logo
VGT

Ladislav Babić: Kud svi Turci tu i mali Mujo

Objavljeno prije 2 sedmice . u uto, nov 28th, 2017

Ladislav Babić: Kud svi Turci tu i mali Mujo (Prvi dio)

Znanstvena istraživanja, višestruko izvedena s različitih polaznih pozicija i eksperimentalnog verificiranja, nedvosmisleno potvrđuju: ljudi su u prosjeku vrlo povodljiva stvorenja, malo oštrije rečeno – licemjerni stvorovi – a po mišljenju mnogih, dokazane budale. Ne vode ih u zaključcima, a još manje u djelovanju, istina, moral i krijepost, već isključivi interes kojem podređuju i vlastitu dušu, svoje bližnje, i ljudske živote kao najvišu cijenu njegova zadovoljavanja.

Solomon Asch (1951,1956) je proveo niz klasičnih istraživanja  ispitujući parametre normativnog socijalnog utjecaja. Navedeni program istraživanja Asch je započeo zato što je vjerovao da postoje granice do kojih će se ljudi konformirati. Asch je vjerovao da će se ljudi, ako se radi o potpuno jasnoj situaciji, ponašati kao racionalni objektivni rješavatelji problema. Ako grupa kaže ili učini nešto proturječno očiglednoj istini, ljudi će sigurno odoljeti socijalnim pritiscima i samostalno odlučiti što se zbiva.“

Suprotno njegovim očekivanjima

…došlo je do iznenađujućeg stupnja konformizma: 76% sudionika se konformiralo na barem jednom zadatku. U prosjeku, ljudi su se konformirali otprilike na trećini od dvanaest zadataka u kojem su suradnici eksperimentatora netočno odgovorili. Ono što je naročito iznenađujuće kod Ashovih rezultata je da su ljudi brinuli da se ne osramote u očima potpunih stranaca. Desetljeća istraživanja potvrđuju da se konformizam iz normativnih razloga može javiti jednostavno zato što ne želimo riskirati društveno neodobravanje, čak i od potpunih stranaca koje nikada nećemo ponovo vidjeti.“

Psihologija mase nije doli sofisticirano (taj pojam volimo koristiti da istaknemo, u osnovi tek kvantitatvno ali ne i kvalitativno, razlikovanje od krda) unapređenje „animalne psihologije“, koja se – vjerojatno čuvanja dostojanstva ljudske vrste radi – uglavnom tako ne naziva već se izučava u sklopu tzv. biheviorizmaBiheviorizam je grana psihologije, a značenje pojma potiče od engleske reči behavior (ponašanje) , čija bi definicija bila: „svaka akcija pojedinca uključujući i one podložne posmatranju, merljive psihološke promene, kognitivne (svesne) slike, fantazije i emocije“. Međutim, ne samo da većina uslovljava konformističko vladanje pojedinaca, ne može se zanemariti ni utjecaj manjina, posebno ako su one autoritarne i kao takve nastupaju u javnosti (u prvom redu političari). Povodljivost prema autoritetu manjine ili usuglašavanje sa stavovima većine, ma bili oni i sasvim pogrešni, karakteristika je ogromne većine pripadnika ljudskog roda, od čega manje boluju ljudi s većim stupnjem samopoštovanja. Primjerice,

„u jednom od najpoznatijih psiholoških istraživanja (iz 1961. godine) psiholog Stanley Milgram pokazao je kako je 65 posto običnih, normalnih ljudi u stanju ubiti čovjeka strujom od 450 volti samo zato što im je to naredio eksperimentator, odnosno „čovjek u bijeloj kuti“.“

Ostavit ćemo se ovih uvodnih napomena koje čitatelj može istražiti na danim linkovima, i zadržati se na nizu primjera koji pokazuju da se Hrvati (a moguće je to pokazati za ma koji narod svijeta) povijesno vladaju kao nešto uznapredovalo animalno krdo, po principu „kod svi Turci, tud i mali Mujo“. Dok su se 1914-te „hrvatski jurišnici“ (koje na slici pregledava Karloposljednji austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj) prilježno borili za očuvanje njegova i svojeg carstva:

vjerojatno mnogo veći broj sanjajući kako izbjeći smrt na svjetskoj klaonici negoli o hrvatskoj nezavisnosti, mlađim je generacijama mnogo poznatija Tuđmanova izjava koja je naišla na opće neodobravanje, ne samo manjine relativno pristojnih pripadnika ovog naroda, već i ogromne većine, mada ona vrlo dobro definira upravo njihovo vladanje. Radi se o izjavi izrečenoj prije parlamentarnih izbora 1990-te godine na Saboru HDZ-a, kako je

„’NDH predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda’, za što je dobio ovacije većine okupljenih na tom iznimno važnom političkom skupu, na kojem se već vidjelo tko će preuzeti vlast u Hrvatskoj.“,

što je, ne baš pretjerano brzo, „kraljica Balkana“ demantirala prilikom svog posjeta Izraelu 2015-te (ližući guzu Židovima), naglasivši kako taj režim nije predstavljao stvarni izraz težnje hrvatskoga naroda za svojom neovisnom državom“. Sad, je ili nije, već te disonancije su sasvim dovoljan primjer karakterizirajući stranku koju su Hrvati izabrali da ih vodi u neznano kakvu budućnost. No, pustimo njene korifeje da osciliraju između prevladavajućih interesa, pa pogledajmo što kažu suvremenici onovremene fašističke tvorevine. Kako slika govori kao tisuću riječi, zvirnimo prvo na oduševljeni doček ustaških sponzora – usred hrvatskog glavnog grada:

Popratimo to riječima Vladimira Velebita iz njegovih memoara, vjerojatno najznačajnijeg ratnog i poratnog jugoslavenskog diplomate, koji je ponajviše učinio na diplomatskom polju za priznanje i uvažavanje antifašističke Jugoslavije:

„Kad smo krenuli iz sela, cijelo je selo bilo okićeno bijelim zastavama odnosno ručnicima i plahtama. Seljaci su htjeli pokazati da se predaju neprijatelju još prije nego što je rat započeo. Veličanstveni dokaz patriotizma i odlučnosti da će se braniti domovina… Poslije razoružavanja svrstali su nas u oveću kolonu zarobljenika i krenuli smo prema centru Zagreba. Ulice su bile pune ljudi. Neki su samo radoznalo gledali, a neki su nas psovali i pljuvali. Ukrstili smo se s jednom njemačkom tenkovskom kolonom. Nju je narod grada Zagreba oduševljeno pozdravljao i zasipao cvijećem, čokoladom, cigaretama. Meni se zgadilo. Nisam nikad mogao pomisliti da je naš narod tako podao, kukavički i zao. Pozdravljao je fašističku vojsku, sluganskom poniznošću, a pljuvao na svoju vlastitu braću. Dugi niz godina nisam mogao zaboraviti taj odvratni prizor. Zamrzio sam Zagreb. Bila je to moja prva pouka da je svjetina povodljiva, kukavna, prevrtljiva i u suštini – zla… Poslije malo razmišljanja došao sam do zaključka da je ono što sam maloprije napisao o legitimitetu srpskih predstavnika u skupštini AVNOJ-a važeće i za one iz Hrvatske, Slovenije ili Bosne. I u tim zemljama je većina stanovništva bila kolaboracionistički raspoložena, ili barem naklonjena pasivnosti i politici čekanja. Sasvim sam uvjeren da bi sasvim slobodni i krajnje demokratski provedeni izbori u tim zemljama dali većinu kolaboracionistima raznih nijansa.“, („Moj život“)

O tome svjedoči i prisustvo Hrvata u partizanskim jedinicima, koje je bilo relativno malo, sve do kapitulacije Italije kad su se masovno počeli uključivati u jedinice NOVJ – ne toliko prirođenog otpora fašizmu radi, koliko vidjevši preokretanje ratne sreće. Do kapitulacije ItalijeSrbi su činili apsolutnu većinu učesnika (66%), a do kraja rata i nadproporcionalni udio (28.6% krajem 1944.) boraca u HrvatskojVrhovni štab je više puta pozivao domobrane i četnike da se pridruže partizanima – ako su se odazvali četnici, odazivali su se i domobrani. Poslijednji nisu branili nikakvu Hrvatsku, već fašističku tvorevinu NDH, i pravimo li usporedbe možemo ih usporediti sa njemačkim Wehrmachtom, a ustaše sa SS-trupama. Kad je stigao kraj rata i partizani oslobodili Zagreb, trebalo je opet pokazati privrženost, ovaj puta novoj vlasti:

Ta novonastala pravovjernost posebno se iskazala za Titove smrti, prilikom ispraćaja lijesa prema Beogradu, kad se masa ljudi skupila ispred zagrebačkog glavnog kolodvora:

 

 

Ladislav Babić

sbperiskop.net

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh