”Od ljeta i izbora održali smo naše političko jedinstvo… Nema puno izbora. Nema izbora jer smo stvarno zeznuli stvar. Ne malo već puno. Nijedna zemlja u Europi nije toliko zeznula kao što smo mi. To se može objasniti. Mi smo očito lagali zadnjih 18 do 24 mjeseci. Sasvim je jasno da ono što govorimo nije istina.
Ne možete navesti nijednu značajnu vladinu odluku na koju biste mogli biti ponosni osim činjenice da smo vladu stalno izvlačili iz dreka. Ništa. Ako bi trebalo podvući crtu pod onim što smo uradili u četiri godine, što bih mogao reći?
Sveta milost, obilje svježeg novca u svjetskoj ekonomiji i stotine naših malih trikova, o kojima javnost malo zna, pomogle su da preživimo.
Tako ne ide dalje. Ne ide.
Tim kojem ste vi dali povjerenje i vodstvo na našoj strani jedva je sposobno odrediti program. Možda ima neki drugi tim koji može nešto drugo. Mi ne, ne možemo ništa bolje. Nismo za to sposobni.
Umjesto toga, lagali smo ujutro, u podne i noću. Ja ne mogu dalje s tim. Ili ćemo naći ljude za to ili će to činiti drugi.”
Ovaj govor je održan na sastanku glavnog odbora jedne vladajuće stranke. Usuđujete li se pogoditi koje? Znam da je teško pogoditi.
Autor govora bio je predsjednik vlade. Nije ni Milanović, ni Orešković, ni Plenković. Autor je Ferenc Gyurcsany, tada predsjednik mađarskih socijalista i premijer. Podnio je ostavku kada je snimka došla u javnost. Govor je topla i iskrena ispovijed o laganju u politici. Lažu ujutro, lažu u podne lažu navečer.
Mi smo se na tako nešto navikli i visokom Mađaru koji je volio posjećivati Hrvatsku samo smo se čudili na neobičnoj otvorenosti i toplim riječima vrhu svoje stranke. Mora da je bilo dirljivo. Milanović bi imao drskost priznati, Orešković bi tako nešto rekao na engleskom, a Plenković? E, on bi to znao, možda bi i trebao.
Naravno kod nas se, teško je kvantificirati, u politici laže kako je opisano. No sada je stil postao brutalan, laži se vide iz daljine i prosječni birač teško može zaključiti tko laže više: naši ili njihovi.
Možda profinjena mađarska aristokracija nema tu vrstu drskosti kakva je kod nas u upotrebi. Kod nas se osim toga ”negovorenju istine” dodaje posebni patriotski prizvuk. Laže se drsko i pred zastavom, uz himnu i s rukom na srcu (ili Svetom pismu).
Recimo, očekuje se da patriotski poričemo intervenciju hrvatske vojske u Bosni. Otkuda drskost za to kad su stotine, ma tisuće ljudi, znale za to – bili su vojnici. Znali su njihovi prijatelji, žene, susjedi. Moglo bi se reći: svi su znali.
Ja nisam znao i nitko mi to ne vjeruje. Znale su žrtve. Ljudi koji stanuju pokraj nas, rade i žive u Hrvatskoj. Znali su domaći i znali su stranci. Znali su vojnici, znali su špijuni, a najbolje su znali oni koji su vojsci prodavali paštete, dostavljali lijekove, novine ili oružje. Odakle sad drskost da je izdajica onaj tko o tome govori? Zašto poričemo ono što svi znaju?
Mnogi su u samoupravljanju sjedili u radničkom savjetu, bili na zboru radnika, ljetovali u odmaralištu u Makarskoj ili Malinskoj, dobili društvene stanove i gradili vikendice, uživali u kreditima koje je pojela inflacija. Pa ipak, danas se prave da toga nije bilo.
Bio je, kažu, mrak, a radnim akcijama je došla struja u njihovo selo. Smatrali su da im država treba dati posao. Pa gdje su radili ti naši sjajni radnici kad su bili mladi, gdje su radili njihovi roditelji? Zašto poričemo ono što su mnogi proživjeli. Ne, nije sve bilo lijepo, niti je to bio raj. Ali ni pakao.
Duboko sam bio potresen činom Slobodana Praljka. To je bio čin dostojan Eshila i Shakespearea. Zato mi se gadi pretjerivanje koje je nastalo. On je tražio tihu sućut, a dobio je predstave, osvetničke govore i povratak generala (zar su oni zbor?).
Ni riječi o činjenicama. Pa presuda je bila prije puno godina, ovo je bilo odlučivanje po žalbi. Ni riječi o tome tko mu je naredio ili ga nagovorio da ide u Bosnu i ode u Haag.
Ni obitelj nije sudjelovala u tome. Defilirali su generali, izblijedjeli političari, stari lovci u mutnom koji se zagrnu zastavom kad im treba. Ne vjerujem u to.
Od nas se traži da, suprotno osvjedočenoj istini, govorimo i poklanjamo se improviziranim neistinama. Traži se da postanemo suučesnici, jer ako ne, onda i ne želimo da nam svima bude bolje, da mislimo, da govorimo, da dišemo i stupamo kao jedan. Ne vjerujem. To bi bilo jadno.
Jadno je kad počnemo tvrditi nešto protiv naših znanja i uvjerenja, jer smo se onda odrekli slobode, dali im vlast, postali publika njihovim ceremonijama.
Zato je pravi smisao medijske i javne kampanje, generala u ulozi povjesničara, demografa i političara to da se legitimizira vlast i kod onih koji im (jer su inače nepopularni) nikad i ne bi dali glas, koji ih ne vole jer rade u svom uskom i posebnom interesu moći i slave. Grade mitove jer nemaju stvarnih ideja. ”Zato ne mogu i neću ništa opovrći jer je štetno i opasno raditi protiv svoje savjesti. Ja ne mogu drukčije. Evo tu sam. Bog neka mi pomogne. Amen!” (M. Luther. “Ako sam zlo govorio, daj mi dokaz o zlu”, Sabor u Wormsu, 1521.)
Nas uporno žele napraviti suučesnicima u laži. Traže od nas da govorimo suprotno od onoga što smo vidjeli i znamo, što su vidjele tisuće. Traže od nas da pristanemo, po cijenu odricanja od istine, da budemo poslušni, da se uklopimo u masu. Kažu da su u Bosnu išli dragovoljci. Kako dragovoljci iz Hrvatske vojske? Zar oni nemaju zapovjednike, zar mogu ići slobodno, bez straha da će biti dezerteri?
Hrvatska intervencija se mogla opravdati na stotinu drugih načina. Ne možda opravdanih, ali istinitih. Pravom Hrvatske da se brani u ratu, obavezom da se spriječe zločini, vojnom logikom borbe protiv zajedničkog neprijatelja, izvršenjem odluke Sabora.
Neki od tih manevara su pokusani, no traljavo, bez pravih riječi. Ne, nije se nikako intervencija mogla opravdati otvorenom željom za promjenom granica, crtanjem granica vojskom na terenu. Spojene hrvatska i bosanska zastava su razvezane sjekirom.
No sve to nije važno. Glavno je pitanje čemu sve to služi? Da li treba maknuti pažnju s problema gospodarstva i odnosa sa susjedima? Treba li možda pokvariti odnose sa susjedima – ”Podijeli pa vladaj”? Ili se radi o forsiranju stranačke frakcije koja se našla na margini, čija su znanja suvišna, čiji govori djeluju prazno, pa treba zgodan način obnavljanja tih nacionalnih energija?
No kome je to u interesu? Spopadaju me slutnje teorije globalnih zavjera, djelovanja obavještajnog podzemlja i utjecaja lopova izbjeglih u Hercegovinu. To inače ismijavam, pa se nerado oslanjam na takva objašnjenja.
Nemam pravi odgovor, a mislim: možda se radi o pukoj gluposti i primitivizmu. Bavim se s gnušanjem i takvim mislima, no znam da za ribare ljudskih duša nema lovostaja.
O staljinističkim čistkama napisane su mnoge knjige. Sjećam se knjige Arthura Koestlera ”Pomračenje u podne”. Iako se, naizgled, događa u nekoj neimenovanoj zemlji, svakom je jasno da se radi o SSSR-u, Staljinu i čistkama.
Jedna od važnih poanti te knjige je inzistiranje inkvizitora da optuženi prizna evidentnu laž da je surađivao s neprijateljem. Zašto, zaboga treba to priznanje? Za predstavu suđenja? Pa svi će znati da je to laž!
Tužitelj će lako tu izmišljotinu dostaviti u novine, u sudnici će biti samo provjereni kadrovi. Zaglušna kampanja prikrila bi nedostatak dokaza i nitko i nikada iz straha ne bi javnosti rekao drukčije. No onaj tko se slomi i pristane na laž postaje moralno isti sa svojim krvnicima.
Smisao masovne laži je da smo svi isti i da prikrivamo nešto. To je etički i politički krivo. Gore: to je glupo.
Josip Kregar
autograf.hr
__________
Prof. dr. sc. Josip Kregar je redoviti profesor na predmetu “sociologija” na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
Rođen je 01.01.1953. godine u Ogulinu. Osnovnu školu završio je u Novom Vinodolskom, a gimnaziju u Šibeniku. Završio je Pravni fakultet u Zagrebu 1976. godine. Od 1976. godine do 1982. zaposlen je kao znanstveni istraživač u Institutu za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirao je u području javne uprave i političkih znanosti 1982. godine, nakon empirijskih istraživanja lokalne zajednice (”Politički aspekti odnosa uprave i građana – empirijski test mogućnosti utjecaja”). Od 1982. do 1986. zaposlen kao znanstveni asistent na katedri nauke o upravi. 1982. je biran za znanstvenog asistenta za područje sociologije. Od 1986. do danas kao nastavnik (znanstveni suradnik, docent-do 1995.), odnosno izvanredni pofesor na katedri sociologije istog fakulteta. Specijalizacija pri Centre for Sociology of Organization (M.Crozier) i Pantheon-Sorbonne (G.Timsit) u Parizu. 1991. Godine obranio je doktorat prava pod naslovom “Deformacije organizacijske strukture: hijerarhija i solidarnost”.
Glavna orijentacija Josipa Kregara je sveučilišna nastava i razvoj znanstvene discipline sociologije prava.
Koncipirao je i predaje predmet “Sociologija prava” (IV godina) i “Sociologija”.
Autor i koautor je u šest knjiga (i drugih devet studija i istraživačkih izvještaja, skripta) tridesetčetiri prikaza, te drugih radova. Ukupno ima preko devedeset objavljenih radova.
Josip Kregar bio je član istraživačke skupine koja je koncem osamdesetih i početkom devedesetih predložila promjene u upravljanju gradom Zagrebom. Niz istraživanja okončan je programom rekonstrukcije upravnog sustava. Kregar je ostao savjetnikom u dvije gradske vlade nakon demokratskih izbora. Sličnu ulogu imao je u koncipiranju reforme sustava lokalne uprave u Hrvatskoj, te je jedan od autora prijedloga niza zakona o reformi uprave i lokalne samouprave.
Član je radne skupine Vlade Republike Hrvatske o primjeni Europske konvencije o ljudskim pravima. Preveo Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Surađuje i boravi na više znanstvenih institucija izvan zemlje.
2005. godine Josip Kregar izabran je za dekana Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
