Samočišćenje i samopopravka nužno se događa u osami, u halvetu, eventualno u manjoj grupi istomišljenika

Preporod: Kako govoriti o duhovnosti u vrijeme, prvenstveno u ramazanu, naglašene interpretacije vjere u televizijskim i radijskim emisijama te brojnim kanalima društvenih mreža?

Prof. dr. Fahira Fejzić-Čengić: Uistinu svjedočimo preporodu različitih sadržaja o najboljem mjesecu, šehru-ramazanu sa stajališta kanala poruke, što bi se reklo. Ulema s jedne strane unutar vjerskih prostora i znakovitih termina, a općenito javne ličnosti, intelektualci i tako da kažemo poznate ličnosti unutar masmedija i društvenih mreža. Koristi su višestruke: edukativne, informativne, zabavne, kulturalne, civilizacijske, praktične, opominjuće, motivirajuće, brižne i slično. Te javne poruke za opće mnijenje zasigurno koriste i nemuslimanima i to učvršćuje poželjni društveni dijalog, polilog. To nas približava na racionalnoj i kulturnoj dimenziji, ili poučava ukoliko znamo da brzina današnjeg života jača općenito zaborav.

To je ta, da je tako nazovemo, otvorena strana islama i ramazana. I ona mahom djeluje na istom tom racionalnom nivou. Tvori brojne fanove, površne i fluidne sljedbenike, koji već sutra ‘otpadaju’ od temeljnog toka koji ova vjera i ovaj plemeniti mjesec zaslužuju. Ali, u slučaju cenzure, zabrana govora, cancel-a, proskribiranja, omalovažavanja… onog represivnog što smo mi s više iskustva već prolazili u socijalizmima, komunizmima raznim…

Unutarnja strana islama ili ramazana, što je po mom sudu duhovnost, je rad na sebi, svojoj duši i srcu, svojoj nutrini i promjenama svojih pronicljivo prepoznatih loših navika, osobina, ponašanja i njihovo dokidanje. I to tvori iskrenog mumina, jakog vjernika. Ovaj teški rad na sebi, ovaj trajni osobni džihad, ovo samočišćenje i samopopravka nužno se događa u osami, u tišini, u halvetu, eventualno u manjoj grupi istomišljenika. I to ličnim kušanjem. Ličnim prolaskom kroz svaki teški korak.

Kako nas prvi dani posta svake godine podsjete kako počinje prva glavobolja tokom prvih dana, kako zavijaju prazna crijeva nekad oko ikindije i traže malo počinka, kako pak odjednom postajemo ‘kao siti’ u sami iftar, i mogli bismo još postiti, kako pak tek jedna hurma i tri gutljaja vode čuda načine pa želimo i možemo još postiti, kako nakon desetak dana ispoštenih uviđamo da nam u životu treba malo a ne puno, od hrane do pića i osobnih navika.

Taj dio doživljavanja, kušanja, prakse, u svakome je različit, uvijek individualan i najčešće potaknut nečim posve ‘slučajnim’. To je djelovanje na emotivnom planu ličnosti, afektivnom, osjećajnom, što je suština svake iskrene vjere i iskrenog vjernika.

Preporod: Može li sve ovo javno predstavljanje vjere pomoći u pronalasku puteva sopstvene duhovnosti u današnjici?

Prof. dr. Fahira Fejzić-Čengić: Može, ali nužno ne mora. Treba i racija i emocije, otprilike popola. Nekima može postati i previše. Ali mali sitni životni koraci koje koračamo uvijek su najčvršće uže za koje se iman i ihsan u čovjeku bude i šire. Mene su u ovo dana posta dosad dvije stvari povukle ka dodatnoj samopopravci. Jedan dan izlazeći s posla u predulazu zgrade stoje mladi pušači, oko mi pada na djevojku pokrivenu koja također tako javno puši ‘s rajom’. Slika prejaka i ne izlazi mi još iz uma. I tristo pitanja – gdje smo pogriješili u interpretacijama, je li hidžab lažni, ili je vjera lažna, je li cigara lažna ili je kultura korektnosti posve usahla, je li sloboda prava ili je to sloboda lažna… Svaka intervencija učinila mi se pogrešnom unaprijed.

Slika druga – kod kuće u svom rokovniku lijepih sjećanja pročitah sopstvenu rečenicu: ‘Evo 2023. godine sam se osvjedočila da ptice i mravi poste u danima muharrema i ašure. Mrve su tu, prosute za njih, niko ne dolazi da jede… Allahu ekber’. Tu sam informaciju najprije pročitala u nekoj dobroj knjizi, poslije čula od dobre osobe, a onda sama testirala i naišla na veličanstveno kušanje! Sve se poklopilo. To je po meni primjer mrve rada na sebi, dorada i jekin u prave stvari. Čvrsto ubjeđenje i to niče nesalomiva duhovnost.

Preporod: Mogu li i druge stvari biti poticaji za naše vlastito buđenje i dodatno popravljanje?

Prof. dr. Fahira Fejzić-Čengić: Kako da ne. Ti začudni božanski putevi su svuda oko nas. Ima ih mnogo, uistinu mnogo i zato je lično, osobno, svoje traganje najdragocjenije, jer se tad sami sebi otvarate i čitate se kao svoja knjiga. Dotjerivanje ahlaka je prevažno, a to je h. Pejgamber definirao kao ‘To je dug život u pokornosti Uzvišenom Allahu’, kako navodi E. H. Gazali u petom tomu svog prekrasnog djela ‘Ihjau ulumud-din’, ‘Obnova vjerske misli…’ U tom istom tomu piše o gladovanju, o gladi i vidite da su svi velikani dugo i pažljivo gladovali, jer su time dobijali na mizanu ahlaka, duše, proviđenja, jednom riječju duhovnosti. Ali, nalazimo i odu poniznosti, odu zahvalnosti na svemu, ama baš svemu što nas okružuje. Na jednom zrnu pšenice, a nekamoli na cijeloj lepini, onom mirisnom somunu iz sarajevske pekare na drva. Pogledajte te pronicljivosti u citatu: ‘Ne zaokruži se lepina i ne bude stavljena u tvoje ruke sve dok na njoj ne poradi tristo šezdeset radnika. Prvi je Mikail, a.s., koji domjeri vodu iz riznica rahmeta. Potom meleki koji tjeraju oblake, Sunce, Mjesec i zvijezde. Onda meleki zraka i zemaljske životinje, pa zadnji među njima je pekar’.

Pa kako ne biti svime zadovoljan? Kako mahanisati bilo koju lepinu svijeta? Poruka je našim lokalnim israfdžijama što bacaju hranu i ovih svetih dana, a gladovali su devedesetih, i to dobro…

(IIN Preporod)