logo
bios

„Mediji su sukrivci za polarizaciju društva“

Objavljeno prije 4 mjeseca . u sub, feb 3rd, 2018

Može li se zakonima zaustaviti govor mržnje na društvenim mrežama? I koliko je novi zakon koji je u tu svrhu uvela Njemačka smislen? O tome smo razgovarali s njemačkim pravnim stručnjakom Berndom Holznagelom.

U Hrvatskoj se razmišlja o donošenju novog zakona koji bi trebao spriječiti širenje ilegalnog sadržaja na društvenim mrežama i u elektroničkim medijima. On bi trebao zaštiti korisnike od onih koji misle da na internetu mogu nekažnjeno huškati, vrijeđati, diskriminirati, pozivati na nasilje. Njemačka je prošle godine usvojila takav zakon (Netzdurchsetzungsgesetz, skraćeno NetzDG), a on je od 1. siječnja 2018. i de facto na snazi.

DW: Kako se u Njemačkoj definira hatespeech? Što razlikuje „govor mržnje” od obične uvrede?

Prof. Bernd Holznagel: To je u Njemačkoj prije svega novinarski pojam i kao takav onda nije i ne može biti jasno definiran. U političkom prostoru se „govorom mržnje” naziva kad se prijeti nasiljem, kad se nekoga diskriminira, kad se prema nekome odnosi s prezirom i to ne prema nekom pojedincu nego prema nekoj grupi, na primjer, ženama, Afroamerikancima, etničkim manjinama. U Njemačkoj je to možda nešto lakše razlikovati jer je u Kaznenom zakonu „Volksverhetzung” (u prijevodu „huškanje naroda”, op.) jasno definirano kao kazneno djelo.

Ovisi li definiranje „govora mržnje” o moći subjekta koji se njime služi?

Ne, „govor mržnje” mogu koristiti i ugrožene manjine. Ali i ovdje je taj pojam problematičan. Barem u njemačkom diskursu. U Americi se on puno koristi i američki Vrhovni sud je nedavno ustanovio da propisi o slobodi izražavanja važe i za hatespeech. U Njemačkoj je to pravno gledano puno preciznije, jer se ovdje radi o elementima kaznenog djela koji postoje – ili ne postoje.

Internet je huškačima omogućio da dopru do široke publike

Koliko je digitalni razvoj utjecao na problem govora mržnje?

Prof. Dr. Bernd HolznagelProf. dr. Bernd Holznagel

Digitalni razvoj je doveo do toga da sada pojedinci i grupe koje potiču na mržnju i nasilje mogu doprijeti do široke publike. Prije je to bilo moguće samo preko nekih marginalnih novina koje nitko nije čitao, preko letaka i sličnih akcija. Državno odvjetništvo bi te ljude onda pravno gonilo, osudilo, uglavnom su to bile novčane kazne, i stvar bi bila završena. Sada na internetu mogu preko društvenih mreža masovno širiti svoje poruke. To je glavna razlika. Drugi važan fenomen je da internet, a posebno društvene mreže, ima tendenciju stvaranja takozvanih „filtriranih mjehura” („filter bubble”), što znači da određene grupe komuniciraju samo još između sebe i tamo nalaze potvrdu za svoje predodžbe o vrijednostima. I treći fenomen je da su upravo te skupine koje pozivaju na mržnju aktivne prije drugih i skandaliziraju ovakvom komunikacijom određene teme u javnosti. A onda to konvencionalni mediji preuzimaju, šire dalje i tako povećavaju snagu ovih „mjehura” i ovakve vrste komunikacije. Tipičan primjer su tweetovi Donalda Trumpa koje mediji stalno ponavljaju poput papiga.

Dakle, Vi smatrate da su konvencionalni mediji krivi za širenje ovakve vrste komunikacije?

Ja mislim da su oni sukrivci za polarizaciju koja nastaje ovakvom komunikacijom i za povećanje njezine relevantnosti. A posljedica ovakve komunikacije definitivno je sve jača polarizacija društva.

Kako bi onda trebalo postupati s takvom vrstom komunikacije, s takvim tweetovima? Bi li ih trebalo ignorirati?

Naravno da bi ih trebalo ignorirati! Postoji načelo da se takve izjave i sadržaji – koji su u nekim slučajevima i zakonski kažnjivi – nikako ne smiju ponavljati. To je kao ono „Don't think of an elephant!”. Ako vam netko kaže da ne mislite na slona, automatski ćete početi misliti na slona. Tako i ako negirate govor mržnje, ali ga ponavljate, pojačavate njegov efekt.

Zakon s dobrom namjerom, ali lošom izvedbom

Sada je njemačka država reagirala na ovu novu digitalnu kulturu ili bolje rečeno nekulturu jednim novim zakonom koji bi trebao suzbiti poticanje nasilja i širenje mržnje na internetu. On je poznat pod skraćenim imenom NetzDG i od početka godine je de facto i de iure na snazi, ali je požnjeo brojne kritike. Što Vi mislite o njemu?

Mislim da je njegova intencija dobra i ispravna, ali mislim da je problematičan način na koji je razrađen u pojedinim stavkama i detaljima.

Što smatrate problematičnim?

Smatram da se NetzDG odnosi na previše kaznenih djela – na njih 24 . Uzmimo primjer koji ste Vi spomenuli na početku našeg razgovora: uvreda. Uvreda uvijek ovisi o kontekstu u kojemu je izrečena. U nekom kontekstu rečenica „Ti si obično blebetalo!” može biti uvreda, ali ako se ona kaže u birtiji, onda može proći kao nestašna floskula. Takvih primjera ima puno. A to neće biti moguće provjeravati i odvagivati u roku koji je zadan NetzDG-om. Meni bi zato bilo draže da se NetzDG koncentrirao na kažnjiva djela poput aktivnosti na društvenim mrežama u smislu „huškanja naroda”, u kojima komunikacija vrlo brzo može prijeći u nasilje i diskriminaciju, na recimo pet takozvanih „clear cases”, jasnih slučajeva.

Kritičara novog zakona je bilo jako puno – i u novinarskim, i u pravnim krugovima, i u krugovima aktivista za zaštitu građanskih prava. Zamjera mu se, između ostalog, da je on zapravo jedna vrsta cenzure i napad na slobodu mišljenja i govora. Što Vi kažete na to?

Kažem da ljudima treba objasniti pravno stanje stvari. A ono izgleda ovako: ako se ustanovi da se, recimo, na Facebook stavio neki sadržaj koji potpada pod kažnjivo djelo „huškanja naroda”, onda je Facebook, prema općim propisima o odgovornosti, odgovoran za njega. Jer je svatko tko snosi takozvanu kauzalnu odgovornost (odgovornost za štetu ili delikt bez obzira na krivnju, op. ur.) za neko kažnjivo djelo automatski suučesnik u njemu…

… zato što mu, kao npr. u slučaju Facebooka, daje platformu.

Tako je. Ali kad bi se to dosljedno provodilo, uopće ne bismo mogli imati društvene mreže, jer je nemoguće provjeravati sve sadržaje objavljene na njima. Zato je to opće načelo odgovornosti u slučaju društvenih mreža suspendirano, drugim riječima, dana im je određena privilegija. S time da imaju obvezu provjere sadržaja po sistemu „notice and take down” – „primijeti i skini”. Dakle, kada dobiju obavijest da je na njihovoj platformi objavljen sadržaj kojim se krši zakon, moraju provjeriti je li to doista tako i ako jest, skinuti ga. Njemačko ministarstvo pravosuđa je istražilo kako se to provodi u praksi i ustanovilo da Twitter provjerava samo 1 posto ovakvih pritužbi koje dobije, Facebook 34 posto, a Google 90 posto. I postalo je jasno – i na europskoj razini – da nešto treba poduzeti.

Symbolbild Twitter (Imago/xim.gs)

Dakle, da bi ih se prisililo da rade ono što su oduvijek trebali raditi, a nisu?

Upravo tako. I upravo to je zadaća novog zakona. NetzDG ne definira nova kaznena djela niti mijenja išta na privilegiranom položaju društvenih mreža kada su u pitanju propisi o odgovornosti. Samo bi trebao zajamčiti da se postojeći propisi provode u praksi.

Jedna od kritika glasi i da država ovim zakonom prebacuje na privatna poduzeća zadaće koje bi sama trebala obavljati.

Taj prigovor nikada nisam razumio, jer će državna odvjetništva, naravno, i dalje vršiti provjere i istraživati. Država ništa ne prebacuje na privatna poduzeća – ništa više nego do sada. Jer je obveza „notice and take down” i prije postojala.

Opasnost od zloupotrebe

Imaju li Facebook, Twitter & Co. uopće kapaciteta i resursa za provođenje onoga što se ovim novim zakonom traži od njih?

Ne, ali ih moraju stvoriti. I to sada i rade. Taj pritisak ne dolazi samo iz Njemačke. Pogledajte kakva se rasprava vodi u SAD-u zbog onoga što se događalo prije predsjedničkih izbora. Facebook sada zapošljava stotine novih djelatnika. Ali vidite kako se ta poduzeća odnose prema pritužbama o povredi autorskih prava. Oni obrađuju desetke tisuća takvih pritužbi jer se boje civilnih tužbi i plaćanja odšteta.

Vjerujete li da će NetzDG ispuniti svoju svrhu?

Pravo nikada ne može potpuno iskorijeniti neku kriminalnu praksu. Uzmite primjer krađe ili provala. To je sve kažnjivo, ali se događa na tisuće puta dnevno. Zakonodavac ne gaji iluziju da će nekim zakonom to moći 100 posto iskorijeniti. Cilj je pridonijeti smanjenju stope kriminalnih radnji.

Symbolbild Gerechtigkeit (Fotolia/S. Duda)“Uvijek mora postojati mogućnost da se pred sudovima provjeri utemeljenost optužbi.”

Smatrate li da su komunikacija i interakcija na društvenim mrežama učinile ton komunikacije u društvu općenito grubljim i oštrijim?

To bi trebalo empirijski provjeriti. Ja ne znam postoje li empirijska istraživanja o tome. Moj osobni osjećaj je da možda jest tako, ali me to kao pravnika zapravo i ne zanima. Ja ću biti zadovoljan ako ilegalni sadržaji budu uklonjeni iz društvenih mreža. I to ne smije stati samo na brisanju sa zidova, nego komunikator, dakle, onaj tko ih je stavio, mora biti kažnjen. A ta kazna u Njemačkoj nije mala: zakon predviđa za to tri mjesečne plaće, a prema onome koji to opetovano radi suci znaju biti vrlo, vrlo neugodni.

Što, po Vašem mišljenju, mora biti učinjeno da bi se efikasnije suzbio govor mržnje na internetu?

Iz moje perspektive pravnika: suci moraju raditi svoj posao, državni odvjetnici moraju biti aktivni, društvene mreže moraju provoditi u praksi zakonske propise… Ali naglašavam da uvijek mora postojati mogućnost da se pred sudovima provjeri utemeljenost optužbi. I tu ja vidim problem kada se NetzDG prenosi u druge zemlje i druga pravosuđa. Je li pravosuđe u tim zemljama neovisno? Možemo li biti sigurni da se on neće zloupotrebljavati? Ako nemate pravosuđe koje funkcionira kako treba, ovaj zakon se može iskoristiti da bi se ušutkali oni koji drugačije misle. Samo zakonima se problem „govora mržnje” ne može riješiti, to je sigurno. Ako se društvo i dalje bude ovako polariziralo kao što se to radi sada, u nekom trenutku se konflikti više neće moći mirno rješavati.

Profesor Bernd Holznagel je direktor Instituta za informacijsko, telekomunikacijsko i medijsko pravo pri Sveučilištu u Münsteru. Predavao je na Oxfordu, Virginia Law School, Sveučilištu u Pekingu i moskovskom sveučilištu Lomonosov. Uža specijalnost mu je radijsko i internetsko pravo. Sudjelovao je i kao savjetnik u izradi zakona o zaštiti podataka i slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini.

 

DW.DE

  • Autor Dunja Dragojević-Kersten
Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh