Kolumne

Kraj neoliberalizma?

THE GUARDIAN

Piše: Aditya Chakrabortty (2016.)

 

Dok ekonomisti i političari tvrde da je i sam pojam samo uvredljiva etiketa nemoćnih protivnika, u centralnoj ediciji MMF-a pojavila se studija pod naslovom: „Neoliberalizam: preskupo plaćen?“

Kako izgleda kada ideologija umire? Kao i u mnogim stvarima, književnost je najbolji vodič. U Crvenom izobilju, odličnom istorijskom romanu, Francis Spufford opisuje kako se u Rusiji raspadao komunistički san o izgradnji boljeg, pravednijeg drušva.

Čak i kada su cenzurisali misli svojih građana, komunisti su sanjali velike snove. Spuffordov junak je Leonid Kantorovič, jedini sovjetski ekonomista koji je dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju. Dok se trucka moskovskim metroom, on fantazira o tome šta će izobilje doneti njegovim osiromašenim saputnicima: „Sva ženska odeća pretvara se u svileni brokat, a vojne uniforme u elegantna siva i srebrna odela: a lica, sva lica u vagonu, opuštaju se i gube bore urezane brigom i glađu, i druge tragove nužde.“

Ali stvarnost začas poruši te kule od peska. Brojevi su sve neposlušniji. Divni planovi mogu se ostvariti samo prevarama, a glavni arhitekta to zna bolje nego ijedan disident. Ovo je jedan od Sputtfordovih suštinskih uvida: dugo pre javnog protesta, ljudi untar sistema gunđanjem su izražavali nezadovoljstvo. Šapat po šapat, pismo po pismo, režim je postojano potkopavan iznutra. Njegov konačni pad dogodiće se više decenija posle završetka romana, ali je već vidljiv.

Kada je roman objavljen 2010, bilo je jasno da ideologija na kojoj počiva savremeni kapitalizam malaksava, ali ne i da umire. Izgleda da smo sada stigli dotle. Upravo tehnokrati koji održavaju sistem polako i nerado priznaju da mu nema spasa. Čujemo to od Marka Carneya iz Engleske banke koji poziva na uzbunu zbog „niskog rasta, niske inflacije, niskih kamatnih stopa“. Ili kada Banka za međunarodna poravnanja, centralna banka centralne banke upozorava: „čini se da je globalna ekonomija nesposobna da se vrati održivom i uravnoteženom rastu“. A najjasnije nam je to nedavno rekao MMF.

Intervencija Fonda nije najzanimljivija po tome što je rečeno – važnije je ko je to rekao i kako. U centralnoj ediciji Fonda trojica njegovih vrhunskih ekonomista objavili su studiju pod naslovom: „Neoliberalizam: preskupo plaćen?“. Već vas od naslova podilazi jeza. Najpoznatiji ekonomisti i političari tako dugo su poricali i samo postojanje neoliberalizma odbacujući tu reč kao uvredljivu etiketu bezubih nezadovoljnika koji ne razumeju ni ekonomiju ni kapitalizam. A sada stručnjaci MMF-a opisuju kako se „neoliberalni program“ širio po planeti u poslednjih 30 godina i kako su u sve više država društvene i političke institucije poklekle pred zakonima tržišta.

Will Davies je u svojoj knjizi Granice neoliberalizma naveo dva najvažnija britanska primera: državno zdravstvo i univerzitete, „gde su učionice pretvorene u supermarkete“. Javni sektor je zamenjen privatnim kompanijama, a demokratija pukom konkurencijom.

Istraživači MMF-a priznaju da su njihovi rezultati strašni. Neoliberalizam nije doneo ekonomski rast – samo su malobrojni postali još mnogo bogatiji. Ovaj sistem izaziva ogromne lomove koji za sobom ostavljaju ljudske ruševine i potrebne su milijarde za saniranje posledica – nalaz sa kojim bi se složila većina korisnika banke hrane u Britaniji. I dok George Osborne opravdava štednju kao blagovremenu „popravku krova po sunčanom danu“, ekonomisti Fonda definišu je kao „potkresivanje države… još jedan aspekt neoliberalnog programa“. Aspekt čiji bi troškovi, kažu oni, „mogli biti veliki – mnogo veći od koristi“.

Ovde treba obratiti pažnju na dve stvari. Prvo, ova studija dolazi od istraživačkog odeljenja MMF-a, a ne od onog osoblja koje leti u bankrotirane zemlje, pregovara o uslovima zajma sa vladama kojima je očajnički potreban novac i sprovodi fiskalno maltretiranje. Još od 2008. godine, produbljuje se jaz između onoga što MMF misli i radi. I drugo, iako su njegovi istraživači mnogo kritičniji nego što bismo očekivali, oni u stvari ispituju različite modele izlazne strategije za svoju firmu. Tako oni brane privatizaciju tvrdnjom da ona vodi „efikasnijem pružanju usluga“ i smanjivanju javnih troškova – na šta čovek može da im odgovori samo voznom kartom do nuklearke Hinkley Point C.

Ovim istraživanjem MMF je ipak značajno prekršio neoliberalni konsenzus. Nejednakost i beskorisnost velikog dela modernih finansija: takve teme ekonomistima i političarima obično služe kao veštačke koske za jačanje zuba i oni ih radije tretiraju kao odstupanja od norme. Najzad je jedna velika institucija progovorila ne samo o simptomima već i o njihovim uzrocima, za koje tvrdi da su politički. I vodeći autor ove studije je priznao da pre samo pet godina Fond ne bi objavio ovakvo istraživanje.

Od 80-ih godina prošlog veka politička elita odbacuje ideju da je njeno delovanje ideološko i tvrdi da ona samo sprovodi efikasne politike, one “koje rade“. Ali to može da prođe samo ako ono što sprovodite stvarno radi. Od kraha 2008. naovamo, bankari centralne banke, političari i TV novinari uveravaju javnost da će taj trik ili te milijarde obaviti posao i vratiti ekonomiju na pravi kolosek. Probali su sve  – spasavanje banaka, smanjivanje troškova, zamrzavanje plata, upumpavanje milijardi u finansijska tržišta – a rast je i dalje anemičan.

I što duže traje recesija, javnost postaje sve svesnija činjenice da ne samo što je smanjen rast, već je pogoršan i položaj radnika. Prošle godine je think tank organizacija bogatih zemalja – OECD – napravila značajan ustupak: priznala je da je rast radničkog dela kolača u Velikoj Britaniji najmanji od Drugog svetskog rata. I dodala da su u istom ili gorem položaju radnici celog kapitalističkog zapada.

Na kraju romana Crveno izobilje Nikita Hruščov se šeta ispred svoje dače, gde živi u prinudnoj penziji. „Raj je mesto“, uzvikuje on, „gde ljudi žele da završe, a ne da počnu. Kakav je to socijalizam? Kakvo je to sranje kada morate da držite ljude u lancima? Kakav je to društveni poredak? Kakav je to raj?“

Ekonomisti nisu romanopisci, što je šteta, ali iza njihovih grafikona i tehničkog jezika pomalja se dugi samrtni ropac još jedne ideologije.

Aditya Chakrabortty, The Guardian, 31.05.2016.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 07.06.2016.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close