Ovaj tekst je objavljen u maju 2011. godine
Ponavljamo ga kao informativni – na dosta tema iz istog nikada nismo dobili odgovore. Možda aktuelni politički akteri nisu imali priliku saznato te im je ovo malo podsjećanje.
Čovjećanstvo je kroz vijekove tražilo adekvatnu mjeru između individualnog i kolektivnog, između onog u nama i onog oko nas. Vječita dilema između emancipacije čovjeka i uređenja zajednice nikada nije riješene – suglasje između opšteg i pojedinačnog će ostati trajnim zadatkom filozofa dok čovječanstvo postoji.
Francusko društvo je prolazći kroz sve faze građanske revolucije (započela je 1789. g.), tek od 1905. godine, prihvatilo “Licizam” kao nov koncept u odnosu između građana i države.
U tom kontekstu, “Laicizam” je imao dvije elementarne osnove za polazište:
– etička (kompletna sloboda savjesti morala),
– pravna ( odvajanje crkve i religije od države).
Na taj način je uspostavljena nova društvena tekovina koja uspostavlja dva različita svijeta:
– OPŠTI INTERES
– POJEDINAČNA UVJERENJA.
Od tada, “Laicizam” je životno prvilo u demokratskom društvu. On nameće da su svi ljudi dati, bez obzira na stalež, porijeklo ili vjeroispovijest, na način da budu svoji, da imaju slobodu izbora, da budu odgovorni za vlastitu zrelost i gospodari svoje sudbine.
„Laicizam“ ima za cilj osloboditi djecu i odrasle od svega što otuđuje ili korumpira njihove umove, naročito atavistička uvjerenja, predrasude, unaprijed stvorene ideje, dogmi, opresivna ideologija i kulturni, ekonomski, društveni, politički ili vjerski pritisak.
„Laicizam“ ima za cilj da razvije u ljudskoj prirodi, unutar okvira stalnog intelektuanog, moralnog i građanskog formiranja, kritičku misao zajedno sa osjećajem solidarnosti i bratstva.
Sloboda izražavanja je posljedica totalne slobode savjesti.
Ako država garantuje potpunu slobodu za kulture, kao i za slobodu misli, to ne bi favorizovalo nikoga, niti to favorizuje bilo koju zajednicu, ne više finansijski nego politički.
Od trenutka kada država smatra da je religija postala privatna briga, koja je zapažena samo kada njene demonstracije remete javni red i mir, u svakoj logici, vjerske zajednice ne mogu tražiti bilo kakve pogodnosti, privilegije ili bilo koji poseban tretman. Niti mogu dobiti službeni status izvan zajedničkog zakona koji se odnose na slobodu udruživanja. Konačno, zakoni ne bi mogli prepoznati zločinima bogohulstvo ili svetogrđe što bi neminovno dovelo do institucionalizovane cenzure.
Pravi „laicistički“ akt za zemlju je neizvjesnost države i svih javnih službi, od bilo koje vjerske institucije ili uticaja. „Laicizacija“ individualnog statusa kao i pojedinih službi smatraju se neophodnim za nesmetani razvoj društva, i bili su jedan od glavnih aspekata pripreme za slobodu i jednakost prava.
„Laicizam“ nije zastarjela nego, naprotiv, progresivna ideja, i ima pred sobom otvorena mnoga polja djelovanja.
„Laicizam“ je postao institucija. On ima pravni okvir i svoja sopstvena pravila. Njegova pravila se primjenjuju na cijeli društveni sektor i nije rezultat progresivnih ugovora između zajednica ili grupa.
„Laicizam“ je mišljenje zasnovano na humanističkim principima izgrađivano godinama. On je tvrdnja sa čvrstim značajem i vrijednošću u prilog individualne slobode. On je najsnažniji garant građanskog mira. On obuhvata lični moral i društvenu etiketu. On je akcija i želja, čak i otpor; otpor tendenciji odricanja nasljeđa, radi komfora odavanja jednoumlju.
Zloupotreba “laicizma” u visočkom slučaju
Prvi slobodni, politički izbori u BiH, samim tim i u Visokom donijeli su bezbroj društvenih improvizacije s ciljem bržeg transferiranja zajednice iz “jednoumlja” u demokratsko društvo.
Međutim, IMPLEMENTATORI tih procesa nisu bili kvalifikaciono osposobljeni za taj proces te su se sve češće služili uvriježenom praksom funkcionisanja iz prethodnog sistema:
– autokratija,
– partijska poslušnost i doktrina bezuslovne lojalnosti “lideru” i “liderčićima”,
– paralelizam društvenih tokova (zbog izvjesnoti rata, tri nacionalna kursa su upražnjavala dvosturku politiku: formalističku kroz institucije i drugu efektivnu kroz nacionalističke projekte, preko partijskih struktura)
– dogovorna ekonomija kao nasljeđe, tržišno poslovanje je i danas misaona imenica za veliki broj “uspješnih privrednika”,
– društvena odgovornost u slučajevima individualnih aranžmana,
– kritički diskurs kao izdajništvo kolektiviteta, itd.
Akcentirajući samo neke od elementarnih razloga koji su nas doveli do današnjeg egzistencionalnog okruženja, a ozbiljnije analiza traže daleko studiozniji pristup – Visoko se može tretirati kao školski primjer IMPROVIZACIJE svih tranzicijskih faza BiH.
Tragova od njadrastičnijih “titoističkih” primjera dogovorne ekonomije i partijske discipliniranosti nalazimo na primjeru JP “Aerodrom Visoko”, JP “Visokogas”, procesi “prihvatizacije” “VITEX”-a, “Veleprometa”, Zemljoradničke zadruge Visoko i najnovijeg slučaja JP “Veterinarska stanica Visoko”.
Političko okruženje ovog grada se formalno deklariše višepartijskim, ako i površno zavirimo ispod tog formalizma vidi se sitno-grupaška računica koja nema nikakvog zajedništva sa političkim opredjenjenima samih aktera.
” Caja” je bio ključni čovjek rahmetli Kenana Jusufbašića, znači neposrednim kreatorom visočkih ratnih i poratnih prilika u kojima su nastajali projekti zbog kojih je ovaj grad i danas omražen sam sebi a da ne govorim o okruženju.
Istog tog kreatora privrednih promašaja i političkog egzibicionizma “spasila” je Stranka za BiH, instalirajući ga u federalno Ministarstvo finansija gdje se i danas nalazi te kreira poresku politiku – PDV i Fiskalizaciju.
Da li je ikada odgovorio visočkoj javnosti zašto je ovaj grad odbio ponudu “Coca-Cola” da instalira svoje kapacitete u Veleprometovoj zgradi do “Vispaka”, koja i danas zjapi prazna i nedovršena.
Kako je Općinsko vijeće Visoko potkraj 1997.g. , i po čijoj direktivi, prihvatilo dokapitalizaciju “Aerodroma Visoko”.
Kako je formirana banka od prodaje krmadi s “dobrinjske farme” te ko su i kako postali njeni dioničari, i gdje su sada.
Kako je od Poslovne jedinice “Visočice” napravljena “Asfaltgradnja”.
Kako je …., i milion drugih pitanja.
Da li “WEMA” predstavlja spomenik minulog rata ili sposobnosti visočke politike i privrednika.
Kako to da Faruk Salčinović (SDP) i Ahmet Kurspahić (SDA) uspostave neformalnu koaliciju u lokalnoj vlasti, posljednjih par godina – šta im je zajednički interes o kome javnost šuti.
Gdje je “Omladinski centar” koji je sufinansirala Medžunarodna zajednica u BiH?
Gdje su “telefonske centrale” – donacije, s kojima su se “stručnjaci” igrali na “Aerodromu” te ih spalili?
Gdje su olovske Luke u kojima je Visoko trošilo donatorska, namjesnka sredstva (međunarodne zajednice) za povratak bivših sugrađana?
Gdje su milionski poticaju “Vitex”-u i KTK za pokretanje proizvodnje?
Gdje su nestali milioni visočkih firmi jer “neprijatelj nije ušao u grad”, samo u Veleprometu su “uspješni privrednici i potom političari” ostavili MINUS od 11 miliona.
Kako se “Velepromet Holding” pojavljuje u prodaji Veleprometove imovine ako je ugašen “98 ili “99.
Kako to da “normalno” posluje “Sebilj” ako mu je račun ugašen “99, i da li isti ima trenutno dva titulara vlasništva.
Ko je i kako gradio tribine Stadiona “Luke”, kome je Općina plačala – šta i koje obaveze, i da li su ikada isplačene plastične stolice.
Zašto je Munib Alibegović “sakrio” Odluku Općinskog vijeća o reviziji JP “Aerodrom Visoko” i raskidu ugovora sa “BIO”-om.
Zašto i u čijem interesu je “zajebao” VGT i Asfaltgradnju u procesu privatizacije Visokogasa. Odnosno na poslu gasifikacije do Travnika, vrijednom 54 miliona KM.
“Laicizam” kao strateška orjentacija visočkih privrednika
Po principu “Ko krme u Teheranu” ponašaju se visočki privrednici, naročito oni koji se vide prvacima ovog grada, u svom fazonu. S uvjerenjem “da sve i svako ima svoju cjenu” pokušavaju kupiti javnost sitnim “donacijama” i jeftinim reklamnim aranžmanima.
Ispod vlastitog međunožja izvlače političke kadrove i lokalne mediokritete koji im se dive, sve sa ciljem da se pažnje janosti usmjeri na menje bitne društvene probleme – na taj način kupujući sebi vrijeme da dovrše započete “prihvatizacije”, i da “prihvatizirano” svuku na vlastite račune.
Iz perspektive do sada rečenog – napisanog, Visoko je danas u raljama dviju paralelnih sistemskih deformacija:
– Kriminalne i korupirane političko-privredne ologarhije,
– Laicizirane i anemične javnosti.
Iz te perspektive gledano, Visoko je dugoročno na marginama društvenih tokova u svakom smislu, i svakom pogledu:
– Investicijski projekti su smješno skromni.
– Politički smo marginalizirani, u odnosu na okruženje.
– Privredni, kulturološki i sportski provincijalizam se sveo na manifestaciju “Visočko ljeto”.
– Sportska kultura spuštena na novi rekreativnog sporta za rutomude sportske nade vlastitih očeva.
– Turistički potencijali podređeni – zarobljeni semirovim piramidama, i pored činjenice da Visoko ima 4 Nacionalna spomenika kulture BiH – krunidbeno mjesto srednjovjekovnih vladara Bosne.
“Laicizam” kao svakodnevna odrednica
Dans se “Laicizam” u Visokom upražnjava kao odraz mentalne higijene – bijeg od osvrtanja na ono što smo učinilu jučer. Pojam građanske odgovornosti se sveo na kritizerstvo, a samokritika ne stanuje u ovom gradu.
U ovom gradu svaka budala, u svako vrijeme može sebi dozvoliti da bez ikakvih posljedica, naprotiv bit će dobro prihvačena – da iz vlastite perspektive lupa po svemu i svakome a da egzaktni pokazatelji i elementarne činjenice nisu elementarni preduvjet za javnu riječ.
Korjeni takvog građanskog odnosa spram zajednice, sigurno da sežu do nedostatka kućnog odgoja a podgrijavaju se na egocentričnoj sujeti političkih i privrednih “liderčića”.
Za posljedicu, već danas imamo generacije mladih bez radnih navika, s nedostatkom elementarne društvene kulture u smislu normi u ponašanju na janom mjestu, do krajnjih konsekvenci kao što su mladi politički kadrovi koji iz kositoljublja sjedaju u odgovorne političke fotelje a da nemaju blage veze o elementarnim zakonitstima djelovanja društveno-političkih sistema, kao krajnje sistemske odrednice jednog društvenog poredka.
P.S.
Izvinjenje upučujem svima koji se eventualno prepoznaju u bilo kojem dijelu ove pisanije.
(Don Kihot od Visokog)
