logo
VGT

Lažna paradigma

Objavljeno prije 2 sedmice . u pet, nov 3rd, 2017

Lažna paradigma

Autor: Ladislav Babić
Izvor: magazinplus.eu

Sjajan tekst o jednoj od ikona liberalizma – barem kako nam je predstavljaju – ali i našoj naivnoj ili interesnoj podatnosti lažima kojima sustav podržava vlast, odnosno probitke vladajućih elita. John Locke sasut u prah, noseći stup slobodarske filozofije skrhan leži u blatu, doduše ne vlastitog već licemjerja svojih intelektualnih potomaka. Prosudimo li ga u kontekstu njegova vremena i značenja koje je on sam davao svojim teorijama, bijaše daleko od licemjerstva – živio ih je sukladno svojim zamislima. Tek s ishodišta reinterpretacije, mogli bismo ga uzimati hipokritom, što svakako nije korektno jer čovjeka treba mjeriti mjerilima njegova vremena. Primjerenija je to kvalifikacija onih koji ga slave kao korifeja slobode i liberalističkih načela, znajući da mu se originalna shvaćanja sa danas nam podmetanima, razilaze. Podmetanima, jer u suštini ona nisu reinterpretirana, nego prilagođena potrebama njegovih kudikamo prepredenijih intelektualnih potomaka! Bez pretjerane nade da će većina to shvatiti, intelektualno nemoćna ili interesno nezainteresirana za obračun sa lažima kojima je sistem već stoljećima obasipa, u razvojnoj fazi kad se drvo najlakše savija, kako se većina više nikad ne bi uspravila, gordo i dostojanstveno rastući uvis, lišena pritiska interesa, predrasuda, krivih vjerovanja i otuđenja, gnojena samo istinom stremeći dostići jedini vrijedni cilj. Sebe sama u potencijalu koji mu je priroda podarila – istinskog čovjeka. Povjerenje je kategorija koju teglimo sobom rijetko razmišljajući o njoj, kao što plivajući ne mislimo o vještini bez čijeg znanja bismo učas skončali na dnu. U koga ili što imati povjerenje nije tek teorijsko pitanje, već najpraktičnija stvar koja ne samo može odrediti ishod nekog poduhvata u koji smo se upustili, već i cijeli naš svjetonazor u avanturi življenja. Djeca su puna iskrenog povjerenja u roditelje, prijatelje, učitelje i medije, upijajući što im nude, sve dok se prvi, drugi, pa n-ti put ne nasukaju na hridi vlastite naivnosti, što u većine ne oživi instinkt skeptičnog pristupa obasipajućim tvrdnjama i učenjima, već samo njihovo provlačenje kroz filter osobnih koristi. Tada, ona su već beznadno savijena, otklonjena od humanističke realizacije ljudskog bića.

 

Postavlja se kontroverzno pitanje bez jasnog odgovora, poput onoga “tko će kontrolirati kontrolore?”. Kako ćemo znati, posebno djeca nedostignute intelektualne zrelosti čije dostizanje najvećim dijelom i počiva na povjerenju u svakovrsne životne učitelje, zaslužuje li ga netko ili ne?

 

“Ni jedan pravilnik ne spominje temeljnu ljudsku osobinu koja omogućava funkcioniranje društva, povjerenje. Povjerenje u sebe, u ljude kojima si okružen, s kojima radiš. Djecu odgajamo da budu otvorena i vjeruju ljudima, ali onda ubacimo zrno sumnje: čuvaj se stranaca, nisu svi dobronamjerni itd… Dok je većina ljudi oko nas dobronamjerna, povjerenje je prirodan način suživota. Svakome vjerujemo dok se ne pokaže da to ne zavrijeđuje… Svaka ljudska zajednica nužno se zasniva na povjerenju. Mnoge stvari uzimamo zdravo za gotovo, bez razmišljanja. Na primjer, novac po sebi nema nikakvu vrijednost, ali ga svi prihvaćamo kao nagradu za rad jer vjerujemo da ćemo ga moći zamijeniti za nešto što nam treba. Novac podupire država, dakle povjerenje u novac temelji se na povjerenju u državu. Nekad je novac imao zlatnu podlogu, ali danas je postao maltene običan papir. Najuspješnije države na svijetu tiskaju ga “u tri smjene”. Kad treba vratiti kredite Kinezima i Arapima, Amerika doštampa dolare. Time im doduše smanji vrijednost. Ali dok zajmodavci vjeruju da će im novac biti vraćen, dolar se smatra pouzdanom valutom. Jedan od dodatnih razloga na kojem se temelji vrijednost dolara je činjenica da naftu možete kupiti samo dolarima. Kad bismo razmišljali logično, ozbiljno bismo preispitali svoja vjerovanja.”

 

Odgajamo li djecu u skeptičnom duhu, ne nevjerovanja, već u duhu kritičkog preispitivanja svega, upotrebi logičkih a ne emotivnih sredstava propitivanja? Načelno da, praktično – ne! Uostalom, zašto je društveno prihvatljivije svakodnevno dovoditi u pitanje kvantnu teoriju, teoriju relativnosti ili teoriju evolucije, od iznošenja sumnji u etičku (humanističku) osnovu kapitalizma? Jednostavno, sumnja u bilo koju od prirodoslovnih teorija – čak i njihov slom – nimalo ne dovodi u pitanje položaj elita, dok… Jeli vam jasno sad zašto se ne podržavaju sumnje u okvir o koji su se prikačili vladajući? Recimo, sisački biskup, vjeroučitelj i direktor škole u kojoj se đacima vrti dokazano krivotvoreni Sedlarov film o Jasenovcu, uživaju povjerenje još uvijek naivne, ali i nemoćne djece da se suprotstave manipulacijama. Koji ih uz potporu vlasti, “Crkve u Hrvata” i idiota zakrinkanih plemenitim pozivom učitelja, dresurno otklanjaju od humanizma u smjeru prijetvornosti i fašizma. Od potencijalno slobodnih ljudi tvoreći roblje, koje toga nikad neće postati svijesno.

 

Kako je moguće da se evidentne laži servirane bićima koja u nazivu sadrže riječcu “sapiens” (mudar), vuku stoljećima bez kritičkog preispitivanja? Nitko nije sveznajući, i tu nas upravo čekaju inteligentni razbojnici, kriminalna elita koja je ozakonila svoje pljačkaške nagone kako bi se prizivala na njihovu zakonitost i legalitet. Iz cjelokupnog ljudskog iskustva skrpajući „džepnu knjižicu“ koja sadrži po njih poticajne a ispuštajući neprihvatljive stavove, bacaju to “štivo” rulji pod noge kao paradigmu na kojoj svijet počiva. Gledaj, reći će, tebi je u interesu da svakodnevno imam veliku gozbu, sa odabranim zvanicama i gomilom đakonija, jer to znači da će biti više mrvica koje ćeš i ti moći zobati pod stolom! Aha, misli gomila kojoj želudac krči, s tendencijom da se od praznine zauvijek skvrči, hipnotizirano prevodeći riječ “mrvice” u hrana, i sasvim joj je svejedno gdje zobala bačeni napoj, samo da napuni bušu. S generacije na generaciju, kao iskustvo vlastitog neiskustva prenosi mantru preraslu u obrazac, da se sloboda sastoji u prepuštanju orlovima držati gozbe, kako bi se vrapčići namirili mrvicama. S obzirom da elita kontrolira ekonomiju, poreze i ostale segmente života (sve više nadzirući i privatni život građana), isto to čini i s po našu budućnost najvažnijim dijelom – obrazovanjem. Kako taj proces, metaforički gledano, predstavlja savijanje ljudi u uzrastu kad su – prepuni nevinog povjerenja – najsavitljiviji, uspijeva im se usaditi paradigmatski svjetonazor kojeg se većina nikad neće riješiti. Ne samo da će bez skepse širiti naučene formule na slijedeće generacije, već biti uvjereni kako upravo laži koje su ih formirale najbolje štite njihove interese. U većine oni su prevladavajuće materijalni.

 

Neki kažu da postoji samo sadašnjost, prošlost nije drugo do sjećanje na nepovratne bivše sadašnjosti “prohujale s vihorom”, dok se budućnost otvara kao potencijal različitih puteva od kojih upravo ovog trena biramo jedan od njih, svojom odlukom kreirajući još nepostojeću sadašnjost. Sadašnjost nije negoli raskršće nepovratnog vremena, koje dozvoljava kročiti samo naprijed. Evolucijski je čovjek okrenut budućnosti, priroda mu je rekla da se ne osvrće previše unatrag jer od toga nema vajde (ozbiljniji uvid ukazuje da je upravo zbroj svih naših prošlih djelovanja formirao okvir u kojem ovaj čas propitujemo djelovanja koja oblikuju budućnost), već da pogleda uprtog pravo kroči izabranim putem. Koji je osnovni vodič našeg izbora, prije svih drugih iskustava koje smo pokupili do ovog časa? Ništa drugo nego biosocijalni nagon samoodržanja! Bez njega nema ni budućnosti, i ako ga ne slijedimo svi planovi i njihove realizacije postaju tlapnje, skupa s nama tonući u nepostojanje. Stoga prvo smjeram ostati živ, u uvjetima u kojima upravo i postojim, a tek potom slijede namjere da ih eventualno popravljam u skladu sa svjetonazorom usuglašenim s praktičnim namjerama. Očito je vrlo teško ma kome od nas usmjeriti djelovanje kontra sustava koji – kakav jeste da jeste – omogućava da postojimo. Zato mu se većina instinktivno predaje, ma bio to socijalizam u kojem će trčati Štafetu i komemorirati jasenovačke žrtve, ili onaj u kojem će pljunuti na sve ubjeđujući sebe i potomstvo da se prosvjetlio. Nije, jer ni nije bilo potrebno. On je cijelo vrijeme bio „prosvjetljen“, slijedeći po sebe jedino važnu istinu u ime koje je ostale do krajnosti relativizirao: princip vlastitog održanja! S tom evolucijski oblikovanom osnovom svaki mu je postupak predestiniran, pa automatski prihvaća dogme, laži, predrasude, koje mu – kakve jesu da jesu, a nikada ih ne dovodi u pitanje – upravo omogućuju kretanje dalje. Upravo sada, ovaj čas, postojim! – zahvaljujući okviru koji mi to omogućuje, pa se moram držat te bare da ne bih, poput riba hodalica koje su je napustile, skapao prije no nađem drugu. Bez odviše propitivanja moram slijediti u mladosti usađeno povjerenje u sustav i njegove stupove, oštro se suprotstavljajući skepticima koji ih propituju jer bi njihova opasna rabota mogla isušiti baru u kojoj se brčkam. Da izvan ustajale lokve postoji ocean, prostranstvo bistrine i stvarne slobode koju su skeptici naslutili, neprihvatljiva je pretpostavka, koju treba u korijenu zatrti, pa i eliminacijom njenih nositelja. U tome pomaži lažni idoli; osobe ili predrasude kojih se čovjek do dana današnjeg nije riješio, presporo ih odbacujući jednu po jednu, no možda najžilavija je ona koju gaji prema sistemu i vlasti, ma kakvi oni bili. Rijetki su ljudi neopterećenih misli; sve nas je u većoj ili manjoj mjeri formirao sustav. Kako nas nije tek tako mogao preparirati isključivo lažima (podmazane djelomičnom istinom lakše se gutaju!), blago onima koji imaju osjetljivije senzore sposobne izdvojiti zlatna zrnca iz gomile blata. No, svi mi gomilamo i predrasude koje s vremenom učine neupotrebljivim naše filtere. Stoga je dobro da umiremo ostavljajući prostor novoj generaciji, nadajući se kako ona posjeduje senzibilnije pročišćivače mentalnog smeća kojim nas drže u ropstvu. Da, svi odlazimo – priroda je u svojoj dinamičkoj kreativnosti mnogo bistrija od nas.

 

“Istinske su spoznaje samo one koje uvećavaju moć ljudi u svijetu (»čovjek je samo ono što spoznaje«), a takve spoznaje ljudi mogu steći samo ako se ponajprije oslobode različitih ukorijenjenih predrasuda ili lažnih pojmova (»idola«). Držao je da postoje četiri vrste tih predrasuda: predrasude svojstvene čovjeku kao pripadniku ljudske vrste (»idoli plemena«, idola tribus), predrasude svojstvene pojedincu zbog njegovih osobnih nedostataka što proistječu iz odgoja, navika i sl. (»idoli špilje«, idola specus), predrasude koje nastaju na osnovi jezika kao sredstva za sporazumijevanje primjerena najprosječnijim inteligencijama, a vode u verbalizam i opća mjesta (»idoli trga«, idola fori) te predrasude do kojih dolazi zbog nekritična prihvaćanja dogmatskih teza različitih filozofa (»idoli teatra«, idola theatri). Prve dvije vrste predrasuda (»plemena« i »špilje«) držao je urođenima ljudskomu duhu, a druge dvije vrste svojstvima koja se stječu u društvenom životu. I prvih i drugih predrasuda ljudi se mogu osloboditi ako odbace lažne autoritete i lažnu učenost te se potpuno oslone na iskustvo i promatranje pojava.”

 

Tako nas uči Francis Bacon, utemeljitelj moderne znanosti, prethodnik osnivača empirizma.

 

John Locke, “sklon intrigama i beskrupulozan u postupcima, god. 1621. optužen je za podmićivanje i korupciju, zatvoren u Tower, izbačen iz parlamenta i suda, no ubrzo je pomilovan i pušten, ali se povukao iz javnog života.”. Ova nas konstatacija postavlja pred dilemu, jesu li najgore gnjide svijeta postavile njegove paradigmatske temelje kojih se ne možemo riješiti, da stameno, iskreno, dobronamjerno i humanistički živimo život dostojan čovjeka? Nemojmo, ipak, biti preveliki čistunci. Mnoge vrijedne ostavštine ljudske civilizacije potiču iz umova ili praktičnih djela najgorih karaktera, ali bi bilo časno i pošteno predočiti ih u kontekstu cjelovitosti vremena i osobnosti kako ne bismo odveć idealizirali ideje ni njihove tvorce. Ali, sotoniziranje nepoćudnih prenosi se i na njihovo djelo, a posvećivanje podobnih posvećuje i njihove plodove ma koliko oni to ne zasluživali. Postaje jasnijim, shvati li se potreba elita za održavanjem sve klimavijih stupova na kojima počiva struktura koju su izgradili, istovremeno sabotirajući “konstruktore” novih zamisli, etički daleko prihvatljivijih većini ljudskog roda. Bez toga, sistem počivajući na iz konteksta izdvojenim stavovima već bi se urušio u bezdan. Upravo što je i potrebno; društvo počivajuće na lažima, eksploataciji, nedodirljivoj eliti, hijerarhiji, treba strovaliti u zaborav, pokušavajući to učiniti bez žrtava (gotovo sizifovski poduhvat). Za novu sliku nužna je nova rama; želite li sačuvati staru, morat ćete obrezivati sliku kljaštreći suštinu radi koje okviri i postoje. Ako vam njegova ograničenja sputavaju vidokrug prema beskrajnom horizontu koji možda i zastrašuje, pa se čvrsto držite ljuljajuće i raspadajuće se konstrukcije, ona će vas kad-tad povući sa sobom. Cjelokupna povijest ljudskog roda tome je potvrda. Doduše, baš nas boli povijest, želimo samo mirno proživjeti životni vijek, zar ne? Kao pas, ili kao čovjek – jeste li se ikada upitali?

 

Kapitalizam je započeo kao teorija o funkcioniranju ekonomije. On je bio i deskriptivan i preskriptivan – jer je nudio priču o tome kako novac funkcionira i promovirao misao da reinvestiranje profita u proizvodnju vodi u brz gospodarski rast. Kapitalizam je, međutim, postupno postao nešto daleko više od tek puke ekonomske doktrine. On sad obuhvaća i etiku – skup učenja o tome kako se ljudi trebaju ponašati, kako odgajati djecu, pa čak i misliti. Njegova je glavna misao da je gospodarski rast najviše dobro, ili bar njegov najvažnij preduvjet, zato što i pravda, i sloboda, pa i sama sreća, redom ovise o gospodarskom rastu. Upitajte kapitalista kako u zemlje poput Zimbabvea i Afganistana dovesti pravdu i političke slobode, i sva je zgoda da će vas dočekati predavanje o tome kako su ekonomsko blagostanje i napredna srednja klasa bitni za postojanje stabilnih demokratskih ustanova, kao i o iz toga proizašloj potrebi da se u afganistanske pripadnike plemenske kulture ucijepe vrijednosti slobodnog poduzetništva, štedljivosti i oslonca na vlastite snage.” (Yuval Noah Harari, “Sapiens. Kratka povijest čovječanstva”)

 

Ni dalekim nam precima nisu na um padale tako perverzne zamisli. Inteligentnom stvoru neopterećenom pohlepom, jasno je da ekonomija mora služiti čovjeku, a ne obrnuto. Sloboda, pravda i sreća – stanja i emocije uglavnom posve neovisne od ekonomije – iskrivljeno se predstavljaju nekritičkoj većini, koja ono što nije dobila od Spasitelja sad očekuje od nje. Harareov opis sjajno se uklapa u mentalni sklop sljednika jednog od rodonačelnika kapitalizma, sklop koji im omogućava držati nas na kratkoj uzici. Kao što psu koji slijedi nagone zalud tumačite principe humanizma, podjednako je bezuspješno to činiti ljudima koji slijede poriv zgrtanja materijalnih bogatstava. Locke, “veliki ulagač u engleskoj trgovini robljem preko trgovačkih udruženja ‘Royal African Company’ i ‘Bahama Adventurers'”, taj protivnik robovanja isključivo naroda kome je pripadao, promotor tolerancije svih izuzev katolika, ateista, afričkih crnaca i američkih Indijanaca, uzoriti je predložak današnjih vladara svijeta koji prema njegovim zamislima šire vlastito shvaćanje slobode, pravde i sreće svim mogućim (pa i krvavim) sredstvima, među narode svijeta od kojih zgrću svoja bogatstva.

 

Evo što kaže Yanis Varoufakis, u knjizi „Što sam rekao kćeri o ekonomiji“, o suvremenoj kapitalističkoj ekonomiji:

 

„Vojska zaposlenih androida san je svakog poslodavca. Svakog poduzetnika. Oni bi radili dan i noć, ne samo tamo gdje se zahtijeva fizički rad, nego i kao arhitekti, kao dizajneri novih strojeva, kao izumitelji. Bez prohtjeva (osim tehničkih detalja koje zahtijevaju njihove specifikacije, primjerice redoviti servis, podmazivanje, energija), bez psiholoških problema, bez potrebe da idu na godišnji odmor, bez mišljenja o tvrtki, i naravno, bez ikakve sklonosti ka – sindikalizmu… Međutim, kad strojevi pripadaju malobrojnima koji ih koriste kako bi zgrabili profit, dok im većina (ima li sreće – moja primjedba) naprosto iznajmljuje svoj rad, tada, u krajnjoj liniji, strojevi postaju gazde svima – kako svojim vlasnicima, tako i onima koji rade uz njih.“,

 

što dopunjujemo postavkom Bernarda Marisa, sveučilišnog profesora ekonomije na ‘Institut d'études européennes de l'université Paris-VIII, osnivača satiričkog lista “Charlie Hebdo” i jedne od žrtava sumanutog terorističkog čina. Za njega “ekonomija uopće nije znanost već špekulantska rabota, dok je politiku slobodnog tržišta neuvijeno nazivao sranjem”. Više puta sam isticao sličan stav:

 

“Hrpa nobelovaca ubire godišnje po milijun dolara nobelove nagrade za, navodno, fundamentalna dostignuća na polju ekonomske znanosti. Iskreno rečeno, ja kao laik ne vidim u praksi bilo kakve koristi od tih otkrića. Kako su ona promijenila svijet na bolje? Zašto je svijet u recesiji (s ekonomijom blizu kolapsa) ako su to toliko fundamentalna otkrića? Zašto jaz među siromašnima i bogatima ubrzano raste, i zašto se disproporcija između bogatih i siromašnih ubrzano povećava („Populacija najsiromašnijih zemalja sveta raste gotovo četiri puta brže od stanovništva bogatih država.”) Čemu ona služe? Možda je na poslijednje pitanje najlakše odgovoriti. Služe razvoju ekonomije koja je u cijeloj svojoj suštini, aksiomatski – orjentirana na profit. Međutim, kako aktualni događaji pokazuju, ni u toj ulozi ne postiže vidljive uspjehe. Lijeka ima, ali je osnovni preduvjet za njegovu primjenu – potpuni kopernikanski preokret u shvaćanju svrhe ekonomije…”

 

Interesi ekonomskih elita sprečavaju realizaciju zdravorazumskog pogleda na ulogu ekonomije, što bi nas oslobodio robovanja profitu i eksploatacije čovjeka po čovjeku. Korijenje takvog stava trebamo tražiti u apsolutiziranju privatnog vlasništva kome se većina klanja kao “zlatnom teletu”. Porijeklo te zablude je tema za neki drugi tekst. No, idući tragom čuvene Lincolnove mudrosti da “neke ljude možeš varati cijelo vrijeme, sve ljude možeš varati neko vrijeme, ali ne možeš sve ljude varati cijelo vrijeme”, sve je veći broj laika i stručnjaka koji sagledavaju odnos proizvodnje, proizvođača i raspodjele bogatstva na ispravni način, nagrizajući polako ali neumitno lažnu paradigmu kojoj joj uvijek robujemo.

 

Ladislav Babić

magazinplus.eu

2016.

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh