logo
bios

Ladislav Babić: Drekonomija*

Objavljeno prije 3 sedmice . u sub, jan 27th, 2018

Započet ću citatom jednog od svojih tekstova posvećenih (kapitalističkoj) ekonomiji i njenoj sve većoj degradaciji u smjeru antihumanizma:

„U ne jednom od svojih članaka uputio sam kritiku na suvremene, svjetski poznate ekonomiste, među njima i dobitnike Nobelove nagrade za ekonomiju. Suština kritike može se sažeti u par riječi – dečki imaju očajno suženi svjetonazor! Dokaza za to ne treba više od jednostavnog pitanja: koliko li su sve te njihove teorije i nagrade – sem što su pronijele ime autora i popravile njegov materijalni položaj – utjecale na svjetsku ekonomiju, njenu stabilnost, prosperitet i smanjenje siromaštva među ljudima svijeta? Odgovor daju svjetska ekonomska kriza i opći pogled na socijalno-ekonomske prilike planete, te inteligentniji čitaoci nakon ovoga mogu prekinuti daljnje čitanje teksta.“

Opširniji autorovi stavovi po tom pitanju mogu se pronaći – naravno, koga uopće zanimaju – na internetu i slijeđenjem tamo prisutnih linkova, pa ih nema smisla detaljno ponavljati. Moguće je jednim od prozvanih ekonomista, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju, smatrati čovjeka koji je ustvari bio genijalni matematičar, a čiji matematički doprinosi – prvenstveno onaj na području „teorije igara“, za što je i nagrađen – se primjenjuju u raznoraznim područjima, od ekonomije, preko teorije evolucije do vojne strategije. Genijalni matematičar, o kojem je snimljen izvrstan film („Genijalni um“), imao je tragični život, opisan u istoimenoj knjizi (upravo ona je ekranizirana) autorice Sylvie Nasar. Radi se o John Forbes Nashu, kojeg ćemo prepustiti strpljivim i znanja željnim čitateljima, a ovdje ga spominjem tek stoga što je tijekom njegove kandidature za Nobelovu nagradu došlo do zapleta na ljudskoj (koja nas ovdje ne zanima; kako je više desetljeća bolovao od šizofrenije – od koje se uspio izliječiti – nekim licemjerima je to bio dovoljan razlog da ospore dodjeljivanje nagrade. Poginuo je prije par godina zajedno sa suprugom, u saobraćajnoj nesreći – kad nekog ne ide, onda ne ide!) i stručnoj razini.

Nobelova nagrada iz ekonomije nije predviđena zavještanjem Alfreda Nobela, švedskog kemičara, pronalazača, filantropa, mirotvorca, kozmopolita i industrijalca. Izvorno su nagrade predviđene za ostvarenja s područja fizikekemijemedicineknjiževnosti i mira, od čega kandidate za potonju bira Norveška narodna skupština, za medicinu Karolinski Institut u Stockholmu, a preostale Švedska akademija znanosti. Nagradu za ekonomiju uvela je Švedska narodna banka 1968. godine na 300-tu obljetnicu postojanja, a nosi ime „Nagrada iz ekonomske znanosti Središnje banke Švedske u spomen na Alfreda Nobela“. Uobičajilo ju se nazivati kao i ine, a dodjeljuje se po istim formalnim kriterijima i istom iznosu poput ostalih. Te, 1994-te godine – kada ju je dobio Nash (s još dvojicom kolega) – u Švedskoj akademiji zbilo se izrazito protivljenje njenoj dodjeli (općenito, a ne samo u odnosu na ovog vrhunskog matematičara). Erik Dahmen, ekonomist, tvrdio je, nazivajući je „tzv. Nobelovom nagradom iz ekonomije“:

„To i nije zapravo Nobelova nagrada. Ne bi ju se smjelo svrstavati s drugim nagradama. Akademija nije nikada trebala prihvatiti nagradu iz ekonomije. Protiv sam te nagrade otkad sam postao član Akademije.“, („Genijalni um“Sylvia Nasar)

Mnogo suštinskije i argumentiranije od ovog formalnog protivljenja – iz kojeg je teško zaključiti jeli Dahlen bio protiv nagrade (teško, s obzirom da je sam bio ekonomist) ili samo protiv imenovanja i dodjele zajedno s ostalim priznanjima – predstavlja otpor prirodoslovaca prema njenoj dodjeli:

„Jedan je fizičar rekao: ‘Nagrada iz ekonomije bila je poput vagona prikopčana za Nobelovu lokomotivu, samo se šlepala za Nobelom’. Mnogi prirodoznanstvenici, koji su dominirali u Akademiji, nisu mnogo držali do ekonomije. Ona nije, govorili su, dovoljno znanstvena, niti je to područje koje bi zaslužilo da ga se stavi na istu razinu s ‘pravim’ znanostima poput fizike i kemije. Ideje, kažu oni, dolaze i izlaze iz mode, ali ne vidi se nikakav znanstveni napredak, niti ikakva sustavna teorija empirijskih činjenica oko kojih bi postojala čvrsta i planetarna suglasnost… Na kraju, općenito vlada mišljenje, posebno među prirodnim znanstvenicima i matematičarima, da je plitkost tog područja dovela do nagla i vidljiva srozavanja kvalitete nagrađenih – koje će s vremenom biti još naglašenije.“, (ibid)

Ekonomija (proizvodnja i razmjena dobara i sve što iz toga proizlazi) ima više vrsta i uz svaku od njih zajednice mogu egzistirati, a tek je posljedica ove faze razvoja čovječanstva da prevladava ona kapitalistička (koja se također javlja u više oblika). Upravo za nju se i dodjeljuje rečena nagrada (Branko Horvat je ostao bez nje mada joj bijaše blizu, jer mu se djelo zbog kojega je bio predložen zvalo “Politička ekonomija socijalizma”). Uostalom, dobijaju je zapadnjački ekonomisti, formirani u kapitalističkom okviru i proučavajući upravo njegovu ekonomiju, ideje u/o kojoj – kao što je rečeno – dolaze i izlaze iz mode, ali ne vidi se nikakav znanstveni napredak, niti ikakva sustavna teorija empirijskih činjenica oko kojih bi postojala čvrsta i planetarna suglasnost“. Za razliku od „ekonomskih zakonitosti“(pojednostavljeno, čak i u ovako ograničeno shvaćenoj ekonomiji možemo ih usporediti s objašnjenjem zašto je čovjek umro, a ne zašto je smrtan) aktualnog ekonomskog trenda, prirodne zakonitosti su općeniteuniverzalnovažeće u ma koje vrijeme i na ma kojem mjestu u svemiru (slična je i matematika, koja se može primijeniti na niz područja, pa je našla primjenu i u kapitalističkoj ekonomiji)!

Dobro uočena činjenica da se „ne vidi nikakav znanstveni napredak,…“upravo je posljedica jedne druge činjenice, a ta je – da ekonomisti gube iz vida primarnu, suštinsku ulogu ekonomije, pa se usredotočuju naprosto brojkama opisivati partikularne mehanizme po kojima djeluje ona kapitalistička. A suština je, da ekonomija mora služiti (svakom) čovjeku a ne čovjek njoj, što je naprosto univerzalni etički, humanistički princip koji se ne da matematički opisati, pa ga ni nema u radovima ekonomista. Činjenica da se Nashovim doprinosom ekonomiji, baziranom na njegovom prinosu matematičkoj teoriji igara, uspješno služe (barem na Zapadu; kod nas to više ide po rodijačkim, protekcijskim i koruptivnim kriterijima) na dražbama o dodjelama koncesija (recimo, za frekvencije radio valova za mobitele i slične uređaje), ili u stvaranju strategija suparništava velesila, ama baš ništa ne doprinosi osnovnom: humanojpravednoj raspodjeli postojećeg i novostvorenog bogatstva među njegovim korisnicima i proizvođačima – bilo na individualnom i širem, globalnom nivou. Ništa ne doprinosi smanjenju neravnomjernosti raspodjele  svjetskog bogatstva, koja dapače – unatoč silnih nagrada ekonomistima – neprestano raste (valja napomenuti da su tzv. društveno/nacionalno/svjetsko bogatstvo pojmovi koji ništa ne govore o stupnju njihove društvene raspodjele). I dok oni maltretiraju formulama, a komentatori bez morala i uvida u povijesnu situaciju palamude (neki nisu sposobni pratiti ni vlastite komentare, a kamoli tekst, dok drugi komentiraju priznajući da su pročitali samo naslov. Iz jednih i drugih govori animalni instinkt, kojeg ni činjenice ne mogu pokolebati, a kamoli pobuditi pokazivanje minimalne ljudskosti; 12 ), stvar je suštinski jednostavna a mogao bi ih savjetovati i najneškolovaniji, ali time ne i manje inteligentniji, moralni, humani čovjek. Cijelu stvar valja početi rješavati od dviju činjenica: od već spomenute o stvarnoj ulozi ekonomije, i one da je ukupno bogatsvo ljudskog roda dovoljno za dostojan život svakog čovjeka na planeti. Zašto se takav pristup izbjegava? Jer je evolutivno nerazvijena vrhunska životinja imenom „Homo sapiens“ ustvari čovjek šćapiens, tek po sofisticiranijim metodama drukčiji od ma kojeg prirodnog grabežljivca, s tim što ovaj nema biološku sposobnost da o tome misli, a prvome je grabež zastro „moždane centre humanizma“ koji animalnog čovjeka razlikuju od onog humanističkog.

Postoji jedan kvantitativni pokazatelj – takozvani Gini indeks – za mjerenje nejednakosti u društvu. Ovaj koeficijent kreće se od 0 – kada je bogatstvo jednoliko raspodijeljeno, do vrijednosti 100, kada je svo bogatsvo u rukama samo jednog čovjeka. Primjerice, dok u Švedskoj on iznosi 23 (nešto više od 30 posto bogatstva je u rukama 20 posto ljudi), dotle je u SAD jednak 45 (20% amerikanaca raspolaže sa 85% bogatstva). Interesantna su tumačenja, točnije rečeno – opravdanja – ovakve neravnomjerne raspodjele bogatstava.

“Bogati ljudi nisu bogati zato što su oteli novac ostalima. Isto je tako i sa zemljama. Općenito gledano, bogate su zemlje bogate zbog toga što su prošle kroz određeni povijesni proces, kroz industrijski razvoj. Glavno pitanje je – kako pomoći ostatku svijeta da i on prođe kroz taj proces, pa da i on jednom bude imućniji”,

smatra David Roodman iz washingtonskog Centra za globalni razvoj, totalno jednostrano sagledavajući ljudsku povijest – kao da imperijalizma, kolonijalizma i neokolonijalizma kroz koje su danas najsiromašnije zemlje prošle kao žrtve upravo onih najbogatijih (obogaćenih ogromnim dijelom upravo na njihovu iskorištavanju), nikada nije ni bilo. S druge strane, jedan matematički orijentirani autor nastoji nejednakost protumačiti kao prirodnu posljedicu statističkih zakona o distribuciji moći. Gotovo onako usput, on sam daje odgovor na svoje pitanje „Je li nepravda neizbježan zakon?” – “Nejednakost je prirodna, ali ne tako ekstremna” – pozivajući se i na ekonomskog analitičara mr. sc. Velimira Šonje. Potonji kaže kako za smanjenje nesrazmjera povećani porezi nisu nikakvo rješenje, već ono treba tražiti u izjednačavanju šansi, bez čega će se raslojavanje i dalje nastaviti. Zaboravljajući pritom kako su ljudi, čak i pruže li im se iste šanse za djelovanje, različitih sposobnosti, što će opet dovesti do iskakanja onih sposobnijih. To bi nužno, ne primjene li se druge mjere – pa i one porezne – dovelo do ponovne redistribucije bogatstva, točno u skladu sa darvinističkom teorijom preživljavanja najsposobnijih. Naravno, prihvatimo li tezu da se ono stječe samo na pošten način (no, pošteno ne znači uvijek ujedno i humano, odnosno ljudski prihvatljivo). Svi ti autori uopće ne shvaćaju kako je ljudska zajednica prvenstveno socijalni a ne biološki sustav, te uporno na nju primjenjuju socijaldarvinističke metode s čega ni ne čude zaključci do kojih dolaze. Kad već nastoje prirodne zakonitosti primjeniti direktno na društvo, koje kao da se ne sastoji od mislećih jedinki sposobnih samostalno donositi odluke, neka se prisjete jednog bitnog fizikalnog zakona. Onog o tzv. ekviparticiji energije po kojem u plinovitom ansamblu (društvu) atomskih čestica, svakom atomu (jedinki) pripada jednaka prosječna kinetička energija (bogatstvo)! Zavisno od uzajamnih interakcija, svaka se od njih kreće čas brže, čas sporije, ali u prosjeku raspolažu jednakim kinetičkim energijama (bogatstvom) koje zbrojene daju ukupnu energiju (bogatstvo) cijelog ansambla (društva). Tek toliko o neposrednoj primjeni prirodnih zakonitosti na ljudsko društvo.

Sve je veći broj ljudi najrazličitijh profila širom svijeta koji uviđaju istinu, i ne bulazne o ogromnom napretku uspoređujući suvremeno socijalno-ekonomsko stanje s onim od prije mnogo stoljeća. Intelektualni daltonisti toga nisu sposobni, procjenjujući prošlost kriterijima današnjice, a nju pravdaju pozivanjem na prošlost, uhvaćeni u mentalni labirint circulus vitiosusa iz kojeg ne nalaze izlaz (recimo, oni čak ne vide da tržišna ekonomija mora biti planski modulirana potrebama ljudi, što čak i suvremene kapitalističke države uviđaju, na svojevrsni način intervenirajući na tržištu – doduše u prilog kapitala). Ljudi žive sadaovdje, pod postojećim uslovima, i ne možete ih hraniti serviranim bedastoćama. Napredak, ako o njemu uopće možemo govoriti na način kako to apologeti sistema čine, nije posljedica samo ekonomije, već sinergije niza prirodoslovnih, tehničkih, tehnoloških, obrazovnih, povijesnih i političkih faktora, što nije nikakvo opravdanje čovjeku koji ovdje i sada umire od gladi, bolesti, ratova i inih pojava koje nismo uspjeli iskorijeniti, dok debelokošci pravdaju bijedu stotina milijuna „pravom“ da „44 ljudi“ uživa u prisvajanju rezultata njihova truda.

„Općenito je problem liberalâ i libertarijanaca metodološki individualizam – promatranje društva isključivo iz pozicije pojedinca. Ja, ja, ja i samo ja. Tako onda nije bitno što globalni kapitalizam očito uništava klimu (pa onda imamo različite uragane, požare, poplave i sl., a ubuduće i mnogo gore posljedice) i što u okviru ekonomskog sistema u kojem je najbitnije ostvarivanje privatnog profita na tržištu očito ne postoji mogućnost da se uništavanje planeta zaustavi. Ono što je bitno da pojedinac ima „slobodu“ da što neometanije eksploatira radnike, obrće novac bez obzira na to što će napraviti s okolišem ili javnim prostorom, stječe profit bez obzira na to kakva je kvaliteta hrane koju prodaje itd.“, (Kapović123)

Pravi napredak ne očituje se prijelazom od volovskih kola do raketa (to je tako trivijalno da se ne isplati ni spominjati), već stupnjem uljuđivanja (humanizacijom) čovjeka tijekom njegova socijalnog razvoja. Nažalost, kao što mačku ne možeš osposobiti za rješavanje relativističkih jednadžbi, i većina neznalica ostaje nepromijenjena do svoje smrti. Na takvom smo – statistički gledano – stupnju biosocijalne evolucije. No, statistika je za samožive grabljive jedinke tek jedan od alata koji koriste u vlastite svrhe – jedno iz razloga što je ne razumiju, a drugi jer je jako dobro shvaćaju i iskorištavaju sebi u prid. Naime, svaku večer dignuvši pogled prema nebu da zahvale bogu na svojoj stečevini, umisle si da su upravo oni jedini središte svemira!

____________________________________________

*Iako će većinu čitatelja prvi dio složenice asocirati na izmet, ona je upotrebljena više u značenju: koještarija, ono što ništa ne vrijedi; beznačajna sitnica. Naravno, shvaćeno sa zrnom soli.

 

Ladislav Babić

Ladislav Babić: Drekonomija*

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh