Godine 1888–1889. objavljeno je prvo izdanje zbirke muslimanskih narodnih pjesama iz Bosne i Hercegovine, a koje je sakupio prvi direktor Zemaljskog muzeja i urednik Glasnika Zemaljskog muzeja Kosta Hörmann (1850–1921). U “tijem (se) pjesnama videˮ, prema riječima sakupljača, “običaji, junaštva, sretni i nesretni događaji, jednom riječi: čitav život braće Muhamedovacaˮ (Hörmann, 1888, 15-16).
Hörmann je u uvodu zbirke naglasio kako ove narodne pjesme “svojom kvalitetom ne zaostaju ni najmanje iza svojih drugarica koje živu među krštenim narodomˮ, a koje su, kako podsjeća Hörmann, već do tada sakupili i učinili nadaleko poznatim Vuk Stefanović Karadžić, Simo Milutinović i drugi. Na kraju zbirke Hörmann navodi i nekoliko kratkih priča. U jednoj od njih, o narodnom junaku Aliji Đerzelezu, navodi zanimljivu predaju koja potvrđuje plemeniti odnos bosanskih muslimana prema Prirodi koja u njihovom svjetonazoru ima prava koja su darovana od Stvoritelja:
K pjesni IV
Pričanje o Đerzelez-Aliji
Priča se, da Alija nikada nije posjekao stabla sirovog drveta, niti je ikada odsjekao mladih grančica. Zacijelo je kadgod od nekoga čuo, da je i drveće živo i da je sirovo drvo grehota posjeći; pa kako su u to vrijeme ljudi pobožniji bili nego u kasnija vremena, i Alija je to u glavu utuvio i svojeg se reda držao.
(Kosta Hörmann, Narodne pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1976, str. 579)
Turbe najznamenitijeg junaka muslimanske epske narodne pjesme u Bosni i Hercegovini, ratnika i historijske ličnosti Gerza Ilijasa (Alije Đerzeleza), učesnika slavne bitke na Krbavskom polju s kraja 15. stoljeća, bilo je podignuto u selu Gerzovu, općina Šipovo. Svoj ratnički i životni put okončao je u borbama za tvrđavu Sokol na Plivi, gdje je, prema legendi, mučki ubijen od strane prerušenog ugarskog askera u toku namaza i na tom su mjestu muslimani Sokola i okolnih mjesta sagradili turbe koje je vrlo brzo postalo mjesto hodočašća ne samo muslimana nego i svih ostalih vjernika koji su tražili lijek za svoje bolesti, nedaće ili nepravde.
Za vrijeme ljetnih suša ovdje su se učile i kišne dove. Glavno okupljanje organiziralo se svake godine uz Aliđun – 2. augusta i prema narodnoj: Do podne Ilija, od podne Alija, aliđunski teferič u Gerzovu bio je podijeljen na dva dijela. Pravoslavci su prije podne odlazili na službu Božiju u obližnju crkvu, a zatim su išli do turbeta gdje bi se od podneva počinjali okupljati muslimani i klanjali dva rekata nafile “na murad” pored turbeta i molili su Boga za zdravlje i napredak, nakon čega je počinjalo narodno veselje i teferič. Turbe je srušeno u martu 1992. godine.
