-TopSLIDEBiHKolumnePolitika

Marko Vešović: Sedmi balija

Danas nema razlike između bošnjačkih, srpskih i hrvatskih nacoša. Ili moje oči ne valjaju, možda ta razlika zaista postoji: ono pas, a ovo mu brat?

1. Od Toplana Sarajevo, tačnije od Mevledina Bećirovića, direktora službe prodaje i komunikacije s korisnicima, dobio sam pismo, datirano 2. 12. 2016. godine, u kojem se pored ostalog kaže:

“Utvrdili smo da koristite naše usluge u stanu na gore navedenoj adresi, te vas ljubazno molimo da odgovorite na naš poziv, u suprotnom poduzet ćemo zakonom dozvoljene mjere.

Pozivamo Vas da se javite na jedan od naših centara za korisnike radi zaključivanja ugovora o korištenju toplotne energije u skladu sa odredbama Uredbe.” Itakodalje.

Odgovorio sam: “Lažete, i to kao kučka, dodali bi u Crnoj Gori, da koristim vaše usluge. Time ste rekli da godinama kradem. Znam da su, za ološ kojoj služite, otimačina i krađa sitni nestašluci, a vaša je sreća što nisam mlađi 10 godina: da nikad nisam ukrao u staroj državi ni dinar, a u novoj ni fenig – objasnio bih vam mačugom.”

Odgovor nisam poslao. Jer šta bi pisac sa 33 objavljene i 27 neobjavljenih knjiga imao da divani sa lažovom koji bi bio nitko i ništa da ga Sin Babin nije zadirektorio? Da se spustim na njegov nivo, morao bih koristiti padobran. Ovu dosjetku sam čuo kad sam bio na postidplomskom u Beogradu, a evo pamtim je i dandanji.

Nisam ga poslao i zato što sam se sjetio Ive Andrića. Jedno društvance pisaca sprdalo se sa Simuenom Zatezalom: pamti li više iko tog srpskog političara? Andrić rekao: “Jeste, Zatezalo je niko i ništa, ali ja ga ne bih potcenjivao, jer sedi na takvom mestu odakle može mnogo zla da nanese čoveku.”

Znao sam štošta o Bećiroviću i rekao sebi: on jeste nitko i ništa, ali hoćeš li da tebe, starca u 72. godini, infarktaša koji dvije i pol godine uzima i lijekove za prostatu, hoćeš li da te, bez i jednog dokaza, Bećirović vuklja po sudovima? Ne razdražuj to zvjere.

I htio sam vidjeti dokle će ići njegov bezobrazluk. Jer, ako me oči ne lažu, na vidiku je bio sedmi balija. Nisam se prevario. Ne zato što sam vidovit, već stoga što sam iz razgovora sa žrtvama Toplana Sarajevo znao dovoljno o Bećiroviću da sam mogao očekivati još jedan napad balije na vlaha, mada mi taj napad kao piscu treba.

Na Ajfelovom mostu sam već pominjao svoju knjigu Šest balija u kojoj su svi tekstovi, osim jednog, davno publikovani, ali nitko u Sarajevu knjigu sa takvim naslovom, koji pogađa u srčiku, neće objaviti. No jednom će, možda sto godina iza smrti, izići moja sabrana djela i u njima ta knjiga čijim naslovom nisam bio posve zadovoljan, jer zašto ih je baš šest? Izgleda, sâm život se pobrinuo da mi pošalje Bećirovića kao sedmog baliju, i naslov moje knjige opskrbi svetim brojem o čijim značenjima u Rječniku simbola ima oko osam i pol stubaca teksta. Pričeknuću da vidim šta je namislio.

U svojoj knjizi sam, naravno, objasnio šta podrazumijevam pod balijom, a kad je o Bećireviću riječ, zovem ga balijom jer je prostak i primitivac koji vjeruje da može, zato što od SDA postavljen za direktora, raditi šta mu prahne, jer se ćuti vlasnikom Sarajeva. To može pripadnicima svog ummeta, koji ga i jesu doveli na vlast, ali taj kuša da uzjaše slobodnog vlaha Marka Vešovića, što će biti kad mačka zalaje. Od finskog pjesnika Pentija Sarikoskog znam da se može jahati samo na svijenoj grbači, zato sam svoj vijek proživio uspravno, pouzdan dokaz da te niko nije uzjahao.

Ne govorim o privatnom Bećiroviću, o kom ne znam ništa, već o direktoru, o javnoj osobi čiji je rad podložan vrijednosnim sudovima. Sam po sebi, on je nevažan, osim kao simbol, a gdje pjesnik nanjuši simbol, tu ima posla za njega: Bećirović je do groteske dovedeno utjelovljenje današnje banditske vlasti u BiH. To je vlast koja, bez straha od Boga i stida od ljudi, radi stvari od kojih ljudski mozak staje, i sve po zakonu. Ali, dok mi banditi Milorad Dodik i Dragan Čović ne mogu naškoditi, bandit Bakir Izetbegović može: jedan njegov potrčko već hoće da zavuče ruku u moj penzionerski džep, što će biti kad miš kukurikne.

To su banditi koji ližu oltare i klanjaju pet vakat-namaza, a pošto su i Alah i Gospod i Gospodin veresija, više vole Boga u kešu, ili kako Nijaz Duraković reče: Jedni vele alahuegber, i pare u padže, drugi vele Gospode, smiluj se, i pare u padže, treći vele Gospodine, pomiluj nas, i pare u padže.

Lova je jedino u šta vjeruju, jedino boštvo kome služe, a otimačina, pljačka i krađa su jedina ideologija koju upražnjavaju.

I ovdje se radi o šoldima. Dokumenti koje imam kažu da sam, dvije godine, u prosjeku, za grijanje plaćao 180 maraka mjesečno. Mevledin tvrdi da mu mjesečno dugujem 196 maraka, i ta je razlika mizerna, zašto bih oko 16 maraka dizao dževu? Jest, ali ja plaćam grijanje samo šest mjeseci, a bandit Bećirević od mene traži za svaki mjesec 196 maraka, ili oko 2 400 maraka godišnje, što će dobiti kad nestane petka u nedjelji. Misli li da bi meni, koji sam 20 godina pisao protiv srpskih nacionalista, bila velika čast da 1 200 maraka godišnje doniram bošnjačkim nacionalistima?

*

2. Danas nema razlike između bošnjačkih, srpskih i hrvatskih nacoša. Ili moje oči ne valjaju, možda ta razlika zaista postoji: ono pas, a ovo mu brat? Među beha mafijašima vlada žešće bratstvo i jedinstvo nego, za Titinog vakta, među narodima i narodnostima.

Ne vjerujem da bošnjačka vlast oskudijeva u bećirovićima; mnogi moji prijatelji kažu da u toj vlasti ima balija lopatom da ih zgrćeš, a Mustafa Čengić, moj drug iz studentskih klupa, u izvrsnoj knjizi, gdje ne bih rekao da se pohvalno izražava o Aliji Izetbegoviću, kazao je (citiram po sjećanju): Balije i hojrati, ono najgore u bošnjačkom narodu, odredili su njegovu sudbinu za sljedećih pedeset godina.

Ne zanima me šta se dešava u Sarajevu, jer je prije šest godina, na portalu Rijaseta Islamske zajednice, njihov mislilac priopćio dijagnozu da sam „okorjeli islamomrzac“, mada se meni, okorjelom ateisti, živo jebe i za pravoslavlje i za katolicizam i za islam: sve su to priče iz slikovnica za predškolce. Što bih mrzio slikovnice za obdanište El Fatih? Andrej Nikolaidis bi rekao: ako vam je Vešović neprijatelj, tanki ste s prijateljima.

Ne zanima me šta rade balije na vlasti, ali se od njih moram braniti svim zakonski dozvoljenim sredstvima, a zakon o slobodi govora dopušta da vrijednosni sudovi o bilo čijem javnom radu mogu biti uvredljivi, jer je sloboda govora, kao temelj svih drugih sloboda, važnija od bilo čije privatne osjetljivosti.

*

3. Od devedeset druge do prije šest godina, ratovao sam za Bošnjake, a iza Dejtona i protiv balija. Za prve sam ratovao perom, naravno, mada ne smijem zaboraviti da sam 25 dana dobrovoljno bio vojnik Armije BiH, u uniformi, sa pancirnim prslukom, šljemom i kalašnjikovim, da sam ispalio na četnike dva trombolna i pucao na njih iz mitraljeza Breda, da sam spavao u zemunici, držao stražu i borcima održao književno veče. I protiv balija sam ratovao perom, jer polemika dođe od grčke riječi polemos, to znači rat, a najveći među tim balijama je paramilitarni hodža Džemaludin Latić o kome sam sročio 60 strana.

Sve je ovo znano i Bogu u narodu, i ne hvalim se već iznosim činjenice. Ali ću ponoviti ono što sam često u Crnoj Gori, odakle sam podrijetlom, govorio i pisao: od ’92. naovamo među narodom u Sarajevu, pretežno bošnjačkim, dakako, doživio sam više pažnje, poštovanja, pa i ljubavi no što bih u Crnoj Gori za deset života.

Danas dodajem: pošteno opandrčiti baliju kad me bez dokaza napadne, to smatram pitanjem književne časti. U tom smislu Bećirović je klasičan balija: smatra sebe vlasnikom Sarajeva, a ono što kaže drži za apsolutnu istinu kojoj su dokazi nepotrebni. Direktor Bećirović mi liči na Andrićevog valiju (ne baliju, nego valiju) koji „u svoju ograničenu pamet veruje neograničeno.“

*

4. Od ’92. godine naovamo razgovarao sam sa tisućama ljudi na ulici, u kavani, i uopće na javnim mjestima, i da sam bar dio toga bilježio, danas bih imao debelu knjigu koja bi bila vrsna četvrtstoljetna hronika Sarajeva. Nisam ništa zapisivao bojeći se da će čitatetlji misliti kako se hvalim, a danas znam da bi to bila ne samo izvorna priča o patnjama, nesrećama i svakodevnim nevoljama mojih sugrađana nego i pohvala njihovoj ljudskosti.

Ti ljudi su mi pričali i o sarajevskim toplanama koje su – treba li to uopšte pominjati? – zlatna koka vladajuće stranke, i mada sam mnogošta zaboravio, dovoljno pamtim da je jedno izvjesno: prije bih s Mehmed-pašine ćuprije skočio u Drinu, kao Andrićeva Fata Avdagina, nego potpisao ugovor sa derikožom Bećirovićem.

Iz tih razgovora doznao sam da Bećirović dvaput naplaćuje istu toplotnu energiju. Ljudi iz Ali-pašinog Polja pričali su mi da im je grijanje katastrofalno i da se moraju dodatno grijati na struju, a ne smiju raskinuti ugovor sa toplanom, jer će biti sudski primorani da plaćaju četrdest posto ranije sume, pošto ih griju komšije ozgo, ozdo, sa desna i sa lijeva! Takav im je zort Bećirović ućerao.

Potom mi je čovjek koji je raskinuo ugovor sa toplanama rekao da je istina što sam čuo: sudski je prisiljen da plaća četrdeset posto ranije sume. Ako ovo nađete iđe na trećoj sunčevoj planeti osim u BiH, pojašite me kao magarca! Ali i BiH je sprdnja od države kakve nema pod kapom nebeskom i priliče joj zakoni kakvih nema na dunjaluku, i sudijske odluke koje nemaju veze s mozgom: kao da je stan tog čovjeka ledara, kao da on svojom električnom energijom ne grije stanove komšija! Jest, ali toplane su krave muzare vladajuće stranke i ta energija je sveto mijeko koje se mora platiti.

Kada sam bio poslanik u Parlamentu F BiH, shvatio sam da je ovo lupeška i otimačka država gdje su zakoni pisani za grabljivce i lopove. Evo primjer. Usvojen je zakonski amandman protiv koga sam iza govornice zalud bjesnio, a po kojom predsjedniku Federacije možeš podnijeti molbu za pomilovanje na dan kad sudska presuda postane punovažna! Po tom zakonu možeš pokrasti pola države, a ne sjediti u ćuzi ni dana.

Postoji i propis po kojem se ne možeš, bez opravdanih razloga, isključiti iz toplanine mreže za grijanje. I to je zakon od kojeg mozak staje, a ako je naslijeđen od stare vlasti, to je još jedan dokaz bjelodane istine: nacionalisti su od socijalizma uzeli ono što je u njemu bio najgore, a sve što je valjalo uništili su.

Taj propis ne važi za mene. Jer je moj stan, skupa sa još sedam, naknadno nazidan, a pošto nisam potpisao ugovor sa toplanom, nisam se nikad uključio u njenu mrežu za grijanje i nisam se mogao ni isključiti iz nje, kapirate li, Bećiroviću, ili treba da ponovim? Vjerujem da ne kapirate, jer ste jedno od oličenja „divlje siletine bez pameti i sućuti“ o kojoj Mihailo Lalić govori u svom romanu.

*

5. Od vas, g. Bećiroviću, nakon vašeg pisma, dobio sam tri obavještenja da vam dugujem dvjesta, pa četiri stotine, pa šesto maraka za grijanje. Pošto s vama nisam zaključio ugovor o korištenju toplotne energije, te pare ćete dobiti kad rodi riža na Bjelašnici. S istim pravom ste mogli i Isi Pejgameru poslati obavijest da vam duguje šesto maraka. A da ste slagali kako se “koristim vašim uslugama“ dokazaću na sudu dokumentima koji vele da se grijem na struju.

Pošto kušate zastrašiti me šaljući mi račune o fiktivnim dugovima, s vama bi se moglo povući i potegnuti o pitanju: spada li u zakonom dozvoljena sredstva ućerivanje zorta gomilanjem nepostojećih dugova? Šalim se. Oni vam trebaju kako biste imali razlog da me tužite. Hoćete li u laganju ćerati do 7 000 maraka?

Sjetio sam se vašeg procesa protiv P. A. Nabešali ste joj 7 000 maraka duga za grijanje, iako s vama nije zaključila ugovor o korištenju toplotne energije, i tužili je, ali kad je sudu podnijela dokaze da se grije na struju, povukli ste tužbu. Rečeno jezikom Tribjun Ferala: „Sudija ponudio lulu mira. Bećirović popušio“. Istu lulu popušićete i u sudskom pocesu protiv mene.

Dakle, ako tužba upali, upali, ako ne, povučemo ju. Te ublehe ne možete meni prodavati, mada razumijem vašu osionost. Sjetio sam izbornog slogana SDA FOREVER koji sam u knjizi Šest balija komentirao ovako: „Kad se prevedu na bosanski, te riječi znače da ćete vladati do kijametnog dana.“ Pa što ne biste radili šta vam je kurcu ćejf?

Čujem to gospoče kako se zgraža: kakav je ovo vulgarni jezik? Bagri se valja obraćati jezikom bagre, jer bagra jedino taj jezik do kraja razumije, veli Adam Mihnjik. Vjerujem da je psovanje jedino doraslo vašoj bezočnosti.

*

6. Ali ako odustanete od sudskog gonjenja, biću grdno razočaran, i dabogda se ja okamenio i više se ne makao s mjesta ako neću, jer će moja knjiga ostati bez sedmog balije, a ovaj tekst moraću staviti kao njen dodatak, što je mizerno malo. Čak bih naslov morao izmijeniti: Nažalost, samo šest balija.

Kad pogledam danas šta sve nemam i šta sam sve izgubio, jasno mi je da, izuzmem li svoju kćer, nemam ni jedan razlog da živim, osim pisanja. Pomognite me i vi, gosin Bećiroviću, malo u tome, priredite mi jedno fino malo suđence da imam o čemu pisati. Jer ko hljeb mi treba još jedan balija za moje djelo.

Ako me ne tužite, neću moći, kad izgubite proces, tužiti vas i Toplane zbog duševnih bolova koje ste mi nanijeli kad ste starca u 73. godini, infarktaša i čovjeka koji se dvije i pol godine liječi od prostate, mrcvarili po sudovima bez i jednog pravno validnog dokaza. Te vas molim: tužite me. Čak ću po crnogorski reći: tužite me, kumim vas Svetim Vasilijem Ostroškim, da mogu dopuniti knjigu Šest balija i vašim parama se grijati stanovito vrijeme.

*

7. G. Bećiroviću, ja vas žalim. Ja sam živio u svijetu gdje sam ono najbolje u sebi: pamet, obrazovanost i talenat, koristio da bih uspio. Vi živite u svijetu gdje su mnogi prisiljeni da koriste ono najgore u sebi kako bi uspjeli. Ili vas ne treba žaliti? Možda u sebi i nemate ništa osim onog najgoreg? Tolstoj u svom dnevniku veli: “Taj čovjek bi bio potpuna hulja kad ne bi volio pse“. Možda vi ni pse ne volite? Ne znam. Ali vidi i ko očiju nema da danas nitkovi cvjetaju ko blagovijest, da se opet izrazim crnogorski. Bošnjaci bi rekli: Ja plaha zemana za pogana insana. Takve ne treba žaliti nego im dati preko labrnje. O čemu govore i ovi moji stihovi:

Mnogi lažov i nitkov, skupa sa svojim njakom,
Od mene dobio je, moj svjedok je Jehova,
U prozi i u stihu, po njušci svijećnjakom
Koji sam pozajmio iz priče A. Čehova.

Ko da sam nesuđeni pop, volim hulje pričešćivati, ali tojagom. To sam činio i u knjizi Šest balija. A biće ih, akobogda, sedam.

Autor: Marko Vešović www.jergovic.com/ajfelov-most

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close