AUTOR: ŽELJKO IVANKOVIĆ
Kakva država, takav joj Dan državnosti. Patetičan, šupalj, prazan. Čak uvredljiv!
Iz godine u godinu sve jadniji i sve tužniji Dan državnosti, sve sličniji komemoraciji, ali ne više jednog važnog povijesnog datuma nego komemoraciji loše uspomene na jedan povijesno možebitno važan datum.
Nimalo drukčiji nego povremeno, dakako reducirano i paušalno podsjećanje na Kulina bana ili na Bosnu kralja Tvrtka (Tomaševićeva se ne spominje, jer se onda valja odreći Osvajača Bosne, koji je babo, ako je Turska majka, a kojega se ovdje slavi kao okupatora vlastite zemlje), kome, eto, najednom hoće u Sarajevu podići spomenik?!
Kako drukčije protumačiti i shvatiti, uza sve one kojima taj datum malo ili ništa ne znači, sve one kojima taj datum tobože nešto znači, koji se ubiše ponavljajući priču o zavnobihovskoj Bosni i Hercegovini kao ”ni srpskoj ni hrvatskoj ni muslimanskoj nego i srpskoj i hrvatskoj i muslimanskoj”, a koji uoči tog važnog datuma negiraju njezinu multinacionalnost, dotično tronacionalnost BiH, svjedočeći u svom velebnom političkom sveznanju kako smo svi mi ustvari Bošnjaci.
Kako? Osim kao naknadno (ili dugo prikrivano) ideološko probosanstvo, tj. probošnjaštvo. Kako, ako pritom ni oni sami nisu bili Bošnjaci na prvom slobodnom popisu stanovništva 1991. (postali su to dvije i pol godine kasnije, tek ujesen 1993.) kad im je tadašnja njihova ”prva pamet” dala naputak ”mi smo muslimani, naš jezik je bosanski”?!
Bit će da im netko ni tada, s proljeća te 1991. nije dao da iskažu ”svoje izvorno ime”, a tolika su stoljeća sami sebe zvali Turcima, a svoju vjeru turskom… Trebale su proći pune dvije godine da se ”ohrabre” biti ono što su tobože stoljećima prije bili…
I dok je u redu biti kukavica, ne biti siguran u svome identitetu, pitam se otkad je onda u redu biti tako siguran u identitet drugoga?
Prihvatimo li njegove i njegovih trabanata interpretacije o (nespornom i ponosnom!) bošnjaštvu fra Ante Kneževića ili fra Ivana Frane Jukića (i ne samo njihovom), koji su im u njihovim stavovima tobože argumenti, morali bismo prihvatiti i puno značenje bošnjaštva ove dvojice velikih franjevaca i njihove knjige (”Krvava knjiga” ili ”Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini”) koje govore o vremenima u kojima su i zbog kojih su u svoje bošnjaštvo kušali uvjeriti i druge, a ti drugi ih (domaći Turci, kako kaže literatura) zbog toga krvavo proganjali.
Treba li se ovdje podsjećati na reisa po čijim je stavovima svim bosanskim muslimanima i u XXI. stoljeću majka Turska? Kako li je to tek bilo prije 1878., u vremenima o kojima svjedoče Knežević i Jukić? Vrijedi i tu ponešto pročitati, doznati…, pa i od samog tog reisa što smo to mi značili pravim Turcima i što njima znači pojam ”Bošnjak”!
Da ponovimo lekciju?
Uzimamo u ruke Čolakovićevu (usput, nacionalno je Hrvat!) ”Legendu o Ali-paši”, što ga je objavio taj isti reis dok je bio prvi čovjek Islamske zajednice u Zagrebu (1989.) i provjeravamo rječnik (str. 416) na kraju knjige: ”Bošnjâk – böš! (tur.) = turska rugalica za Bosance: Bošnjak – ništa!”
Ako u prilog svemu ovome treba opet pozvati kralja Tvrtka, hajdemo i to. Ni on nije bio kralj Bosne, nego ”kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju”, što će reći da Bosna baš nije milenijska i ne sva oduvijek kako je se danas razumijeva.
Ni u vrijeme Porfirogeneta ni u vrijeme bana Kulina ni u vrijeme osmanskih osvajanja, te da taj geografski pojam, ma koliko se obuhvatom širio, nikad nije bio nacionalno sveobuhvatan, kako bi to htio predsjednik najveće stranke u Bošnjaka u svojim pretprazničkim političkim briljiranjima…
No i da jest, treba li sve to raditi uoči Dana državnosti i još na takav način, tjerajući daleko od te Bosne i Hercegovine sve one koji nisu po mjeri političkih (ne)znanja čelnika SDA? Osim, ako to nije na korist spašavanja vojnika Dodika, koji će mu zauzvrat ukazati na njegovo srpsko podrijetlo, pa će dalje nastaviti zagrljeni sve do novih izbora…
A što uopće, pitamo se, ti i takvi ljudi znaju o tvorenju nacija? Što znaju o povijesti? O stvaranju francuske ili njemačke nacije, o stvaranju australske ili novozelandske, argentinske nacije?
Ili im najjednostavnije treba prstom uprijeti u one koje oni danas, post mortem, kao mrtve duše, regrutiraju u svoju naciju, podsjećati ih da su se umniji od njega, od njih izjašnjavali Hrvatima (Bašagić, Ćatić, Kreševljaković, Čolaković, Mulabdić, Nametak, Dizdar, Alić, Ćimić, Kondžić…) kad mu se još ni babo nije fizički ili politički rodio, a za koje je teško reći da im je tko branio pravo na izjašnjavanje ili, ponajmanje, da ih je tko nagovarao na to kako će izjašnjavati? Ili bi se ipak usudio vrijeđati sve te i takve bosanskohercegovačke velikane?
Treba li podsjećati na to da Bošnjak tada znači i jest regionalna odrednica, kao i Dalmatinac, Hercegovac, Slavonac, Sandžaklija i sl. Jer da nije, što bi uopće značili naslovi knjiga ”Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti” (1912.) ili ”Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini” (1931.), a što Ćatićevi stihovi ”Hrvatstvo mi Tvoje baštinstvo je sveto” (pjesma ”Bosni”, 1914.).
Ta drskost negiranja tuđeg identiteta u našoj politici i proizvela je zločine, pa i dalje ih proizvodi. I ne može se netko ne upitati što je drukčije u negiranju prava na jezik u Republici Srpskoj od nametanja tog jezika i nacije drugima?
Što više vodi novim sukobima, negiranje genocida od strane počinitelja (i novoga, nevjerojatnog, suludog i sramnog od strane počasnog doktora i njegovih domaćica u Domu naroda) ili negiranje multietničnosti BiH?
Treba li podsjećati što je bilo s dvije Jugoslavije samo zato što nisu shvatile, bahato nisu htjele shvatiti da ne žele svi biti ”Jugosloveni”, pogotovo ne na šovinistički srpski način. I pogotovo ne nakon Zavnobiha!
A eto, netko bi tolika desetljeća potom htio od Bošnjaka u BiH napraviti nove Srbe ili ”Jugoslovene” i uporno ih gura u to… Da li i s moguće istim posljedicama?
Koliko je to kratkovido, drsko, bezobrazno, pokazalo je ovogodišnje obilježavanje Dana državnosti, koji je ”prvi u najvećoj stranci” otišao obilježiti na Kovačima.
Odiumu prema Danu državnosti, ma koliko on više ikome išta značio, pridodan je još jedan od emotivnih argumenata koje na tu hrpu slažu već desetljećima politički predstavnici ”najveće stranke”, vjerski predstavnici ”temeljnog naroda” i njihovi medijski trabanti jedva malo drukčiji, ako i to, od onih što podržavaju drugu dvojicu političkih mu jarana.
I umjesto ozračja zahvalnosti za sve one koji su im taj Dan izborili (Pobrisali su sarajevske ulice mnogima od njih! Da ih nabrojim?), za one koji su ga na referendumu 1992. ovjerovili, za sve one koji su ga u krvavom, BiH nametnutom ratu, branili, oni u svom političkom redukcionizmu sa svojih mindera prijete onima koje oni vide kao manjine, kojima negiraju posebnost, gotovo na isti način na koji je to gore spominjani Bošnjak Knežević tako krvavo svojim životom i djelom posvjedočio za neka prethodna vremena.
Nedorasli Danu državnosti, i oni koji ga slave i oni koji ga ne slave, svaki put ga sve više unakazuju i ponižavaju. Do potpunog ukinuća? Njih ili praznika?!
autograf.hr
