Kao autor tekstova po portalima naravno da pratim komentare, kako na svoje tako i na tuđe tekstove. Ignoriram li one zadojene mržnjom spram drukčijosti, ostaju oni koji se manje-više slažu ili ne slažu sa autorima. Neslaganja, najčešće izražena bez ikakve objetivne potke, linkova ili citata – tako da se lako vidi misle li ini ljudi isto, odnosno provjeri autentičnost prečesto krivotvorenih citata ili mišljenja, a sve u svrhu da bi se i lažima obranio vlastiti stav, često se pravdaju „citatom“ bivšeg kineskog predsjednika Mao Ce Tunga (kojeg bi u osnovi najradije udavili u čaši vode, ali što ćeš – u obranu laži dozvoljeno je svašta!). Navodno je Mao izjavio: „Neka cvjeta stotinu cvjetova“, što se naivnima lako podastire kao istina. Ustvari, on je govorio ovako:
“Neka cvjeta stotinu cvjetova, neka se natječe sto škola mišljenja”
Ključna riječ ovdje je istaknuta, jer je ljudi ili namjerno ignoriraju, ili uopće ništa ne shvaćaju. Uostalom, nedavno sam i pisao tekst o tome kako ljudi „misle“ da misle. Većinom svoje stavove formiraju iz čisto egoistično interesnih razloga, ili stoga što nekritički prenose većini nadresirane „istine“. Nije Marx bezrazložno izrazio misao na koju se često pozivam:
„Ne određuje svest ljudi njihovo socijalno biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svest“,
što pojednostavljeno tumačeno znači da se ne povode za kritičkom elaboracijom stanja – za istinom – već za „istinom“ koju im nameće društvena grupa (klasa) kojoj inkliniraju. No vratimo se Maou. Čovjeku nitko još (dok se eventualno ne razvije kontrola misli) ne može zabraniti da razmišlja o čemu želi, u rasponu od najbožanskijih do najbestijalnijih ideja. Sa slobodom govora je sasvim drukčije – misli ti što hoćeš, ali javno ćeš govoriti samo ono što odgovara sustavu u koji si (mimo svoje volje) inkorporiran. Pretjeraš li, zna se! Prisilna ili dobrovoljna cenzura, čak i kažnjivost nepodobnog javnog istupanja, znani su svim svjetskim društvima. Prvi, onaj od branitelja neoliberalnog i svakog drugog oblika kapitalizma najcitiraniji dio, odnosi se na slobodu „trućanja“ – od čega sistem ni najmanje štete nema – što većina nemislećih shvaća vrhuncem vlastite slobode. Pa i gro komentatora, naročito onih najzagriženijih koji ni ne znaju što je činjenica, a kamoli formirati mišljenje temeljem nje. Svašta čovjek može lupetati, ali ne može se baš svašta odhrvati argumentima i kritičkom mišljenu. Recimo, od 2008. godine na forum.hr raspravlja se o tome jesu li ljudi bili na Mjesecu. Unatoč tome što bi svaka prijevara odavno bila otkrivena od svjetske naučne zajednice, ima ljudi – ne mali broj – koji u to sumnjaju (kako onda ne bi sumnjali da su nastali od “majmuna”; ne misleći pritom na roditelje), bez obzira na sijaset dokaznog materijala rasutog po naučnim člancima, tiskovinama, portalima i internetu. No, analizirajmo ključni dio Maova citata – „natječe sto škola mišljenja“. Natjecati se, znači konkurirati, a konkurencija pretpostavlja da se natjecatelji vrednuju po uspjehu. U sportu, recimo, objektivno po kvantitativnim dostignućima, u društvu po prihvatljivosti društvenih normi koje sa prihvaćaju ili bivaju naturene kao „prihvatljive“. Za vrijeme kineske „kulturne revolucije“ išlo se tako daleko da se – ne shvaćajući Maovu misao – odustajalo od takmičenja i na sporstkom polju, te su se utakmice, primjerice, odigravale tek igre radi a ne utvrđivanja koja je momčad (naj)bolja! Bistrijima je već jasno što je kineski predsjednik želio reći. „Neka cvjeta stotinu cvjetova“ znači da treba dozvoliti iznošenje i najglupljih ideja, dok završetak originalnog citata – „neka se natječe sto škola mišljenja“ – implicira da ćemo od bezbroj pametovanja i glupovanja, nakon razmatranja odabrati jednu od njih kao pobjednicu u natjecanju! Jednostavno rečeno, u što će se mnogi zakleti da im je jasno, praktički demonstrirajući da su vrlo daleko od toga – nisu sve zamisli podjednako valjane, konkurentne i prihvatljive! Zamijetio sam jedan simbolični komentar (javne se ličnosti javljaju pod svojim imenom i prezimenom, pa nema potrebe navoditi autore koje to čine anonimno, pod nickom): „Vodeći računa da promjene vrši čovjek, a ne bog ili slučaj, treba se prisjetiti Cesarića:
‘Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.’
Sad, želi li netko tkati nitima laži ili istine, svakako je individualni izbor, ali i on ima ime. Jedni se nazivaju istinoljupcima, a drugi – lašcima“.
Postoji stara priča o tome kako bi čovjek, da spozna apsolutnu istinu (jedino „bogu“ dostupnu) isti čas preminuo. Mnogi ni relativnu istinu, pa čak ni njen dijelić ne žele (ili su intelektualno nesposobni) spoznati, pa im ‘ajmo dobrodušno priznati da se boje njenog djelovanja na svoju psihu, još više – na egzistencijalnu nišu koju su izgradili. Da je čovjek društveno biće spoznao je još Aristotel, ali ne i kemičarka nesrećom došla na čelo britanske vlade, koja je izjavila da nešto kao društvo ne postoji, krajnje redukcionistički ga svevši na pojedince:
„Oni tako svoje probleme prebacuju na društvo, a tko je društvo? Takvo što ne postoji! Postoje pojedinci i postoje obitelji – i nijedan vlada ne može učiniti ništa nego kroz narod, a ljudi se pobrinu prvo za sebe.“, (John Higgs, „Apsolutno nezmislivo…“)
Od onda se taj individualistički stav provlači kao moto i misao vodilja elitističkih zastupnika (neoliberalnog) kapitalizma, njihovih podrepnika i ljudi koji u životu malo kad razmišljaju svojom glavom. Kaže Higgs u spomenutoj, izvanrednoj knjizi:
„Sebi okrenuta politika Margaret Thacher, koja je 1979. postala premijerka Britanije, i njezin utjecaj na predsjednika SAD-a Ronalda Reagana naposlijetku će individualizam postaviti kao temeljni politički i ekonomski nazor u anglo-saksonskom svijetu.“
Kako su Hrvati u većini poznati kao oduševljeni obožavatelji svega što dolazi preko „velike bare“, čudi li da slični stavovi prevladavaju među većinom? Individualisti sve to začinjavaju tvrdnjom da čovjek prvenstveno ima odgovornost prema samom sebi (kao lav ili vuk!), što je tipična neodarvinistička tvrdnja na tragu animalne borbe za opstanak. Međutim, nezamislivo je uopće raspravljati o pojedincu koji nije povezan sa drugim ljudima, ako ništa drugo rasplođivanja radi, i niza drugih interakcija u koje stupa sa sebi jednakovrijednim stvorovima. Odgovornost usmjerena samo na sebe je ustvari neodgovornost, jer čovjek je odgovoran spram sebe i svih drugih s kojima je povezan!
U fizici postoji princip nerazlikovanja elementarnih čestica. Kako smo svi mi građeni od njih, čak i uzimajući u obzir različitost emergentnih zakona (koji izranjaju na višem nivou razvoja materije i nisu karakteristični za onaj niži stupanj) od onih najdubljeg nivoa, kao da nam „tvorac“ poručuje da razmislimo. Jeste da raspolažemo različitim sposobnostima, potencijalima koji se u nekih razviju a u drugih ne, no jeli ta različitost dovoljna da opravda svu praktičnu nejednakost ljudskih stvorova, uglavnom baziranu na eksploataciji bližnjeg od bližnjega, a pravdanu zaslugama koje moraju biti navodno adekvatno – a ustvari pretjerano – honorirane? Posebno u kontekstu spominjane društvenosti i sveopće odgovornosti svakog od nas za svoje bližnje. Ako je „jedina“ zasluga vaše majke što vas je rodila i podigla do samostalnosti, što je ne prepustite da umre u siromaštvu, jer vi ste otkrili zlatni rudnik vlastite sreće i bogaćenja? Od caklenja pogleda na dijamante, dolare i ina materijalna bogatstva, mnogima je ostao zamračen um; o emocijama, toleranciji i empatiji da ne pričamo. Individualizam thacherovski shvaćen, a on prevladava u današnjoj ekonomiji i politici, ne samo da je kriv za socijalni položaj većine ljudskog roda, već i devastaciju planete i njene biosfere (ekosfere) – od litosfere, hidrosfere do najnižih slojeva atmosfere. Jer fali odgovornosti, u punom značenju te riječi. Sustav koji promovira takav stav ima svoje ime – kapitalizam – a sve veći broj mislećih ljudi to shvaća i zahtijeva promjenu. Od profita prema humanizmu. A zabludjeli i zaslijepljeni protivnici – blještavilom svojih prekomjernih bogatstava – ionako će stradati (zajedno s dalekovidnima) na putu kojim nas vode. Ne promijene li milom ili silom „smjer“ kretanja, prema čemu (posebno prvom) je ovaj autor vrlo skeptičan. Jer, ako – zadržimo se samo na regionalnoj razini – solidarnost među narodima ne radi dok se kolju u ratovima, a proradi kad ih sve skupa zadese teške prirodne katastrofe, onda nešto nije u redu s takvim stvorenjima. Naprosto svojim činima zazivaju opravdanu sudbinu. Na strani optimista je nada, još nepronađena u Pandorinoj vreći; na drugoj strani je neumoljiva povijest koja nas podsjeća onog čega se ne želimo sjetiti, zavedeni nadom koju plaćamo nebrojenim životima. Kako je poslijednjih 3400 godina povijesti mir vladao svega 268 godina (od toga, nakon svršetka najkrvavijeg – vjerojatno ne i poslijednjeg – globalnog sukoba, nakon 1945. godine, svega 26 dana), jasno je kako bi kladionice formirale svoje koeficijente. Živi bili, pa se prevarili!
Ladislav Babić
sbperiskop.net
