Ladislav Babić: Stazić je u pravu (Drugi dio)
Stazić je u pravu (Prvi dio)
Navedimo još neke od bezbrojnih slučajeva nikad do kraja izvršene denacifikacije Njemačke i Austrije (iz knjiga preminule književnice Daše Drndić), koja je – na prvi pogled paradoksalno ali duboko nehumano (nitko neće potezati pitanje humanizma u izmicanju krivaca pravdi, naočigled rođaka njihovih žrtava, osim kad se radi o vlastitima!) – dovela do demokratičnijeg odnosa prema svijetu negoli u zemljama s razvijenim antifašističkim pokretom, stvarnim žrtvama fašističkih zločina. Još prije rata kao i u početnim njegovim godinama, najviše zapadne institucije imale su mnogobrojne informacije o stravičnim zbivanjima u Trećem Reichu (i od nekih SS-ovaca – recimo, visokopozicioniranog Kurta Gersteina koji je pisao stranim vladama kao i osobama u kontaktu s „kontroverznim“ papom Piom XII – desnica voli lijepiti ovaj pridjev onima koji to zapravo nimalo nisu, relativizirajući tako njihovu krivnju! – dapače, Francuzi su mu sudili kao ratnom zločincu, radi čega se ubio; kasnije je rehabilitiran), ali nisu nimalo „trzale“ na dokumentirane ljudske patnje.
– četiri glavna inženjera i projektanata krematorija (tvrtke J.A. Topf & Söhne) u nacističkim konclogorima, Prüfer, Sander, Schultze i Braun bivaju uhapšeni od Sovjeta i osuđeni na po 25 godina zatvora. Prva dvojica umiru u gulagu, dok ostali bivaju pušteni 1955. godine. Jedan od braće suvlasnika firme, Ludwig Topf se ubio, dok je drugi (Ernst Wolfgang Topf) pobjegao u Zapadnu Njemačku gdje je oživio svoju tvrtku! Ovaj puta za mirnodopsko kremiranje „mušterija“ koje to požele.
– Erwin Lambert, graditelj plinskih komora, nakon rata se bavio prodajom galanterije za kuhinje i kupaonice, a tek je 1965. godine osuđen na 4 godinezatvora.
– Heinrich Gross bio je šef odjela dječje bolnice Steinhof, u kojoj su vršeni bezdušni eksperimenti nad djecom, a gdje su se pronašle stotine staklenki s preparatima mozgova „eksperimentalno“ pobijene djece. Umro je neosuđen godine 2008. A sve do 1998. obavljao je u Austriji niz vodećih dužnosti na uglednim psihijatrijskim klinikama i bivao nagrađivan nizom nagrada. Njegova suradnica, liječnica Mariane Turk eksperimentira s djecom, biva osuđena na 10 godina zatvora, a nakon izdržane kazne pokreće privatnu pedijatrijsku praksu („…i s osmijehom dočekuje svoje nove male pacijente, kažiprstom desne ruke nježno im gladeći obraze.“, Daša Drndić, „April u Berlinu“)! Primjerice, ljudi se danas uskopitnu ako pedofili dobiju priliku raditi s djecom!
– Profesor Hallervoorden, po kojem nosi ime tzv. Hallervorden-Spatzovabolest, direktor Kaiser-Wilhelm instituta za istraživanje mozga, kao „ugledni“neuropatolog bez grižnje savjesti prima uzorke ubijenh psihijatrijskih pacijenata prenijete iz Brandenburga, gradeći na izučavanju njihovih leševa svoju naučničku karijeru. Neosuđivan!
– Eduard Pernkopf, austrijski anatom, autor čuvenog anatomskog atlasa koji je dugo nakon rata bivao izdavan ukrašen svastikom, secirao je leševe pobijenih. Bio je član NSDAP i SA. Neosuđen.
– Adolf Schärf, poput Waldheima bivši austrijski predsjednik (1957-1965.Austrijanci, poput Hrvata, čini se da su prilično imuni na degutantne stvari), ispočetka se protivio nacistima, da bi kasnije (poput prebjega iz SKH u HDZ) prihvatio njihov svjetonazor, učestvovao u arijanizaciji židovske imovine i bez problema budzašto preuzeo ured židovskog advokata. Poslije rata, bez grižnje savjesti učlanio se u socijaldemokratsku partiju (SPÖ) i dotjerao svoju uspješnu karijeru prijetvornika do vrhunca. Poput, recimo hrvatskih pandana:
„Ja neprestano molim Predsjednika da mi da neku važnu funkciju, kako bih napravio neki Goli otok i na njega poslao neke novinare i uglednike.“, (Miroslav Ćiro Blažević, „Nacional“, april 1997.)
„Vlada će donijeti mjere za poticanje onog izdavaštva koje treba hrvatskoj državi. Primjerice financirat će se javne knjižnice da se iz njih izbace knjige na srpskom i sličnim jezicima.“, (Borislav Škegro, bivši potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar financija. Sa hrvatskim knjigocidom to dakako nema veze, jelte.)
„I tako, neka se oni koji su po rastu manji od nas u prosjeku 15 centimetara i imaju šiljate glave – vjerojatno imaju i manji mozak – okane nas Dinaraca, jer smo mi jači od njih i kad nemamo dinara, a to je jednostavno zato jer imamo maraka i dolara“, (Šime Đodan, petnaestodnevni ministar obrane – vjerojatno stoga što je u velikoj glavi imao malo čega – RH)
– Dirigent Karl Bӧhm kupovao je židovske kuće po bagatelnim cijenama, a pisac Heimito von Doderer arijanizirao je kuću u koju se potom uselio.
– Nelson Faßbender (član NSDAP), kralj čokoladnih slastica prije, za i poslije rata, suvlasnik firme s Wilhelmom Rauschem također „čokoladerom“– o povijesti čije obiteljske firme u periodu 1918-1968. nema nikakvog traga, naročito o vjerojatnom rođaku Güntheru, članu NSDAP i SS-ovcu, kapou Sonderkomande 7b koja je po Rusiji ubijala komuniste i Židove – nikad osuđivani, useljavaju bez problema u otete židovske kuće („Hrvat – ne diraj!“). Pa valjda i ubojice vole slastice, pas ih jeba!
Katolička crkva sa svojom kvazikontroverznošću (tipa Pia XII, Stepinca ili osnivanjem „štakorskih linija“ za bijeg ratnih zločinaca – i Pavelića – uglavnom u zemlje Južne Amerike ili Australiju. Jedan od glavnih organizatora bio je hrvatski katolički svećenik Krunoslav Draganović) do danas se nije u Hrvatskoj opametila. A bome ni narod (86% katolički), sa starozavjetnim genocidnim bogom kao i onim nakon „novog sporazuma“ koji im svejedno obećava Armagedon i Sudnji dan (poslijednji sud). Narod koji praznoglavo sudi o humanizmu, sam tijekom povijesti ponajviše sudjelujući u velikim klanjima (ni druge religije nisu izuzetak), kojem su božje zapovjedi zadnja rupa na svirali preferirajući im manijakalno lupetanje o prsa (mea culpa, mea culpa!), nakon toga iznova ponavljajući grijeh, dobro se uklapaju u široku sliku propasti denacifikacije Hrvatske, regije, Evrope i svijeta. Niz firmi do danas nepromjenjena imena surađivalo je s nacistima (Volkswagen, Ford, Mercedes, Audi, Siemens, Bayer, Hugo Boss,…) i financiralo njihov uspon; japanske firme i njihovu suradnju s militaristima (recimo Mitsubishi i druge) da ne spominjemo. Običan čovjek, posebno djeca, starci i žene (dok ih ravnopravnost patrijarhalno interpretirana ne učini jednako „legitimnim“metama kao muškarce) obično ostaju – sem kao žrtve – izvan žarišta sukoba, pa za svakog režima (ndhaškog, jugoslavenskoh, novohrvatskog,…) moraju nekako preživjeti, radeći ono što znaju i umiju. No, kad intelektualci tipa Hamsuna, von Karajana (člana NSDAP), von Matačića(plemenitost mu je obnovila nova hrvatska elita, možda stoga što je s entuzijazmom koncertrirao po fašističkim državama) – inspektora glazbenih ansambala hrvatske vojske – entuzijastički rade svoj posao, a šahisti egzaltirano – poput Keresa, Petrovsa, Bogoljubova (član NSDAP), Reshevskyja, Aljehina,…, pomiču drvene figure po šahovnici na turnirima čak i pod pokrovitelstvom SS-Obergruppenfuhrera Hans Franka (krvnika Poljske) dok njihovi gospodari pomiču žive ljude po ratištima, logorima i plinskim komorama, moguće bismo to mogli smatrati posljedicom njihove sužene intelektualnosti (praktički fahidiotizmom) na područje koje ih isključivo (sem uspjeha po svaku cijenu) zanima. Tko je od viđenijih ljudi bio tko u NDH, kao i njihove poratne sudbine moguće je saznati iz knjige „Tko je tko u NDH“, uvjerivši se da nije socijalizam bio genocidan po Hrvate kako se to želi prikazati (poslijeratni popisi stanovništva pokazuju da je broj stanovnika SRH rastao, a današnja država nikad nije imala manje stanovnika još od 1961. godine. Ljudi nisu bježali iz „socijalističke“, već to čine iz „demokratske“ Hrvatske!)
Ovaj kratki kroki napis može pokazati pametnijima kako je Stazić zaista u pravu, i da pojave ekstremizama širom Evrope (ali i svijeta) moramo tražiti – uz političke, ekonomske i socijalne uslove – (i) u šlampavo odrađenom poslu pobjednika; interesno bazirano provedenoj denacifikaciji, aboliranjem najvećeg dijela srednjih i „sitnih“ zločinaca protiv ljudi i čovječnosti. Ljudima s vrhuncem humanističke i intelektualne popune lubanje poput napumpanog svinjskog mjehura, izgleda je vrhunski domet budalenje uz stometarsku kariranu navijačku zastavu. Shvaćanje povijesti, uzroka i posljedice, kontekstualne prosudbe koja odgovara uslovima u vrijeme zbivanja, za njih su „španska sela“. Uostalom, „samo zovi, samo zovi, svi će sokolovi…“, pa „hrvatski sokolovi“ praznogalovo, poput pasa na zvižduk gazde, pojure u sugeriranom smjeru. Uostalom, Zemlja je ionako prenaseljena, zar ne? Revolucija je danas neobično popularni pojam, eksploatiran u kojekakve promotivne svrhe. Revolucionarna dijeta, revolucionarni mobitel, revolucionarna moda, revolucionarno otkriće, revolucionarno djelo, seksualna revolucija,… – nema što u životu nije opskrbljeno atributom revolucionarnosti, sem što se silni „revolucionari“ stubokom gnušaju (boje) društvene revolucije. Jer kao što riječ „posao“ desnica iščitava kako joj paše, ljevici naturajući svoje tumačenje, tako je i s riječju revolucija koja se nastoji predstaviti kao isključivo krvavo društveno zbivanje koje svim silama treba izbjeći. No, korjenite promjene na nekom području života, rada, političkim, društvenim i ekonomskim odnosima mogu biti i nasilne i mirne („baršunasta revolucija“). Ove poslijednje s malom vjerojatnošću jer, „Marx je tu jasan. Ne može. Jer se privilegirani nikad ne odriču privilegija i stalno traže više.“. A tumačenje Stazićeve izjave nije nego samo jedan od poteza kojima elite kondicioniraju stanovništvo u očuvanju vlastitih parcijalnih, manjinskih interesa.
http://www.sbperiskop.net/glavna-vijest/ladislav-babic-stazic-je-u-pravu-drugi-dio
