U životu (najopćenitije, u svemiru) su zbivanja i stvari uzajamno povezani, i teško je jasno izdvojiti jednu nezavisnu od utjecaja drugih. Znanost je postigla ogromne uspjehe analitičkim pristupom, s obzirom da to pojednostavljuje razmatranje, ali sve više se učvršćuje holistički, sintetički stav, koji inducira kako se otkrića s partikularnih nivoa, da bi se stvarno shvatila, moraju uklopiti u uzajamno interreagirajuću cjelinu.
Evolucija
Ništa u vasioni nije statičko, dano za sve vijeke vjekova, iako se u okvirima trajanja individualnog ljudskog života mnogima tako pričinja. S obzirom da su mnoge promjene veoma spore, mi ih ustvari gledamo kao kvazistatičke, iako je u pozadini dinamika različite brzine odvijanja. Evolucija prožima cijeli kozmos – moglo bi se reći da spada u njegove osnovne principe – od njega kao cjeline, preko anorganskih entiteta do organskih bića, uključujući i razvoj svijesti. Za opće (ljudsko!) shvaćanje svega postojećeg, najbitnije su biološka i socijalna evolucija. Mnogo puta sam u tekstovima isticao činjenicu kako evolucija ne zahvaća sve jedinke podjednako, istom mjerom, a posebno je to primjetljivo u socijalnoj evoluciji čovječanstva. Statička fotografija u dani čas, prikazuje čovječanstvo kao skup jedinki raspoređenih u okvirima od najzatucanijih do najnaprednijih, posebno što se etičkih standarda tiče.
Inteligencija
Najrazvijeniji biološki entiteti posjeduju (prema ljudskoj procjeni) inteligenciju, kao – najopćenitije kazano – sposobnost prilagodbi i obvladavanja novim situacijama. Često se ocjena te sposobnosti izrazito antropocentrično ocjenjuje, zanemarujući pritom kontekst za koji nije potrebna veća prilagodba od one njime zahtijevanom. Baobab ne mora letjeti u svemir, niti šakal mašta o literaturi, a u danom su okviru vrlo impresivno prilagođeni svojim potrebama, pa im ni nije potrebno „filozofirati“ nego naprosto – živjeti. Osim čovjeku, koji – čini se – baš i nije posebno svijestan svog položaja u općem biološkom okružju, niti sasvim pouzdano zna što želi, sem zadovoljenja svojih interesa. Šakal ih ne propituje, ali čovjek uvijek stremi nečem „višem“, nikad zadovoljan ličnim položajem, dok ga položaj ostalih jedinki ljudskog društva u osnovi tek marginalno zanima. Kao posljedica neravnomjerne biološke evolucije, i ona socijalna je takva, što rezultira kriviljom inteligencije koja to bjelodano pokazuje i potvrđuje. Ljudsko društvo je konglomerat jedinki u rasponu od idiota, preko prosjeka do genijalaca. Pri tome, način određivanja IQ krivulje se u osnovi svodi na princip: neki majmuni ne peru krumpir prije konzumacije – to je prosjek. Oni koji ga prije toga operu su genijalci, a idioti su oni koji ni ne znaju što je krumpir.
Demokracija
Demokracija je u osnovi „izum“ antičkih Grka, i najjednostavnije se može definirati kao vladavina naroda. Ta definicija je dovoljno obuhvatna, da se pametniji mogu upitati jeli to ustvari neposredna vladavina većine, ili njenih predstavnika kako je uobičajeno u suvremenoj zapadnjačkoj, predstavničkoj i sasvim formalnoj demokraciji (prava demokracija sem političke, mora uključivati i socijalnu te ekonomsku, i napose biti humanistička te globalna). Premnogo ljudi je nezadovoljno stanjem društvenih odnosa i demokracijom koja u danom trenutku u različitoj mjeri obilježava različita društva (naime, sva ona tvrde da su demokratska!), ali vodeći računa o rečenom u prethodna dva odjeljka (o evoluciji i inteligenciji) teško da stanje može trenutačno biti suštinski – uz fluktuacije na bolje i na gore – drukčije negoli jeste. Hrpa idota, prosjeka i genijalaca ni ne može stvoriti, niti zaslužuje bitno bolji sustav negoli ga ima. Sve ostalo je utopija (ali ne i utopizam!), i naprosto ovisi o dinamici društvenih promjena – o socijalnoj evoluciji.
Humanizam
Ma koliko se zaklinjali u demokratičnost sadašnjih ili budućih društava, demokracija bez humanizma je „na vrbi svirala“. Floskule egoističnih tipova kako svatko zavređuje korist onoliku koliko je ličnog doprinosa uložio u napredak (opći ili na nekom posebnom specijaliziranom području), samo su zamajavanje i odvraćanje pažnje od njihovih neposrednih interesa. Svode se, slikovito prikazano, na tvrdnju da prosjak koji pored vas na klupi gdje klopate obilati sendvič ima koristi od mrvica koje padaju po tlu, pa neka ih u „demokratskom“ duhu otale i konzumira. Štos koji prikriva cijelu stvar sastoji se u mjerilu koje elite samovoljno propisuju: „koliku korist smije izvući zaslužnik na nekom području“ u odnosu na ostale članove društva, koji su u osnovi vlastitim materijalnim, intelektualnim i odgojnim zauzimanjima i stvorili dotičnoga, sada s „vrhunaca“ vlastitih dostignuća prezirno gledajućeg na svoje tvorce. Jer, dotični je – primjerice – jeo i rižu koju je neki bijedni Azijac golim rukama uzgajao, da bi nahranio budućeg preziratelja svog doprinosa.
Eto, savim ukratko prikazanog holističkog odnosa između nekih komponenti koje utječu na mentalni stav čovjeka prema cjelini, i njegov intelektualni i etički odnos prema cijelom društvu. Alfa jedinke možda postoje u životinjskom svijetu, ljudski doprinosi društvu su različiti, ali vladati se analogno animalnim uzorima daleko je od ljudskosti. Kojoj se, shvaćali mi to ili ne, povijesno sve više približavamo. Što baš ne mora biti utješno za podjarmljene, jer ekspolatatora se baš to puno ni ne tiče, ali je važno za principijelnu odanost snu najhumanijih stvorova društva.
Ladislav Babić
