KolumnePolitikaRegion

Ladislav Babić: Plivanje slobodnim stilom

Tek što je instalirana nova hrvatska vlada pod najnovijim ovrhovoditeljem i upraviteljem ratom još neopljačkane društvene imovine (plijen – pljen – plen -­ Plijenković ­- Pljenković -­ Plenković), a već se javljaju opravdane primjedbe na izbor pojedinih ministara, primjerice – ministra znanosti (1, 2), ali ne samo njega. Drvljem i kamenjem će se većina građana – posebno onih kojima je manjak pameti jedino i preostao od imovine, te onih u čije je ruke ona prešla – osuti na kritičare, pozivajući na jedinstvo (mistični zov Hrvatimakad treba potvrditi projekte s desna, ali ne i one lijeve!). Kao, dajmo im, poput saborske većine, bezrezervnu podršku. Stvari su, međutim – s etičkog stanovišta – u osnovi sasvim jednostavne. Teorijski, svijetom se izmjenjujedualizam dobra i zla, no u praksi je ta apsolutna podjela relativizirana, tako da od dobra prema zlu (ili obrnuto) postoji niz prijelaznih oblika, jer nitko nije makar bez sitnog grijeha. Poznata je ona Isusova:

“Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.”

Poput gravitacije, apsolutno dobro i apsolutno zlo (vjernici bi rekli Bog iSotona) privlače na svoju stranu svoje veće i manje relativističke manifestacije (ljude s prevladavajućim posjedovanjem jednog ili drugog). U politici te centre privlačenja obično nazivamo desnicom i ljevicom. Jednostavno rečeno, veće barabe – u rasponu od licemjera, plagijatora, lopova, nacionalšovinista pa sve do koljača – svrstavaju se u desno, tražeći zaštitu sebi sličnih, a manje barabe odlaze lijevo (što ne znači da među njima nema jednako amoralnih i kriminalnih tipova, no u znatno manjem broju). Daklem, jasno je tko je u parlamentu novoj vladi dao podršku (a prije toga, na općim izborima, strankama koje su je formirale), vođen isključivim interesom mimo ma kakve humanističke etike. Kažu ljudi da govno uvijek ispliva na površinu, što u kontekstu ranije rečenog znači da narodima vladaju veća ili manja govna. Još jednostavnije, puk je podvrgnut većem ili manjem izrabljivanju, zakrinkanom formalnodemokratskom maskom kako se ne bi dosjetio. Naravno da narod, koliko god u prosjeku bio glup, nije baš toliko idiotski kako ne bi shvatio:

– Tito je krao, ali je i ljudima dao, a ovi danas kradu, ali nam ništa ne daju

 – Komunisti su nam lagali o socijalizmu, ali su govorili istinu o kapitalizmu

– Svaka država ima svoje lopove, samo naši lopovi imaju svoju državu

tek je mali izbor narodnih mudrosti koje jasno pokazuje uvid većine u stvarno stanje stvari. Iz straha za vlastitu egzistenciju i darvinističke prilagodljivosti – iz biološkog konteksta preslikanog u socijalni – ljudi se ne usude poduzeti ništa dok stvari stvarno ne postanu nesnošljive po većinu (“dok ne sazrije povijesno vrijeme”), a vladajuće elite ih drže na uzdi “svetinjama”. Nikakve to nisu svetinje iz Biblije ili inih svetih knjiga, već najprizemniji mamci, ali i najdjelotvorniji u držanju masa pod kontrolom: narod, država, zastava,himna, i slične budalaštine u svojoj osnovi. Sasvim dovoljni da ljudi odu ginuti za tuđe, ali ne i svoje egzistencijalne interese. Poštenog čovjeka zakoni pisani ljudima koji su ostvarili svoje sebične interese, te ih u smislu čuvanja istih ili čak i uvišestručavanja donose, previše ne zanimaju. Iznad zakona je moral, a ono što bi vjernicima trebalo biti jasno, i Bog koji (prema njihovim aksiomima) navodno sve vidi. Pa i njihov nemoral. Doduše, da ih to uopće brine ne bi se planeta vijekovima utapala u krvi.

Društvo je premreženo licemjerima, ponajviše onima koji se zaklinju u mantre iz svetih knjiga, u praksi ih uopće ne poštujući. Stoga i jesu vjernici među najvećim licemjerima ljudskog roda. Kad im zaista iskreni vjernici ili ateisti (neznabošci!) serviraju istine, onda se nabacuju na njih objedama, kamenjem, ili udaraju toljagama čak i do fizičke eliminacije njenih promotora. Jer:

“Tko umije gomile opčiniti iluzijama, lako im postaje gospodarom, a tko god ih nastoji otrijezniti od iluzija, postaje njihovom žrtvom.” (Gustav Le Bon)

U najmanje zloćudnom obliku tretiraju ih naivnim idealistima, naivcima – što u nešto kulturnijih nije negoli eufemizama za glupan, budala, idiot, mentalno insuficijentan čovjek. Postoje dvije vrste idealizma koje treba razlikovati, što prosječni čovjek nije sposoban te ih sve svrstava pod zajednički koncept naivnosti. Kao, “pa ti si tako naivan!”. Prva od njih je idealizam budala, što zaista i jeste naivnost, uzrokovana nepoznavanjem svijeta koreliranog s vlastitim intelektualnim (ne)mogućnostima. Obrnuto, druga vrsta idealizmapripada upravo poznavateljima svijeta i tijekova u njemu, temeljem čega mogu steći uvid u buduća kretanja i kako tako predvidjeti povijesne trendove. Ostvarive, naravno, ne u realnom već u povijesnom vremenu. Takve nazivaju ne samo naivcima već i utopistima, s konotacijom neostvarivoga. Najbolje među tom vrstom – nakon što vide ostvarenje njihovih “vizija” – ljudi nazivajuprorocima. Doduše, daleki potomci onih koji su ih svrstavali u još veće budaletine od prve grupe intelektualno insuficijentnih ljudi. Pošteni će ljudi slijediti takav ideal, svakako uz nužnu prilagodbu realnim okvirima, ali ga se nikada ne odričući. Jer, u protivnom nisu negoli barabe.

Eto, prihvatimo li uobičajenu tvrdnju da “govno uvijek ispliva na površinu”, ne bi se smjeli vrijeđati konkretiziramo li je na pojedine vlade, posebno što to ilustriraju mirisni komadi toliko opterećeni svojim prethodnim biografijama da bi već davno, davno trebali potonuti u najdublje dubine ljudskog zaborava. Doduše, u onoj “zemlji Utopiji” spominjanih idealista druge vrste, ali ne i u ovoj. Oni se bestidno i sasvim ugodno osjećaju plivajući slobodnim stilom površinom gnojnog iscjedka, u društvu manje-više sebi sličnog izmeta. Pita se Vedrana Rudan u naslovu eseja: “Puno nas je al’ (jesmo li) smo govna?”, dok u završnici konstatira:

“Zašto trpimo sve ovo?… Nismo mi govna. Prestravljeni smo. Jednostavno, čovjeka frustrira da će u Hrvatskoj u borbi za pravdu poginuti od hrvatskog metka.”

Zaista, jer govna plivaju površinom a narod je na dnu, kamo ga je odvuklo njegovo poštenje, posve beznačajno rad naivnosti koje vrste. Tko ne voli autoricu, možda mu odgovara Meša Selimović: “Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?”. Ako već ne iz straha, a ono iz skoro genetski utkane tisućljetne mudrosti, “Čovjek se navikne na svaki smrad.”. Dok ne dođe komunalna služba pa govna počisti!

P.S.

Moguće je poslijednji link krivo postavljen, uslijed autorove izloženosti smradu plivajućih govana. ????

 

Ladislav Babić
sbperiskop.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close