Kultura

Ladislav Babić: Moralna nadmoć

Etika je filozofska disciplina koja nastoji racionalnim i humanističkim razmatranjem suditi o svijetu i vladanju pojedinaca u njemu, onakvim „kakvim bi trebali biti“. Moral je praktični dio etike, baziran na vladanju pod diktatom specifičnih povijesnih i sistemskih okolnosti. Moral nije nepromjenljiva kategorija, a formira se mnogo više no većina misli, pod utjecajem okoline i vlastitih interesa. Recimo, za pretprošlog (ha, pretprošlog!) rata, Srbi su se prvi pobunili protiv ustaškog režima s obzirom da je on izravno atakirao na njihovu egzistenciju. U tom smislu treba ocjenjivati i razvoj partizanštine, ali i četništva koje je ušlo u igru slijedeći velikosrpsku opciju. Hrvati su tek u septembru 1943. godine – nakon kapitualcije Italije – masovno počeli odlaziti u partizane, kad je i žoharima bilo jasno da fašizam gubi rat. Naravno, to su opće ocjene – rekli bismo statističke kad bi bile praćene i brojčanim podacima (što iole zainteresirani mogu pronaći u hrpi knjiga i internetskih sajtova) – koje ne moraju korespondirati sa vladanjem svake jedinke, ali prosječno dobro opisuju cjelinu.

Po ne znam koji put se vraćam na čuvenu Marxovu izreku koju većina apsolutno ne shvaća, i upravo zato: „Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obratno, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest“. Ljudi vjerojatno zaobilaze ovu misao, utvarajući da su sasvim slobodni u određivanju svojih stavova, svjetonazoru, promišljanjima mimo vlastitog položaja u sistemu materijalne reprodukcije i lišeni utjecaja psihologije masa. Premnogi ljudi van vladajućih ekonomsko-političkih elita socijalnoevolucijski su nerazvijeni, ne posjedujući kolektivnu svijest o vlastitom položaju unutar ekonomskog sistema (komunisti su to zvali „klasna svijest“), i svom zajedničkom interesu bez obzira na djelatnost kojom se bave. Ipak, postoje i izuzeci – pojedinci pomaknuti na rep Gaussove statističke krivulje – koji imaju dovoljno inteligencije, pameti i morala da uviđaju opće stanje stvari, čak i ako su u konstelaciji raspodjele moći i socijalnog statusa zauzeli većini vrlo privlačni položaj, koji ih samim time (navodno) razrješuje postavljati „suvišna“„nezgodna“ i „neugodna“ pitanja. O ljudima koji vide dalje od svoje guzice, interesa obitelji, ili u najboljem slučaju interesa naroda (shvaćajući ga idealistički kao nešto odvajkada postojeće, i ne vodeći računa o različitom socijalnom statusu pripadnika koje su uvrstili u tu statističku, politički stvaranu cjelinu). Tekst je o nekoliko njih, o ljudima koji su se uslijed svojih spoznaja i empatije spram drugih ljudi odrekli života od suđenica im namijenjenih“, pri čemu su namjerno izostavljena neka poznata, za ljudski rod jednako zaslužna imena.

Počnim s Marxom, čovjekom sasvim pristojnog društvenog i ekonomskog položaja, koji ih se odrekao s obzirom da je uvidio stanje stvari – eksploataciju od strane dobro stojećih nad ogromnom većinom – upravo zbog tog razloga slabo situiranih. Bez obzira na nacionalni, vjerski, rasni ili ma koji drugi partikularni predznak. Uvidio je iskorištavanje čovjeka po čovjeku radi sasvim sirovog ličnog interesa, maskiranog svakojako pravdanim atributima. Rođen u buržoaskoj porodici, s ženom barunicom, odrekao se svega i otišao u progonstvo u Englesku, kako bi stvarao kapitalne radove o položaju radničke klase u svijetu. Premnogi ga ljudi nazivaju „salonskim revolucionarom“, isti oni koji baš ne trpe ni revolucionare koji ih smiču sasvim vansalonskim puškama, što svjedoči tek o njihovom protivljenju ma kakvoj revolucionarnoj promjeni stanja sustava u kojem plivaju poput riba u vodi. Takvi namjerno zamagljuju oči ljudima koji se – budimo iskreni – natječu da ne vide činjenice, prilozima o broju žena, preljubima, bizarnim navikama i sličnim beznačajnostima u odnosu na djelo podareno čovječanstvu. Što više, žele projicirati vlastitu malograđanštinu na osobe koje ih u svakom pogledu nadilaze.

Možda i veću žrtvu od Marxove možemo pripisati njegovom prijatelju Engelsu, sinu engleskog industrijalaca protiv kojeg je – makar u načelu – pisao Karl Marx. I sam buržoaski sin, shvatio je veličinu prijateljevih ideja i djela, kao i vlastiti privilegirani položaj unutar zapadnog kapitalizma, što mu empatija nije dozvolila otrpjeti bez reakcije. Ne samo teorijskim radovima, već i materijalnim pomaganjem prijatelja (i obitelji mu) koji je živio u bijedi, tek tu i tamo dobijajući honorare za objavljene članke. Daleko od toga da su oba revolucionara bila salonskog tipa (uostalom, angažirali su se u osnivanju radničkih organizacija kao i u „Pariškoj komuni“), ali da su pucali puškama svakako nisu. No, „plotuni“ koje su ispalili još i danas odjekuju!

Zašto je Vladimi Iljič Lenjin – „iz ugledne obitelji – otac Ilja Nikolajevič je bio upravitelj školskoga sustava u simbirskoj guberniji, nositelj Reda Stanislava prve klase i plemić (s dobivenim pravom nasljedovanja) četvrtog od četrnaest redova ruskog plemstva, a majka Marija Aleksandrovna Blank obrazovana žena, kći liječnika“ – izabrao put od carizma progonjenog revolucionara, prisiljenog i na izbjeglištvo, negoli stoga što je jasno spoznao cjelinu ne samo ruskog društva. Zbog čega nije na miru, slijedeći obiteljsko porijeklo, nastavio podržavati eksploataciju ruskih mužika, nego se upregnuo u borbu za interese ekonomski i socijalno marginalizirane većine društva? Razmatram njegove pokretačke motive, kojih se ne tiču aktualne optužbe desnice (proizašle rad’ očuvanja privilegiranog položaja pod svaku cijenu) za sva potonja djela koja je ili nije učinio. Pozivanje na naknadne povijesne spoznaje zamagljuje njihove prave interese i namjere, jer su im reakcije bile posve iste i prije no se povijest (nažalost) realizirala kako jest.

Albert Einstein je imao materijalno sasvim sređeno građansko porijeklo, a potom i briljantnu znanstvenu karijeru. Pa, što mu je onda trebalo da se ne pravi slijep prema položaju ugnjetenih masa i zavuče u vlastitu nišu, već da piše tekst „Zašto socijalizam?“. Valjda jer je, osim genijalnosti, posjedovao karakteristiku faleću možda i većini ljudi – osjetljivost spram položaja i stradanja najšire moguće zajednice koje je bio član. Empatiju prema jedinkama ljudskog roda.

Madam Curie, dvostruka dobitnica Nobelove nagrade (za fiziku i kemiju), mirne je duše mogla patentna prava na proces izolacije radija pripisati na svoje i suprugovo ime namjesto da ih se odrekne, omogućivši znanstvenim društvima neometano istraživanje. Koliki nakon nje su otkrića dobijena takvim istraživanjima uzurpirala, otuđila od čovječanstva – vejrojatno smatrajući Curie-jevu notornom budaletinom. Očito bi njih dvoje s daleko više prava imali raspolagati tolikim bogatsvom, negoli kojekavi rokfelerići koji samo koriste njihova dostignuća, ali su shvatili da to nije moralno. Pojedinac ima odgovornost prema sebi, svojoj obitelji, prijateljima, ali i cijeloj zajednici. A današnje korporacije se ne libe patentiranja genoma, živih bića, u prirodi postojećih supstancija ili vrsti sjemenja koje su lokalni poljoprivrednici generacijama razvijali.

Dr. Jonas Edward Salk, otkrivač cjepiva protiv dječje paralize, odrekao se patentnih prava na lijek. Nakon što ga je novinar upitao što je s patentom na cjepivo, „on mu je odgovorio da patenta nema. ‘Možete li patentirati sunce?’, upitao ga je i jasno dao do znanja da se odrekao vrlo velike zarade. Procjenjuje se da bi od cjepiva zaradio čak sedam milijardi dolara.“

Što je to natjeralo odobro stojećeg i s funkcijama u kraljevini Jugoslavijiopskrbljenog dr Ivana Ribara da se pridruži komunistima i poslijeratnoj izgradnji socijalizma? Zašto je Miko Tripalo, rođen u uglednoj sinjskoj veleposjedničkoj obitelji, otišao s komunistima u partizane?

„Kada se iz partizana vratio u Sinj,… oca je ponajprije zanimalo što će biti s njihovom imovinom. Prije rata bili su bez premca najbogatija obitelj u tom kraju,… Povratak u opustošenu kuću 1945. godine nije bio ugodan, povrh svega još im je najstariji sin poručio da sve to što im je ostalo moraju dati državi: ‘Kako svi, tako i mi’… Tripalo je devedesetih vodio sličnu izgubljenu bitku kao i potkraj šezdesetih, samo što je sada uzaludno pokušavao dokazati da je zakon o privatizaciji nepravedan: narodu se oduzima ono što je stekao u razdoblju socijalizma. Zadnje što je izustio u saborskim klupama bilo je ‘Mi ne znamo kuda idemo. Hvala.’“

Moguće je stoga i izgubio na prvim višestranačkim izborima, jer je narodu obećavao poštenje, a Tuđman državu.

Iz kojeg se to razloga potomak ugledne bosanskohercegovačke trgovačke obitelji, Džemal Bijedić, priključio komunistima prihvativši i njihove ideološke nazore? Ne vrijedi li isto pitanje za Koču Popovića, također iz bogate trgovačke familije, uglednog nadrealističkog pisca i obrazovanog filozofa, ili za talentiranog slikara i novinara Mošu Pijade? Što je natjeralo poznatog knjževnika Oskara Daviča, rođenog u činovničkoj obitelji – zaposlenog kao nastavnika – ili jednako znanog mu bošnjačkog kolegu Mešu Selimovića (radeći isti posao) da se uključe u Komunističku partiju, prihvaćajući komunističku ideologiju? Zašto je pripadnik argentinske srednje klase, liječnik Che Guevara, odabrao život revolucionara koji ga je odveo u smrt, namjesto da na miru vodi liječničku praksu ne brinući o bjelosvjetskoj sirotinji? Zbog čega je njemački liječnik i orguljaš, kasniji dobitnik Nobelove nagrade za mirAlbert Schweitzer odlučio napustiti karijeru, prihvativši se liječenja stanovnika ekvatorijalne Afrike? Sve su to pitanja bez zadovoljavajućeg odgovara onih koji sve mjere materijalnim mjerilima, dolarima, eurom ili kunom (a napose vlastiti standard, pljačkajući pritom svijet napredujući ne kao rezultat racionalnog projekta usmjerenog na dobrobit sviju, već kao nusprodukt bogaćenja njegovih orobljivača). Stvar je krajnje jednostavna: tko ne razumije i opravdava takvo ponašanje, nije negoli egoistični pohlepnik kojeg će humanistički prevazići tek potomci, nešto dalje napredovali od njihova položaja na evolucijskoj skali.

Da, navedeni i mnogi koji to nisu (u svakom slučaju premali dio čovječanstva), su u očima većine možda budale; ljudi koji su snagom ličnosti, morala i sposobnosti sagledavanja stanja društva iskazali moralnu nadmoć u odnosu na većinu, uspjevši se othrvati zovu materijalnog zgrtanja. U osnovi, nije ni važno što su postigli, kao ni često pogrešan put kojim su to pokušavali, već motiv koji ih je vodio ka cilju, a kakav nedostaje u prevelikog broja ljudi da ga slijede na prikladnije načine, učeći iz grešaka prethodnika. Najbitnije je sagledati kako su – bez obzira na kasniji razvoj nekih od njih – oni žrtvovali vlastitu, porijeklom ili svojim dostignućima zagarantiranu budućnost (ne sluteći kakvom će ona zbiljski postati poradi njihova angažmana), zbog borbe za dobrobit ljudske braće, prema čemu ih je vodila empatija spram eksploatiranih i poniženih nesretnika svijeta. Oni su novi izdanci na evolucionom stablu, što većina neće ili ne želi shvatiti, a kamoli prihvatiti kao standard ponašanja. Nadišli su Marxovu konstataciju s početka teksta, ograničenja koja većini ljudi zastiru vidik – počevši od ličnog egoizma, pohlepe, grabežljivosti, hrčkovitog nagona gomilanja svega i svačega, podložnosti masovnoj psihologiji i propagandnim lažima sistema. Daleko od toga da su bili sveci, ali ljudsko društvo ni ne mijenjaju oni, već ljudi od krvi i mesa sa svojim pozitivnim i negativnim osobinama.

Često se pamet građana soli konstatacijom na koju – i sami posjedujući mentalitet manjih grabežljivaca – vrlo lako padaju: treba materijalno stimulirati rad, jer zašto bi se čovjek inače trudio (to vole ponavljati upravo oni koji su dobro „stimulirali“ sebe sama, a od svojih radnika kako-tako stimuliraju tek one od kojih im djelatnost fundamentalno zavisi)? Nema ništa čudno u spomenutoj izreci, ako se ona na svakoga primjeni s mjerom (ma kakvo posjedovanje otoka ili desetaka vila širom svijeta, dok drugi stanuju u potleušicama ili kartonskim kutijama!), do zadovoljavajućeg standarda njega i obitelji, ali se najčešće ne shvaća tako. Što može moralno ljudsko biće više stimulirati nego sređeni život, ljubav prema poslu koji obavlja, žudnja za usavršavanjem (pa i fundamentalnim otkrićima) u svojoj djelatnosti, te dobrobiti koju time pružaju široj zajednici (floskule o „materijalnoj stimulaciji“krahiraju već kod potplaćenih učitelja, istovremeno zahtijevajući od njih prethodno rečeno!)? Sve su to – racionalno, intuitivno ili podsvijesno – empatijski shvaćajući nesrazmjer egzistencijalnog položaja ljudskih jedinki, uvidjeli spomenuti likovi. Važući na etičkoj vagi rečeno, s hrpom dolara koji služe za održavanje kapitalističkih dinastija i razuzdanog im života na račun stenjuće sirotinje, jasno je kamo će tezulja prevagnuti. Barem moralnima i normalnima. I onima kojima se svijet prostire dalje od vlastite trbušine. Jer, ako – kao što reče Hamlet – ima više stvari na zemlji i na nebesima no što se i sanja u vašoj filozofiji“, onda je valjda tako i u duhu ljudskom, pa i onom animalnih grabežljivaca.

Akcijski film „Bourneova nadmoć“ zaradio je blizu tristo milijuna dolara svojim ulagateljima; moralna nadmoć spomenutih osoba, čovječanstvu – a time i svakom ponaosob – donijela je novcem neprocjenjivu korist. Nažalost, uvjeren sam da se većine više dojmi uspjeh pokretnih slika, no djela koja su idealisti utkali u potku našeg opstanka. Postoje ljudi, unatoč gromoglasnom otporu prema njihovom moralnom opredjeljenju kao paradigmatski preporučljivom, koji su svijesni – ma kako sofisticirano skrivene pred našim očima – istine o ljudskom rodu. Veliki dio kojega se oštro protivi spoznaji o našem nastanku od „majmuna“, istovremeno nesvijestan svog animalnog mentaliteta. Ih, ta nemojte kasti!

 

Ladislav Babić

 

http://www.sbperiskop.net/glavna-vijest/ladislav-babic-moralna-nadmoc

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close