Je li pravednost neka recipročnost što je treba zasnovati na vraćanju zloga zlim, jednako kao i dobroga dobrim?
Smatra se da je pravednost najveća od svih vrlina jer je povezana s načinom kako se principi primjenjuju, tj. ne odnosi se samo na ono što se pojedinog čovjeka tiče, nego se ima primjenjivati i prema drugome. Mnogi se ljudi neobično dobro razumiju u sve potankosti kojima je njihovo pravo povrijeđeno, a potpuno su nezainteresirani i neobjektivni u slučaju kad su narušena prava drugih. (Poznati jonski državnik Bijant iz Prijene kod Mileta izriče poslovicu: Na vlasti se čovjek poznaje. Onaj tko vlada nije vezan samo za sebe, nego i za drugoga, tj. za zajednicu).
Pravednost je moralni stav, a s moralnim stavovima ne stoji isto kao i sa znanstvenim spoznajama. Moralni stav ne zahtijeva svoju suprotnost. Cjelovit je bez sebi suprotnoga stava, na sličan način kao što npr. zdravlje potiče samo ono što je zdravo. U znanosti je potrebno predmet upoznati i na pozitivan i na negativan način, tj. tako da i njegova suprotnost bude obuhvaćena. Kod znanosti se na osnovi negativnoga dade zaključiti ono pozitivno, npr. nakon što o jednome predmetu nabrojimo sve što on nije, lako ćemo zaključiti što taj predmet jest.
Pojam pravednosti upotrebljava se u više značenja, ali kako su sva ta značenja srodna, različitost je značenja najčešće prikrivena. Na primjer, nepravedan je onaj tko krši zakone, a isto tako je nepravedan onaj tko je pristran i lakom. Tko je nepravedan, taj je i lakom, ali ne na sve, nego samo na ono o čemu ovisi izvanjska sreća čovjekova.
Nepravedan neće uvijek izabrati veće. Ako bira zlo, izabrat će manje. To manje izgleda kao dobro, a on, jer je lakom, neće izabrati jednako. Uvijek će zaobilaziti princip jednakosti jer je pristran. Nepravda se uvijek sastoji u nejednakosti. Nepravednost je porok i to ne dio poroka, nego potpun porok po istoj analogiji po kojoj je pravednost potpuna vrlina.
Pravedno se očito nalazi u nekoj proporciji: tko je nepravedan, ogrješuje se o proporciju jer prisvaja suviše dobara, a drugi dobivaju premalo. Problem pravednosti nastaje u trenutku kad jednaki ne dobivaju jednako ili kad nejednaki dobivaju jednako. Onaj tko prosuđuje, ne odlučuje u čemu je jednakost među jednakima, nego treba odlučivati jesu li postojeće nejednakosti relevantne za ostvarenje konkretne proporcije u pravima ili u kojim drugim dobrima. Aristokratska su i kastinska društva nepravedna jer prirodne razlike čine askribiranom osnovom na kojoj zasnivaju pripadnost ili nadređenomu ili podređenomu društvenom sloju. Takva zatvorena društva imaju svoja interna pravila kojima defi niraju pravednost, ali i ostale vrijednosti. Temeljna struktura takvih društava sirovu prirodnu (tj. slučajnu) nejednakost uzima za osnovicu različitosti raspodjele. Pritom se društveni sustav promatra kao da stoji izvan ljudske kontrole, umjesto da ga se shvaća kao pravo područje na koje humano djelovanje može biti primijenjeno.
Pravednost treba činiti upravo sučeljavanje onoga prirodnog i sudbinskog s racionalnim, tj. s namjernim, pozitivnim, konstruktivnim djelovanjem. Pri tome ono prirodno i sudbinsko, jednako kao i u stavu prema ostalim vrlinama, treba ostati sporedna odrednica. Pravednost je ponajprije distributivna kategorija, što znači da subjekt koji uzima pravdu u svoje ruke, drugima također mora priznati ista prava koja sebi uzima. Moral kao progresivno, kulturom stečeno postignuće traži integraciju interesa svih upletenih subjekata, a ne obično zbrajanje interesa moćnih. Interesi se integriraju refl eksijom, a ne nasiljem.
Ni u jednoj situaciji ne postoji samo jedan smjer djelovanja koji treba slijediti. Kad bi postojao samo jedan pravac, gdje bi bila sloboda? Naše bi ukupno djelovanje bilo unaprijed defi nirano, ne bismo ga mogli ni vrednovati ni mijenjati.
Moralnost zahtijeva slobodu raznovrsnih izvedba što se odnose na odabrani cilj, čak i kad je cilj jedan.
Pitanje o tome jesu li ljudi jednaki, ima dva značenja: faktično i normativno. U faktičnome smislu pitanje glasi:
Postoji li perspektiva iz koje su svi ljudi isti, odnosno, postoji li neki sadržaj koji svi imaju u istome stupnju i u istome obliku?
U normativnome smislu pitamo za nešto sasvim drugo, a to je: treba li sve ljude tretirati kao da su isti? Irwin[1] misli kako je pogrešno pravednost shvatiti kao pokoravanje zakonu. Znati što je zakonito a što nezakonito, nije velika mudrost jer nije teško razumjeti ono što je u zakonima propisano. Međutim, nisu svi zakoni dobri. Čak kad je konkretni zakon dobar, teško je znati kako u određenome slučaju treba primijeniti zakon zato što se pravedno ne sastoji u zakonitome, nego u načinu provedbe zakona.
Odlomak iz djela: Maja Žitinski, Kultura poslovnog komuniciranja, str. 85-88.
Bilješke:
[1] Terence Irwin: Plato’s Moral Theory (The Early and Middle Dialogues), Clarendon Press, Oxford, 1979, str. 57.
Dialogos.ba
