Ladislav Babić: Osvrt unatrag za liječenje oholosti

Autor: Ladislav Babić
magazinplus.eu

Osvrt unatrag za liječenje oholosti

Oholost, bahatost, nadmenost, umišljenost ili uobraženost – ničim opravdana no gustom maglom tehnološkog razvoja koji zastire horizonte humanizma – jedna je od karakteristika suvremene “zapadne civilizacije”. Oholost ili gordost, jedan je od takozvanih “sedam smrtnih grijehova” kršćanske teologije, inače u teoriji – za razliku od svoje prakse – prepune moralizatorskog učenja.

 

“Ohol čovek je onaj čovek koji se odnosi podcenjivački prema ljudima, a prema hrišćanskom učenju i prema samom bogu. Ohol čovek je prepotentan čovek, pun sebe, smatra da sve najbolje zna, i da sve najbolje ume da uradi. Oholost predstavlja precenjivanje svojih mogućnosti i stvaranje osjećaja nadmoćnosti u odnosu na druge osobe.”

 

Zamijenimo li jedninu čovjek, sa zbirnom imenicom narod, dobit ćemo relativno dobru etičku dijagnozu odnosa suvremenog Zapada spram naroda apriorno isključenih iz njegova kruga. Sa neopravdanom sviješću uzvišenosti nad ostatkom ljudskog roda, zaboravljajući na čijim se ramenima izdignuo do stupnja razvoja iz kojeg podcjenjivački, nadmeno i patronizirajuće posmatra i postupa prema – po njenom mišljenju – nižim oblicima društava i njihovog kulturnog naslijeđa, pomečući pod tepih zaborava ili tek prigodnog prisjećanja sve ratove i genocide koje je počinila tokom povijesti, s licemjernim priznanjina grijehova i papinskim molbama za oprost od žrtava, stoljećima nakon što su počinjeni, Zapad se našao pred moralnim rasulom najbolji pokazatelji kojeg su ratovi koje vodi i kolone izbjeglica te prognanika koje se sklanjaju – paradoksa li – pod skute odgovornih za njihov martirij. U zapadnjačkim školskim sustavima uobičajeno je posve jednostrano isticanje kulture antičke Grčke, kao temelja “zapadne civilizacije”, bez posebnog osvrta na doprinose drugih svjetskih kultura (spomenimo se samo Babilonaca, Indijaca, Kineza ili Arapa) sveopćem napretku čovječanstva, i bez problematiziranja načina na koji su ta znanja uopće ostala sačuvana, i puta kojim su dospjela do Zapada. Naime, da je njega samoga, ona bi zauvijek ostala zagubljena u mraku prošlosti, čime bi se, ako ne onemogućio a ono svakako usporio njegov razvoj do sadašnjeg stupnja. Posebice u svijetlu tzv. “mračnog srednjeg vijeka”, kojem kao gotovo jedinu svijetlu točku možemo pripisati trud oko prepisivanja preko Arapa dospjelih, sačuvanih i vlastitom kulturom unaprijeđenih djela starogrčkih autora. U svjetlu izbjegličke krize uvjetovane prvenstveno zapadnjačkim miješanjima (naročito SAD) u suverenitet zemalja Bliskog istoka, s namjerom njihove transformacije u kapitalu poželjni oblik, bez obzira na nebrojene žrtve i razaranja, prisjetimo se povijesno neupitnog, ali suvremenim svijetom koji diše dahom zapadnjačke propagande nedovoljno priznatog udjela arapskih muslimana u razvoju svjetske (za ovog autora i jedine) civilizacije. Kako je o tome već i suviše rečeno, doduše bez nekog značajnijeg odjeka u umovima milijuna zapadnjaka na tragu isključivo vlastite koristi, bez osvrtanja na patnje svijeta ukoliko one nisu i lično njegove, evo poduljeg citata iz knjige “Sudbonosno nebo – povijest astrologije” (naklada Ljevak, Zagreb), doktora povijesnih znanosti Benson Bobricka. Mada danas svrstana u pseudoznanost, i od većine koja joj se u potaji odaje javno ismijavana, astrologija ima svoju povijest i utjecaj na stvaranje suvremene astronomije (poput alkemije na razvoj kemije). No, citat koji navodimo nema s njome direktne veze, već opisuje stanje razvoja arapske civilizacije tijekom vladavine velikog abasidskog kalifa Harun al Rašida, u 8. i 9. stoljeću:

 

“Tako je osnovan Bagdad – poznat kao »Dar es-Salaam«, Grad mira. Brzo se razvijao u veliko trgovište koje je povezivalo Aziju i Sredozemlje, a pod vladavinom al-Mansurova unuka Harana ar-Rashida (786. -809.) – iliti Arona Pravednoga, kalifa iz Tisuću i jedne noći – nadmašilo je po blagostanju i veličini čak i Konstantinopol. Uprava grada uredila je da se vode Tigrisa i Eufrata iskoriste za navodnjavanje polja a savršeni sustav kanala, ustava i spremnika vode isušio je okolne močvare. Doseljenici svake vrsti – Perzijanci, kršćani, hindusi, zoroastrijanci i drugi – došli su sa svih strana muslimanskog svijeta, ali i iz dalekih zemalja poput Indije i Španjolske. Većina je bila dočekana dobrodošlicom u ekumenskom duhu, a mnogo ih je toga mamilo na ostanak. Na izgrađenim obalama bilo je puno bogatih bazara i natkrivenih trgovina gdje su svakojaki obrtnici i rukodjelci – rezači mramora iz Antiohije, izrađivači papirusa iz Kaira, lončari iz Basre, kaligrafi iz Pekinga – obavljali svoj posao. Na tezgama s hranom prodavala se piletina s limunom ili »janjetina na ražnju s kardamomom, ili male savici umočeni u med, ili tanke kore pite namazane mašću«. Postojalo je veliko sanitarno područje, brojne česme s pitkom vodom i javna kupališta, a ulice su se (za razliku od ondašnjih europskih gradova i naselja) redovito prale i mele od otpada. Mnoga su kućanstva imala vodovod, a neka i podzemne odaje hlađene zavjesama od mokre trstike. Mramorne stepenice vodile su do ruba vode gdje su, duž široko razvedene obale, bila vezana i usidrena najrazličitija plovila – od kineskih džunki do asirskih splavi – koja su plutala na napuhnutim kožama. Tisuće gondola nakićeno zastavicama prevozile su ljude gore-dolje. Po rubovima grada nalazila su se brojna predgrađa s parkovima, vrtovima i vilama, od kojih neke bijahu ukrašene sjajnim freskama u lazuru i cinoberu, ili pločicama od fajanse i keramike. Golem trg ispred središnje palače služio je za turnire i utrke, vojne smotre i parade. Gradska vreva danju, osvijetljene noći također su uvelike privlačile mnoštvo. Bilo je tu zabavišta i gostionica, igračnica za trik-trak i šah, teatara sjena, koncerata u prostorima hlađenim golemim lepezama, akrobata koji su zabavljali prolaznike na pristaništima. Na uglovima ulični pripovjedači darivali su prolaznike pripovijestima poput onih koje su nadahnule priče iz Tisuću i jedne noći. U tim slavnim danima uređenog blistavila Bagdada, London i Pariz su još bili blatni i kaotični gradići sazdani od labirinta vijugavih ulica i uličica nakrcanih drvenim straćarama ili kućicama od pletera omazanog ilovačom. Većina nastambi bila je bijedna i krcata žiteljima koji su živjeli i umirali na ulicama. Nije bilo nikakva poploćenja, a za odvod je služila tek jama nasred puta. Ta je jama obično bila začepljena smećem – uključujući otpad iz klaonica kao i onaj ljudski. U vlažno vrijeme ulice su bile gotovo močvare, pod dubokim blatom. Puteljci duž glavnih ulica bili su označeni stupićima i lancima. Bilo je, naravno, i trgovina, ali prava trgovina obavljala se većinom na trgovačkim postajama (poput čuvene Six Dials u Southamptonu, u Engleskoj), gdje se kupovala ili razmjenjivala stoka i rukotvorine. U Parizu, sve što je ostalo od razvoja trgovine za vrijeme Rimljana bile su goleme katakombe ispod Montparnassea. Tek tada je Zapad počeo pomalo obnavljati nekadašnji sjaj i snagu. Dogodilo se to pod KarlomVelikim, najstarijim sinom Pipina Malog i unukom Charlesa Martela, koji je kod Poitiersa zaustavio napredovanje Saracena u Europu.”

 

Zabljesnuti ogromnim bogatstvom “arapske civilizacije” koja se prostirala od Indije na istoku do Španjolske na zapadu, kršćani su poduzeli niz “križarskih ratova” pod izlikom oslobođenja Kristova groba, a u stvari radi bezočne pljačke.

 

“Još je veći plijen od svečeve grobnice mamio križare. Dva stoljeća nakon osnutka arapska je Španjolska postala najbogatija i najnaprednija zemlja u Europi, čiji su najveći gradovi – Cordoba, Toledo i Sevilla – bili usporedivi s veličanstvenim Bagdadom na svome vrhuncu. U vrijeme kad je Rim bio u ruševinama a London, Pariz, Venecija i Antwerpen još uvijek neuređeni srednjovjekovni gradići, Cordoba – »kupola islama«, »minaret pobožnosti« – blistala je poput zlatnog vrča sred glinenih posuda. Najveća od njenih palača, Azahara, bila je gotovo grad za sebe, a njena velika džamija, Mezquita, izgrađena od srušenih crkava, bila je obložena svjetlucavim zlatom. Iznutra, mozaici u svim bojama prelijevali su se i blistali zrakama deset tisuća svjetiljki. Mnoge njene raskošne kuće bijahu opremljene mramornim balkonima da uhvate i zadrže ljetni povjetarac, a zimi je topli zrak strujao dovodima ispod podnih mozaika. Više od tri stotine kupališta služilo je populaciji od pola milijuna žitelja, koji su u vrijeme molitve hrupili u sedam stotina džamija. Ulice su također bile popločane i osvijetljene. U knjižnici njene Velike akademije znanja, osnovane 948., bilo je pohranjeno približno 600.000 rukopisa. Brojni zapadni učenjaci bili su svjesni toga kulturnog bogatstva i dolazili ga kušati, poput Gerberta d'Aurillaca (kasnijeg pape Silvestra II), koji je studirao u Cordobi i Sevilji prije no što je stao na čelo katedralne škole u Reimsu. William od Malmesburvja govori nam da je u Španjolskoj, među Saracenima, Gerbert proučavao »Ptolemejev astrolab i Sudbinu od Firmika«. Osim što je bio predan proučavatelj astrologije, imao je renesansnu širinu učenosti; konstruirao je globuse, astrolabe, čuveni abakus i »cijevi za promatranje« (preteče teleskopa) te izumio sat s klatnom. Uveo je na Zapad arapske brojke.”

 

Postepeno, tijekom narednih vijekova potiskujući Saracene iz Španjolske

 

„…kršćani su uskoro postali očarani onime što su zatekli. Pokazalo se to na mnogim poljima, ali nigdje tako silno kao u učenjaštvu, koje je izmijenilo Zapad. Na neki način zapadna kultura sada je nanovo stekla svoje izgubljeno uporište uz pomoć Arapa, jer je arapska učenost spasila zapadnu civilizaciju od izumiranja. Kršćanske su vojske u svome napredovanju otkrivale da goleme arapske knjižnice u osvojenim enklavama sadrže mnoge »izgubljene« radove iz klasičnog doba, kao i napredna djela iz filozofije i matematike koja su stvorili sami Arapi. Iz Španjolske su stigle Aristotelova filozofija i prirodna znanost te njegovi arapski komentatori, u obliku koji će preobraziti europsku misao; antički klasici medicine od Hipokrata do Galena; Euklid i nova algebra; radovi arapskih liječnika poput Avicene; rasprave o perspektivi i optici, kao i nove planetarne tablice kralja Alfonsa X Mudrog. Dobivene su novi i izvanredni podaci iz astrologije, astronomije, farmakologije, psihologije, fiziologije, zoologije, biologije, botanike, mineralogije, kemije, fizike, matematike, geometrije, trigonometrije, glazbe, meteorologije, geografije, mehanike, hidrostatike, navigacije i povijesti – da damo tek jedan popis. U jezik zapadne znanosti i trgovine ulaze arapski nazivi: zero (nula), algebra, cifra, algoritam, almanah, nadir, alkemija, alkohol, eliksir, tarifa, arsenal, admiral, alembik. Ponovo stečena bogatstva klasične jednako kao i arapske kulture bila su zadivljujuća, koliko i izuzetni prevoditeljski napori koji su uslijedili. Gotovo od trenutka kad je počelo ponovno osvajanje, europski proučavatelji i učenjaci počeli su prelaziti Pirineje prema Toledu, Cordobi i drugim središtima, gdje su surađivali u prevođenju sačuvanih tekstova.“

 

Revizionistima povijesti (posebno u nas, koji iz kratkovidnog interesa elita zatajujemo ili prevrednujemo najsvjetlije dijelove vlastite prošlosti) nikada nisu bile svetinje činjenice (istina), koje su stavljali tek u službu materijalnih probitaka – mijenjajući ih po volji koliko je to odgovaralo njihovim potrebama. Civilizacije imaju svoja rađanja, uspone, vrhunce i padove – toliko mora biti poznato već i površnim ponavateljima historije. Nauk koji bi iz toga trebali izvući, nije samo poštovanje prema doprinosima povijesnih naroda (mogli bismo simbolički proširiti poznatu Newtonovu misao: “Ako sam vidio dalje od drugih, to je stoga što sam stajao na plećima divova.”), već i svijest da će najvjerojatnije i zapadna civilizacija (za koju neki kažu da je već u silaznoj putanji; 1, 2, 3), nakon vrhunca, doživjeti svoje potonuće – nadajmo se, ne u pustoš nuklearnog uništenja.

 

                Anselm KIEFER Twilight of the West (Sumrak Zapada)

 

A ta spoznaja bi onda trebala smanjiti oholost Zapada, priznajući da je njegov doprinos tek jedan od segmenata ukupnom doprinosu civilizaciji ljudskog roda, bez udjela ostalih dijelova kojeg vjerojatno ne bi ni bilo. Da, oholost je zaista grijeh, samo tu spoznaju iz knjiga treba preseliti u svakodnevni život. Civilizacije, narodi i jedinke. A to onda znači, promijeniti politiku na Bliskom istoku, odnos prema izbjeglicama, međureligijske odnose i svu silu stvari kojih množina i stoljetno neriješeno stanje nekako ukazuju da je to (ne samo) za ovu generaciju iluzija i živa utopija. Nažalost.