjavamo veći rizik i štetu nego da smo ostali u kući, izležavali se na kauču i slušali muziku. Nedvojbeno je dokazano da hronična izloženost buci uzrokuje ne samo oštećenje sluha već i oštećenja cijelog kardiovaskularnog sistema, hipertenziju (povišenje krvnog pritiska), povećanu količinu masnoća i triglicerida u krvi, te ozbiljno oštećenje srčanog mišića”, objašnjava dr. Zeković.
“Proljeće je i svakim danom smo bliže ljetu, a ono je najbučnije doba godine. Saobraćaj, bazeni, muzika i javna okupljanja, javni radovi, sve su to faktori koji mogu utjecati i na sluh i opće zdravlje, radnu sposobnost i učinkovitost, a konačno i na osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti u životu.”
Osnovne preventivne aktivnosti su ograničavanje buke na izvoru i u okolini, a ograničavanje brzine saobraćaja, sadnja drvoreda, uređenje saobraćajnica, vremensko ograničenje rada izvora buke – sve ovo može umanjiti buku i ublažiti njene negativne posljedice. “A prvo i važnije od svega jeste naša svjesnost o štetnosti buke. I želja da joj uteknemo”, naglašava dr. Zeković. Makar ta buka dopirala iz susjednog stana ili vašeg televizijskog prijemnika. I makar taj bijeg podrazumijevao trenutno mijenjanje navika užurbanog života i zastajanje na putu da bi se čula tišina. Da nam se govor ne bi pretvorio u razgovor gluhih.
Dijana Bećiri (1985) je diplomirana ekonomistica, svestrana ličnost, posebno posvećena stjecanju zdravih životnih navika i životnih stilova. Njen dan počinje u šest sati. “Iz potpunog mira i krajnje opuštenosti, ulijećem u vrevu vozila te nervoznih i nestrpljivih vozača. Svuda je buka koja naprosto remeti taj mir, briše sve svijetle boje. Općenito, asocira me na nervozu, skučenost prostora, sivilo i beton. Ograničava me kako fizički, tako i emotivno. Trenutno uživam u tišini i ne mogu se načuditi kako sam nekad mogla jutro dočekati u diskoteci pored zvučnika. Tišina nije suprotna glasnom, ona se može čuti. Ako želite čuti šum vode, povjetarac u krošnjama, mnogo zelenih boja donijet će vam spokoj i pripremiti vas za sve zahtjeve svakodnevnice”, kaže ona.
(Piše: Ajla Žujo-Demirović, novovrijeme.ba)
