Profesor Alister (prof. dr. Alister McCormack) dočekao me na zagrebačkom aerodromu sa suprugom Tricijom, unatoč mom kašnjenju zarad prometnog krkljanca blizu Sesveta. Kad sam mu mobitelom javio da nisam siguran hoću li stići, i predložio da korisnije iskoristi vrijeme no čekajući starog prijatelja s kojim se nije vidio gotovo tri desetljeća, rezolutno je odbio. „Kako se u vas veli“, odvratio je, „bikovi se vežu za rogove, a čovjek za riječ!“. I zaista, nakon skoro jednosatnog kašnjenja, strpljivo me sačekao ispijajući sa suprugom – svojom bivšom studenticom – ona cappuccino, a on stock na kojeg se naučio sudjelujući na znanstvenim skupovima u bivšoj državi. Profesora McCormaka, svjetski poznatog ekonomistu socijalističkog uvjerenja, i jednog od najvećih stranih zagovaratelja samoupravljanja, mediji su krajem osamdesetih prošlog stoljeća svrstavali među deset nabrilijantnijih svjetskih ekonomista. S njim me upoznao B. H. posredstvom Stipice, tada značajnog državnog i republičkog funkcionera, prilikom jednog ekonomskog seminara održanog u kumrovečkoj političkoj školi. Vraćajući se blizu ponoći – nakon večere i prijatnog druženja – prema Zagrebu, otprilike petnaestak kilometar od grada, desio se nemili slučaj zbog kojeg je profesor McCormack (nakon kasnijih anonimnih telefonskih i pisanih prijetnji) nakanio promijeniti ime i prezime. Na praznoj cesti, Stipe se odlučio maknuti u stranu kamionu koji nas je – tako smo bar mislili – nastojao preteći. No, došavši u ravninu s našim kolima, vozač je učinio nagli zakret volanom u desno izbacivši nas sa ceste, a potom odjurio. Ja sam pritom slomio podlakticu, a miliciju koju je Stipe pozvao svojom motorolom, čekali smo dulje od sat vremena. Bila su to vremena kad su se već nazirale nevolje, a zapovjednik policijske stanice objasnio je Stipi ovoliko kašnjenje. Reče, da je nakon dojave republičkom SUP-u o nesreći značajnog političara, dobio savjet koji je zvučao kao izričito naređenje, da ne žuri s izlaskom na teren. Savjetovao nas je da, s obzirom da je sve prošlo samo s mojom „lakšom“ povredom, ne dižemo oko toga buku, što je Stipe odmah prihvatio. U to vrijeme, republički SUP i tajne službe već bijahu premreženi hrvatskim ekstremistima, kojima su vize za ulazak u zemlju domaći nacionalisti davali mimo dozvole državnih organa. Nakon McCormackovog odlaska iz Beograda, gdje je boravio par dana prije povratka u Canberru, počele su mu stizati anonimne poruke da pazi što radi, i da je slučaj s ceste bio samo lagano upozorenje. Kako su se takve stvari sve učestalije ponavljale, odlučio je – prvenstveno supruge i dvoje djece radi – promijeniti ime. Ovaj vitalni 75-godišnjak (s deset godina mlađom suprugom) od tada nije bio na prostoru regije, a sada je došao, kako reče „da potkraj života ipak vidim Dubrovnik, o kojem slušam sve najljepše, no nikad ga nisam stigao posjetiti.“. Očekujući još oko dva sata vezu za nastavak putovanja, nakon izmjena ličnih sjećanja i raspitivanja o obiteljima (veći dio vremena nas je supruga, koju nisam od ranije poznavao, ostavila same, odlučivši prošvrljati po aerodromu imena jednog od rušitelja Jugoslavije) – što je profesor samo kratko komentirao „Zar Tesla i Bošković nisu bili vaši?“ – odlučih mu postaviti par pitanja kojima me u komentarima mojih tekstova zasipaju neidentificirani tipovi (vjerujem da se, u slučaju potrebe, do njih ipak lako može može doći preko IP adrese). Pristao je, znajući da nisam ekonomist po struci, ali uz uvjet kojeg, dakako, poštujem – da ne spominjem njegovo pravo ime. „Znaš, Stari“ – tako me oduvijek nazivao, posebno u mejlovima koje smo zadnjih petnaestak godina povremeno izmjenjivali – „želio bih u miru proživjeti svoje penzionerske dane, a koliko pratim situaciju u regiji – vi bome intenzivno nazadujete na svim područjima“. Razgovor o Agrokoru, s kojim sam želi započeti, odbio je primjedbom da stvar ne poznaje osobito, a nakon što sam mu je ukratko prikazao, odvratio je da to uopće nije ekonomsko već kriminalističko pitanje; ponašanje s kojim je u osnovi protkan cijeli sustav, izbjegavajući zakonima to izričito definirati. Ali s etičke strane sve je savršeno jasno. U dogovoru s urednikom portala, nevezani razgovor (prenešeni dio dopušten mi je snimati mobitelom), predočujem u formi intervjua, u tekstu se sugovorniku obraćajući s doktore ili profesore, mada već dugo komuniciramo na per tu.
Povremeno objavljujem eseje na regionalnim portalima, koje anonimci ideološki slične vrste onom koji nas je „maknuo“ s ceste (širok osmijeh, s intonacijom da bi volio, ali nikako ne može zaboraviti) – posebno kad promoviram samoupravljanje, „stremljenje epohe“ kako smo govorili – napadaju iz „svih oružja“, s konotacijom da je kapitalizam najsavršeniji i vječni sistem. Kakvo je vaše mišljenje povodom toga?
Savjetujem da nikako ne ulaziš u „dijalog“ s takvim likovima, s obzirom da oni prikriveni, iz busije nastoje naturiti svoje političke opcije pritom se lično ne izlažući. Najčešće iz neznanja koje bi ih moglo javno izvrgnuti podsmijehu, ali neki i stoga što sami učestvuju u eksploataciji vlastitih radnika, te bi im bilo mrsko da ih šira javnost prepozna imenom i prezimenom. Siguran sam da ti je poznato kako riječ anonimus – sem uobičajenog značenja – ima i niz drugih: bezveznjak, levak, niko i ništa i slična. Takve, često duboko psihički opterećene persone, nastoje se iz ponora anonimnosti izvući provocirajući dijalog s nekom osobom od imena i prezimena, na koju se najčešće kukavički obrušavaju skriveni štitom nevidljivosti. Ja se takvih osoba duboko gnušam, i nikad ne učestvujem u raspravi s ljudima koji nemaju bar toliko kulture da se predstave. Vidim da se prisjećaš kako nas je jedan takav anonimus skoro ubio onomad kod Zagreba. Dijalog je, uostalom, razgovor između dviju osoba – a anonimac se samo nazivno može smatrati osobom. I biljke imaju svoja (naučna) imena i prezimena, zar ne? Anonimnost sama po sebi ne mora biti grijeh; mnogi su ljudi u komunikaciji s javnošću koristili pseudonime, primjerice Marc Twain ili Maksim Gorki, no javnosti bijaše poznat njihov identite – daklem, to ne bijahu neznanci. No, da se vratim suštini tvog pitanja. Samoupravljanje zaista jeste „stremljenje epohe“ kako smo ga nekad, puni entuzijazma, nazivali. Ima niz ideja u povijesti čovječanstva koje su se javile u trenutku kad vrijeme za njih još nije sazrelo, pa su bivale potisnute, da bi kasnije zasjale još jačom svjetlošću. Stoga, naravno, uopće ne sumnjam u tu ideju, iako je mi nećemo doživjeti ostvarenu u globalnim okvirima. Parcijalno, ona se uspješno ostvaruje u dosta svjetski značajnih kompanija.
Jedan takav „levak“, kako rekoste, ovako rezonira na mnogobrojna predbacivanja Appleu (dakako, ne samo toj kompaniji) da iskorištava vlastite radnike (prevodim mu s mobitela komentar na svoj najnoviji tekst): „Apple se basnoslovno bogati na temelju svojih uređaja – s time da oni imaju ideju i znanje kako ideju provesti u djelo. Za samu proizvodnju (rad) angažiraju firmu Foxconn, i plaćaju je prema dogovoru. Foxconn, kažu, maksimalno izrabljuje radnike. Tko je bezobrazni eksploator, Apple ili Foxconn? I da li treba kriviti Apple koji svoje radnike izdašno plaća, ili Foxconn čiji se vlasnici bogate izrabljivanjem, ali i kinesku vladu koja ne štiti svoje građane?“. Kako biste mu vi, da kojim slučajem sjedi vama sučelice, odgovorili?
To su tipična „dokazivanja“ ljudi koji vlastite interese štite vođeni isključivim aksiomom kapitalizma – ostvarenjem profita po svaku cijenu. Nema tu morala, sućuti, solidarnosti, humanizma i sličnih etičkih normi – osjećaja za prave ljudske vrijednosti. Ovaj komentator ustvari – da to „prevedem“ na razumljivi jezik – radi zapravo ovo: brani naručitelja (Apple) zločina, jer je izvedbu „samo“ prepustio izvršitelju (Foxconn) – pa ima „čiste ruke“ – optužujući k tome oca (Kinu) što nije obranio sina (radnika). Očekuješ li da isti objasne, zašto je američka kompanija naručila zločine nad kineskim, a ne američkim radnicima?! Još razumljivije: ako ja platim tebi da ubiješ njega, a otac mu to mirno promatra – po takvom shvaćanju ja nisam zločinac! Vidi se da mu osim morala, sasvim nedostaje logike. Sem toga, može li se obraniti kapitalizam tako da se uzme parcijalni primjer, pa k tome još pravdajuće rezonira kako ne iskorištava multinaconalka Apple radnike, nego to čini s njom povezana druga multinacionalka – Foxconn? Nije li u krivičnom pravu naručitelj podjednako zločinac kao izvršitelj? Uostalom, je li moralno ako ne iskorištavaš „svoje“ već „tuđe“ radnike? Nije problem u dijelovima, već u cjelini koja funkcionira na sličan način, reagirajući tek kad stvari eskaliraju, a onda štetu naplaćuje od radnika i čitavog društva. Tvom komentatoru očito fali etike, no iz vlastitog iskustva znam da takve ne možeš promijeniti.
Isti tip insinuira propast socijalizma većom efikasnošću kapitalizma. Što kažete na to?
To je čest argument, ne samo laika nego i eksperata kapitalističke ekonomije. On je prilično nategnut, jer ne sagledava stvari u globalu, već isključivo kroz prizmu efikasnosti – točnije, što većeg profita uz što manji trošak, cijenu čega pretežito snose radnici. Uostalom, poznat ti je izraz „fahidiotizam“, zar ne, a on je vrlo često prisutan kod stručnjaka upregnutih u obranu sistema mimo sveukupne povezanosti stvari. Vjerojatno ti je znano da je Jugoslavija u intervalu između pedesetih i ranih šezdesetih godina, po stopi rasta (novinar je naknadno dodao dva linka, radi lakšeg praćenja rečenog) od oko 13% bila po tome prva na svijetu. Sovjetski savez je prednjačio u svemirskoj tehnologiji itd., a sasvim je očito da to nema veze s kapitalizmom. Iz raznoraznh razloga (povijesnih, ekonomskih, znanstveno – tehnoloških,…) se desilo da efikasnost zapadne privrede bude veća no socijalističke, ali to prvenstveno ima veze s razvojem znanosti, tehnike i tehnologije na Zapadu, praćenim istovremenim ostvarivanjem profita na račun rada i, naravno, iskorištavanjem kolonijalnih resursa i tamošnje još jeftinije radne snage. Prva stvar, koja danas ponajviše doprinosi porastu efikasnosti, veze nema sa društveno-ekonomskim sustavom. Robot nije proizvod sustava, već ljudskog znanja i inteligencije. Tek odluka na koji da se način on koristi, i kako podijeliti razultate rada mašine – to je ona druga stvar – leži u rukama ljudi i može biti politički nametnuta. Na Istoku je i prije automatizacije proizvodnje to otišlo u krivom smjeru, samo treba shvatiti zbog čega. Istok je od pobjede revolucije neprestano bio pod ratnom ili mirnodobskom ekonomskom blokadom Zapada.
… Daklem, kao što reče jedan grčki filozof, „Filozofija je vodič, tehnologija je alat“…
Upravo tako, jako dobro rečeno. Samo što ljudi ne shvaćaju, zaluđeni moći novca. Čak i nevjernici se klanjaju „zlatnom teletu“ kojeg samo na raznim stranama drukčije nazivaja – euro, dolar ili jen. Da kapitalistička ekonomija služi čovjeku, a ne vladajućoj vrhuški, ne bi gro svjetskog bogatstva bio u rukama manjine, a razvoj bi bio itekako ravnomjerniji. Pokušat ću ti pojednostavniti osnovni aksiom koji upravlja ovom vrstom ekonomije koja upropaštava svijet, jasno – ne smatra li ekonomska aristokracija da su svijet upravo oni. Sve se mjeri prejednostavnim, kvantitativnim mjerilima. To ti je kao u spolnom odnosu – žena, impreionirana duljinom partnerova spolovila, svašta očekuje od njega, a na koncu ni on ni ona nemaju bitnu stvar – zadovoljstvo. Kao što se pretpostavlja da muškarac i žena ostvaruju interakciju na obostrano zadovoljstvo, tako i interakcija između vlasnika kapitala i radnika mora obostrano biti korisna. Očito tome danas nije tako.
To je još jedna stvar koju ističe anonimni komentator. Kaže, prevodim mu dalje, mada dr. McCormack relativno dobro natuca naš jezik, „kako su ideja i znanje u vlasništvu te osobe, a ne društveno vlasništvo, onda i dobit od tog segmenta procesa treba pripasti njima, zar ne? Ako nema adekvatne nagrade za ideju, neće biti ni ideja – upotrebljivi i realizirani novi izumi iz zemalja realsocijalizma se mogu nabrojati na prste jedne ruke…“.
Ne ljutiš li se, počet ću odostrag. Primjedbe slične vrste obično idu od ljudi kojima ni izumi ni izumitelji nisu važni, koliko iracionalno pravdanje sistema u kojem oni, za razliku od ostalih, plivaju kao ribe u vodi. Izumi, konačno, nisu u korist sistema niti izviru iz njega, već su na korist cijelog čovječanstva, kakva bi i ekonomija trebala biti. Netko će mrvice preostale poslije piknika na travi tumačiti kao veliku korist izleta za mravlju populaciju planete, pa se k tome još proglasiti aktivnim borcem za očuvanjem biosfere, a ustvari samo posredno podržava svoju fascinaciju izletima, a ne mravima. Teško mi se ovako iznebuha sjetiti ruskih izuma, a u svakom slučaju da ih se sjetim deset, tvoj bi komentator rekao da ne mogu jedanaest, da mu nabrojim sto, tvrdio bi da ne mogu stojedan (supruga mu priskače u pomoć, pa se zajednički prisjećaju televizije, fotoćelije, jogurta, helikoptera, transformatora i niz izuma iz sovjetske ere, kao i neizbježnog kalašnjikova!). Tvoj komentator naprosto miješa kruške i jabuke, realnost tzv. „realsocijalizma“ miješajući s pojmom socijalizam, a čini mi se da je to nedostatak njegove naobrazbe i duboke indoktriniranosti sustavom koji je njemu po volji, ali ne i ljudima svijeta. Prvi dio njegovih tvrdnji je apsurdan sam po sebi. Ideja i znanje nisu mjerljivi ekonomski parametri, a postaju to tek kad izađu iz – kako on govori – „čovjekove glave“, realizirajući se u praksi. Ukoliko ima patentna prava, može zaštiti eksploataciju ideje, na oko dvadeset godina, poslije čega postaje otvorena za slobodno korištenje cijelom društvu, a može i beskorisno zauvijek ležati na policama patentnih ureda, prepunih nikad realiziranih gluposti. Što se tiče njegove primjedbe na pravo materijalne dobiti od korištenja, uopće nije problem u tome ima li ih ili nema, već u kolikoj mjeri. Svakako da organizator infrastrukture za proizvodnju koja počiva na nečijim patentnim pravima (koja sama po sebi ama baš nigdje ne nose dobit, dapače moraš biti prilično potkožen da ih zaštitiš samo u jednoj zemlji ili regiji, a kamoli diljem svijeta), zaslužuje povrat ulaganja i neku korist od njih, ali – gdje piše kako to podrazumijeva eksploataciju radnika i bezgranično bogaćenje mjereno milijardama dolara? Kao što je dragi bog uredio naše bivstvovanje na planeti nizom zakona koje svakodnevno moramo poštivati (primjerice, zakon gravitacije, zakon neproničnosti ili zakone dinamike plinova), tako čovjek sam regulira zakone kojima se vodi njegova ekonomija. A kao što se naš život, u prije spominjanom smislu „božjih zakona“, ne odvija vođen samo gravitacijom (jer i dišemo, plutamo ili tonemo u vodi, ne možemo istovremeno zauzimati isti dio prostora), već njihovom uzajamnom sinergijom jednakom za sve ljude, tako se ni ekonomija ne smije voditi isključivo kvantitativnim pokazateljima, za koje nitko ne tvrdi da su nevažni. Kako su božji zakoni formulirani za sve ljude i na blagodat sviju, tako i ekonomski zakoni moraju uključivati etičke principe da bi svima koristili. Bog je odredio sastav atmosfere tako da odgovara svima, čovjek mora uravnotežiti korist kapitala s korišću ljudskog roda. Onda neće stotinjak ljudi raspolagati bogatstvom većim od ostatka čovječanstva. Samo, znaš – naša je vrsta još u evolutivnoj fazi kad pojedinci likuju dok susjedu krepa krava, a boli ih „ona stvar“ za druge ako su sami lično zadovoljni. Gomilanje vlastitog, na uštrb zadovoljstva drugih je upravo ono što ja zovem eksploatacijom, a ona je podržavana silom – fizičkom, ili silom zakona. Ta, upravo zato i revolucije bivaju nasilne, jer to je gotovo jedini način da srušiš inertnu i tupu silu. Ekonomska snaga koju su nagomilale elite isključivo je argument sile, kojom si one uzimaju pravo na nešto što im ne pripada niti je etički primjereno, a to onda koriste i sitne ribe koje žive od njihova otpada. Recimo, nisu svi ljudi seksualno podjednako potentni – netko svakodnevno može zadovoljiti po nekoliko osoba, a drugi cijelog života ni jednu. Pa ipak smo uveli ograničenja i zabranili poligamiju, barem u najvećem dijelu tzv. civiliziranog svijeta. Kapitalizam će se, u interesu cijelog čovječanstva morati naučiti na humanistička ograničenja. Lično ne mislim da će to ići lako, no – razbijanje predrasuda je, čini se, teže od razbijanja atomske jezgre.
Još samo ovo doktore McCormack, s obzirom da već najavljuju vaš let. Kakvo društveno uređenje predlažete?
Da te dobro ne poznam, i da ne znam kako samo prenosiš upite nekog internetskog crva, povjerovao bih da se šališ sa starim pobornikom socijalizma i socijalističkog samoupravljanja. U času kad i veliki dio američke omladine počinje shvaćati neotklonjive mane sistema u kojem žive, a kandidat za predsjednika im je bio socijalist, zaista mi se čini da ste vi duboko zabrazdili od „onih“ vremena. Mjesto da ih popravljate, vraćate se u prošlost, teorijski već davno prevaziđenu. Nije li još Cyrano de Bergerac pisao o letu na Mjesec, nije li već Newton imao razrađenu teoriju koja je to tri stoljeća potom i omogućila? Stvari presporo sazrijevaju za neke umove, koji bi odgovore htjeli upravu tu i sada, jer im nedostaje temporalne širine sagledavanja, a naročito etičkog vizionarstva. Tko zaista želi znati odgovore može ih pronaći širom internetske galaksije, umjesto da se ograniči na podbadanja svojim nesuvislostima. Savjetujem tvojem anonimcu da se prihvati ozbiljnih tekstova iz ekonomije i humanističke filozofije, i da stečene spoznaje pokuša sinergijski objediniti u cjelinu. Zaludan posao, čini mi se, ali čovjek mora biti optimist, zar ne. Unatoč pesimističkoj stvarnosti.
Razgovor vodio i preveo: L. B.
Ladislav Babić
sbperiskop.net
