Da li je 10 godina malo ili mnogo? Da li je „kosovski problem“ mogao i morao biti bliže rješenju nego što je danas? Sagovornici DW ocjenjuju da su Beograd i Priština protraćili deceniju ustoličeni na svojim pozicijama.
Desetogodišnjica kosovske nezavisnosti je prilika za rekapitulaciju situacije na Kosovu, i ako se pogleda unazad, moglo bi se reći da su isti problemi prisutni i danas baš kao i prije deset godina. Srpske vlasti su iz razumljivih razloga izbjegavale da se o problemu Kosova izjašnjavaju povodom dana kosovske nezavisnosti, i jedino su se tom temom bavili malobrojni mediji. Ako pri tome kojim slučajem niste pažljivo pogledali datume iznad novinskih članaka, imate utisak da se tokom deset godina nije desilo praktično ništa: albanski predstavnici i analitičari su svakog februara govorili o problemu nekompletnog suvereniteta i članstvu u Ujedinjenim nacijama (UN) kao najvećem izazovu, a srpski da je za njih najvažniji korak formiranje većinskih srpskih opština, i da se još mora puno raditi na poboljšanju života srpske zajednice. Ta mješavina visoke politike i običnih životnih problema prisutna je i danas – deset godina od proglašenja nezavisnosti Kosova.
Pročitajte i: Deset mišljenja o deset godina Kosova
Deset godina bez suštinskih promjena
Suštinski se oko Kosova ništa nije promijenilo u proteklih deset godina, osim možda nekih tehničkih stvari koje su olakšale život ljudima, ocjenjuje za DW Naim Leo Beširi, izvršni direktor Instituta za evropske poslove. „Pomirenje srpskog i albanskog društva ne postoji, povjerenje između političkih elita Beograda i Prištine takođe ne postoji, i da nema međunarodnog pritiska i Evropske unije (EU) kao neke eventualne nagrade, ne bi bilo ni ovoga što je do sada postignuto. A pored toga ne postoji ni implementacija onoga što je dogovoreno“.
Sjeverni dio Mitrovice
Pročitajte i: Kosovo – mračne perspektive?
Politika koja je u Srbiji bila aktuelna prije deset godina nije mogla da uvidi realnost, niti da iskoristi neke opcije koje se prethodile jednostranom proglašenju nezavisnosti Kosova, ističe za DW Dragan Đukanović, potpredsjednik Centra za spoljnu politiku. „Čini mi se da je tadašnji državni vrh, oličen u Demokratskoj stranci Srbije (DSS), propustio određene šanse, tvrdokorno se držeći nečega što nije bilo realno ostvarivo. Mislim da nas to i danas prati, i da te posljedice osjećamo i dalje, iako smo svjesni da na Kosovu, negdje južno od Ibra, postoji jedan sasvim drugi politički, ekonomski, bezbjednosni, i svaki drugi sistem“.
Sporazumi ne rješavaju probleme
Važna tačka u proteklih deset godina je i potpisivanje Briselskog sporazuma 2013. godine. Taj dokument su takozvana patriotska javnost i opozicija dočekali kao neku vrstu kapitulacije Srbije, a ostale političke opcije su u tome i dalje videle realnost i jedan od načina za normalizaciju odnosa Beograda i Prištine. Naim Leo Beširi i dalje smatra da do suštinskog priznavanja realnosti nije došlo ni potpisivanjem tog sporazuma, ali naglašava „kako taj sporazum jeste dao doprinos smirivanju tenzija. On je očuvao mir, a time je doprinio i stabilizaciji regiona“. Sa druge strane, Dragan Đukanović primjećuje da srž Briselskog sporazuma nije ispunjena „jer je Zajednica srpskih opština još daleko od implementacije, i to pet godina nakon njegovog potpisivanja. Ali, on je ipak bio značajan, jer je nakon toga i srpska zajednica bila uključena u politički i pravni život Kosova“.
Grafit u Beogradu (septembar 2010)
Pročitajte i: Zapadni Balkan: U paketu ili u regati u EU?
Tokom proteklih deset godina Beograd i Priština su prošli različite faze: na početku su svi ostali ukopani na svojim pozicijama, a nekakav skroman napredak je uslijedio otpočinjanjem takozvanog tehničkog dijaloga. Nakog toga je došlo do potpisivanja Briselskog sporazuma, a sada se već govori da bi tokom ove ili naredne godine moglo doći i do potpisivanja pravno obavezujućeg dokumenta o normalizaciji odnosa. To je očito i najdelikatnija faza rješavanja kosovskog problema, ali i pored velikog optimizma da će takav sporazum donijeti novu eru u međusobnim odnosima, Naim Leo Beširi smatra da takav dokument neće riješiti kosovski problem: „Posebno mislim da neće riješiti sada već višedecenijsko neprijateljstvo Beograda i Prištine. Taj ugovor će služiti da sa jedne strane zadovolji Brisel, a sa druge da lokalni političari u Beogradu i Prištini svojim građanima ispune neka obećanja: bilo da je riječ o članstvu u EU, viznoj liberalizaciji, ili boljoj ekonomskoj razmjeni sa EU. Tako da taj dokument, za koji ne znamo ni šta će sadržati, neće biti ni istorijski ni sudbonosni“, ocjenjuje Beširi.
Blokada na putu normalizacije
Dragan Đukanović procjenjuje, na osnovu strategije za proširenje EU, da bi se takav dokument mogao potpisati i tokom ove godine, a neki njegovi oblici se već naslućuju. A tu dolazimo i do pitanja da li bi potpisivanje jednog takvog akta značilo i raspisivanje novih izbora i referenduma u Srbiji. Đukanović kaže da to ne bi bilo nužno „ukoliko se ne bi išlo u temeljne promjene Ustava. Mislim da bi to ,kao i Briselski sporazum, trebalo da bude jedan politički sporazum, koji daje međusobne okvire za saradnju nekoga ko se međusobno ne priznaje u nekom međunarodno – pravnom smislu“. Naim Leo Beširi ipak smatra „da bi potpisivanje takvog dokumenta značilo nove izbore naredne godine, kako bi se za to tražila podrška građana, i da bi to bio veliki test za vladajuću Srpsku naprednu stranku (SNS)“.
“Suštinski se oko Kosova ništa nije promijenilo u proteklih deset godina, osim možda nekih tehničkih stvari koje su olakšale život ljudima.”
Tokom proteklih godina srpska diplomatija je uložila dosta napora da blokira Kosovo na međunarodnoj sceni i spriječi njegovo članstvo u međunarodnim institucijama. Čak se navodi kako Srbija očekuje da sve veći broj zemalja povuče priznanje Kosova. Čitava ta aktivnost je na neki način u suprotnosti sa upravo najavljenim i očekivanim sporazumom o normalizaciji odnosa. Naim Leo Beširi kaže da „to svjedoči o jednoj opštoj kakofoniji unutar srpske političke elite. Dakle, ne možete se sa jedne strane obavezivati da nećete nekoga blokirati na putu ka međunarodnim organizacijama, a onda javno i glasno lobirati da se Kosovo blokira u različitim organizacijama. To su jednostavno nespojive stvari“.
Odluka o stolici u UN?
Javnost u Srbiji je uvjerena da će sporazum o normalizaciji odnosa zapravo biti neka vrsta manevra vlasti, u kome se Kosovo neće zvanično priznati, ali će mu se dozvoliti stolica u UN. Ne vidim kako bi taj sporazum automatski donio članstvo Kosova u UN, napominje Dragan Đukanović. „Jer, čak i kada bi Srbija pristala na takvu opciju, to bi podrazumijevalo da prođe kroz institucionalni okvir organizacije Ujedinjenih nacija. Srbija ne može, kako se to često čuje, dati Kosovu stolicu u UN, jer to je proces koji mora biti usklađen sa Poveljom i Statutom UN. Ali, to će svakako biti tema koja će predstavljati problem u zaključivanju tog jednog sveobuhvatnog sporazuma o normalizaciji odnosa“, zaključuje Đukanović.
- DW.DE
- Autor Ivica Petrović (Beograd)
