O vratu građana Hrvatske visi puno teških utega; od ratnih zločina, zločinačke stranke koja ih je amenovala, zločinačkih vođa koji su sve znali, učestvovali ili tolerirali, drpoparaca koji su se okoristili situacijom koju su u osnovi sami aranžirali, i sličnih tereta pod kojima građani stenjući, ali ushićeno prihvaćaju sustav koji ih je usrećio. Imaju državu, što im je samo po sebi dovoljno da ekstatično ejakuliraju, a onda i kapitalizam – sustav o kojem su maštali od stoljeća sedmog – čije elite blagoglagoljivo objašnjavaju njegove prednosti. Istovremeno, tu i tamo, posrnuvši pod teretom dokaza vlastitih nemoralnih i kriminalnih radnji vidljivih i s kraja svemira, nastoje se u spasavanju prljavih gaća, krvavih prstiju i dobro skrivenih računa, što bezbolnije riješiti pomagača koji bi ih mogli još dublje uvaliti u nevolje, čemu bi prvi korak bio strovaljivanje s bezeciranih položaja s kojih narodu svakodnevno seru. Dok im poslušnici i koalicioni partneri toaletnim papirom spremno brišu otvor iz kojega curi ta nečist. Govno nema spola, čak je i lingvistički srednjeg roda, što neodoljivo asocira na čvrstu hermafroditsku povezanost dva najbitnija aktera cijele afere koja potresa ovu državu – velikog i malog govna. Vrhovno govno, duboko umiješano u cijelu stvar, u strahu da manji drekec može biti preteg koji će ga stajati položaja i eventualne tužbe kako je sve znao, u svemu sudjelovao, da ništa nije išlo bez njegova amenovanja, da se vrlo moguće i sam okoristio dijelom od više no trećine milijardi kuna koje su završile u džepovima spasavatelja firme čijim raspadom su svi (sve u interesu Hrvatske, neupitno dakako!), od „gazde“ do „spasitelja“ napunili džepove, „bez kune troškova po porezne obveznike“, kao da pare o kojima se radi potječu iz druge dimenzije gdje nitko ne plaća porez – odluči ga maknuti s utega kojim tiješti krv, znoj i suze narodove. Dosta se pisalo o svemu pa ne bih više dodavao od kratke primjedbe iz sfere fantasy-ja:
Sva ta gamad trebala bi tucati kamen na Golom otoku, uz sve viđenije članove “stranke opasnih namjera” – kako je još Račan detektirao, a kasnije bilo potvrđeno prvostepenom sudskom presudom koja izgleda čeka zastaru. Goli otok bio bi okružen minskim poljima, i okolo bi patrolirali patrolni čamci, za vrijeme koje bi oni tucali kamenje i pošumljivali otok dok ne zazeleni kao Mljet. Svi ti predsjednici, premijeri, njihovi zamjenici, menadžeri i ina lopovska bulumenta – kao “uspješni” političari, menadžeri i “poduzetnici” mogli bi organizirati raspored rada. Radili bi u 3 smjene po 8 sati, i nedjeljom (jer su se borili za radnu nedjelju!). Članovi obitelji, kojima bi bilo bi oduzeto sve što su ikada prepisali na njih (uz oduzimanje vlastite imovine iznad vrijednosti veće od jednosobnog stana), smjeli bi ih posjećivati jednom godišnje. Nakon pošumljivanja otoka dobili bi slobodu, uz zabranu doživotnog političkog djelovanja, s mirovinom od 2500Kn, plus ono što su zaradili na ostrvu, prvi put u životu vršeći koristan posao (5 ustašica po satu). Nasred otoka stajao bi Titov kip u nadnaravnoj veličini – kojeg ne bi mogli „izmjestiti“ s areala svog udarništva – da velike demokrate podsjeća zašto su tu.
Naravno, kako govanceta nažalost žive u realnom, a ne fantasy svijetu, ona se prijete onima koji su ih raskrinkali:
„Očekujem da se istraži tko je pustio fragmente mailova, to je kazneno djelo. Osobno nisam učinila ništa krivo ili, bože sačuvaj, nezakonito. No percepcija, a u politici je percepcija takva kakva je, rezultirala je da koalicijski partneri iskazuju nezadovoljstvo.”
Daklem, nije učinilo ništa etički a kamoli kazneno problematično, a dajući ostavku samo zbog „percepcije“ jebati će oca, mater i sveukupnu rodbinu svojim razotkrivateljima! Jer, u cijeloj etičkoj i kriminalnoj ujdurmi u koju je pod njenim direktnim vodstvom a upravljano premijerovom dirigentskom palicom, bilo uvučeno niz osoba s kojima je izveden cijeli komplot na račun narodnih para („bez troškova poreznih obveznika“, sintagma kojom kapital vitla uokolo da umiri građane, jer kao pare nisu njihove; eventualno tek prethodno popljačkane, promijenivši vlasnika), nema ničeg nečasnog ni nezakonitog, a otkrivači tajni koje je mjesecima bezuspješno nastojala skriti pod skute su ordinarni kriminalci! Ubijte glasnika! Stara, prokušana metoda onih koji su izbjegli „giljotine“, „vješala“, „metke“ ili „tamnice“ revolucija, popevši se poslije čudesnog preživljavanja narodu na leđa. Nimalo jedinstveno i nimalo isključivo hrvatsko iskustvo.
Godine 1974., mnogo veće govno – u obliku američkog predsjednika Nixona– od našeg govanceta, bilo je prisiljeno podnijeti ostavku na funkciju, nakon niza zloupotreba moći koje su uključivale masu nezakonitih radnji, razotkrivenih od dvojice novinara „Washington Posta“ (Woodward iBernstein) o čemu govori i vrlo uspješni film Alana Pakule):
„Ona su uključivala politički motivirane provale, mito, iznude, prisluškivanje telefona, urotu, opstrukciju pravde, uništavanje dokaza, porezne prijevare, nezakonitu upotrebu vladinih agencija kao što su FBI i CIA, ilegalne doprinose za kampanje i upotrebu novca poreznih obveznika u privatne svrhe. Najviše od svega, Watergate je sinonim za zloupotrebu moći. Prethodnica afere su mjere koje je Nixon poduzeo između 1969. i 1971. godine, navodno radi državne sigurnosti. Kako bi spriječio curenje informacija, Nixon je bez sudskog naloga odobrio prisluškivanje telefona vladinih dužnosnika i novinara, a 1971. je odobrio sigurnosnu operaciju koja je obuhvaćala provale i otvaranje pošte. Iste godine Nixon je u tu svrhu oformio i specijalni istražni odjel, čiji su agenti provalili u ordinaciju doktorice Lewis Fielding, psihijatrice Daniela Ellsberga, čovjeka koji je New York Timesu dao Pentagon Papers – dokumente o tajnim američkim operacijama u Vijetnamu, i kojeg je tih dana čekalo suđenje za špijunažu.“
Cijela ujdurma je poznata kao „afera Watergate“, koja se na sve moguće načine, pa i pokušajima ucjene i prijetnjama, pokušala zataškati – uz znanje praktičnog pandana hrvatskom premijeru (američki predsjednici imaju premijerske ovlasti) – sve po već spomenutom principu: oslobodi „ubojicu“ i diskreditiraj do kažnjivosti njegove razotkrivače! Vrhovni „ubojica“ pomilovan je dekretom svog nasljednika Geralda Forda, koji je tako samo potvrdio nakazno lice kapitalističke demokracije. Zvijeri su zakonom zaštićene, ma koliko ovaca postrigale, „poklale“ ili poklale.
Oko godine 2010-te zavrtjela se druga afera „uzora“, oko organizacije Wiki Leaks osnovane od međusobno povezanih hakera i svjetskih intelektualaca (od kojih je najznačajniji Juliane Assange) koji su preko zapadnih medija (od kojih su mnogi pod pritiskom i prijetnjama američke vlade potom odustali) javnosti podstirali tajne izvještaje o američkim zločinima i infiltracijama u vlade navodno suverenih zemalja, govna za koja su njihovi vršitelji smatrali kako su zauvijek sigurna u „blindiranim zahodima“. Nezavisno od toga što su javnosti prezentirani mejlovi sušta istina koja dezavuira vlade prljavih i krvavih ruku, nakon što one (američka, prvenstveno) više nisu mogle zaustaviti curenje istine, slijedila je osvetnička akcija kakvu već najavljuje i odstranjeno hrvatsko govance (kako bi se prikrio još veći smrad). Glavni informator Wiki Leaksa, Bradley Manning, osuđen je na 35 godina zatvora, dok je glava organizacije koja je javnosti predočila prljave poslove bila prisiljena da – pod lažnim optužbama za silovanje – potraži azil u londonskoj ambasadi Ekvadora (koji mu je nakon promjene vlasti uskratio pristup internetu), dok je jedan od najpoznatijih „zviždača“ Edward Snowden morao pred gnjevom američkih vlasti potražiti spas u Rusiji. Paradigmatski domaći (hrvatski) primjer zviždačice i njene sudbine je „slučaj Lepej“, koji je razotkrio Tuđmanovo utajivanje imovine od javnosti, za što je zviždačica skupa sa svojom obitelju snosila teške posljedice. Najveća moguća kapitalistička bagra, ne samo prljavih već često i krvavih ruku, proziva otkrivače svojih nedjela i zlodjela izdajicama, u nemoći nakon curenja informacija o svojim prljavština sveteći se „poštaru“ koji je objelodanio njihove marifetluke javnosti. Time se i naše hrvatsko govance, zaštićeno duhovnom i moralnom zakorenošću čvršćom od željeza (da o pravnom sistemu ni ne pričamo), sada prijeti otkrivačima zlodjela. Ako ona i nisu dospjela u javnost istinoljubivosti radi, već su isključivo politički motivirana – istina je istina, a laž je zauvijek laž, kako god nekome mirišu ili smrde, i neovisno od namjere njihova plasiranja u javnost.
Naravno, još veće govno od ovog sitnog – prinuđenog pod pritiskom dokaza svojih nemoralnih, po svemu sudeći i kriminalnih aktivnosti (čime bi se trebali baviti sudovi, doduše drukčijeg pedigrea od hrvatskih) dati ostavku – čuva vlastitu guzicu nastojeći se riješiti smrada koji se sve više širi oko njega, itekako svijestan da je on jedan od njegova najvećih izvora. Gdje je uzrok svemu tome, doklem moramo ići da pronađemo zajednički nazivnik domaćih i stranih slučajeva kojima kapital brani svoje interesne, pljačkaške pozicije? Ima ih više, počam od ljudskih karaktera, preko načina na koji je osvojena vlast (genska analiza pokazala bi na svima njima prisustvo „krvi“), do činjenice da oni dobro znaju kako je narod stoka, pučina jedna kojoj je besmisleno postavljati retorička pitanja na koja marva ne zna odgovor:
„Do kada ćemo trpiti da nam nameću laž umjesto istine, do kada će nas uvjeravati da je istina zapravo – laž? Ili je laž već pobijedila?“
Uostalom, nije li već Puškin cinički odgovorio:
“Pasi mirni narode! Zašto stadu darovi slobode? Njega treba klati i strići. Ono nasljeđuje s koljena na koljeno jaram s praporcima i bič.”
A dobro ga znaju sitna i krupna govna svih „zahodskih školjki“ svijeta imenovanih državnim imenima, bilo da su prisiljena dati ostavku, bilo da su smijenjena ili će sve to tek to biti, ali uhvaćena s rukama u pekmezu nastoje „zaklati i ostrići“ makar tek svoje neposredne razotkrivače. Ne buš ti mene nekažnjivo jebal, mater ti marvinsku, ti koji si karakterno predodređen da ti rade ono što sam ti i ja radi(o/la)!
Ladislav Babić
sbperiskop.net
