Koncept ljudskih prava u islamu u mišljenju Abul A’le Maududija

U zaključku nedavno objavljenog rada „Postoji li ‘Islamski realizam’ u međunarodnim odnosima?“, (http://ilmijja.ba/2017/05/13/postoji-li-islamski-realizamu-medunarodnim-odnosima-dr-fikret-karcic/) dr. Firkret Karčić konstatuje kako je moguće da muslimanski učenjaci koji nisu proučavali savremenu zapadnu političku misao na osnovu isključivog referiranja na islamski okvir, dođu do stavova i zaključaka koji su uporedivi sa učenjima glavne škole u savremenim (zapadnim) međunarodnim odnosima. Do ovakvog zaključka dr. Karčić je došao oslanjajući se mišljenje šejha Jusufa el-Karadavija čiji su stavovi o međunarodnim odnosima izvedeni iz islamskog pogleda na svijet i potkrijepljeni citatima iz dva osnovna izvora islama. Vratimo li se nekoliko desetljeća unazad vidjet ćemo da se slična situacija desila s konceptom ljudskih prava.

Naime, neposredno nakon Drugog svjetskog u vrijeme dok se svijet tek počeo upoznavati s razmjerama zločina nacista i njihovih saveznika Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je 10. decembra 1948. godine Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. S obzirom da su napredne i razvijene zemlje Zapada ubrzo nakon donošenja Deklaracije usvojile niz rezolucija i zakonskih akata ustanovivši pri tom institucije za zaštitu ljudskih prava, formiralo se općenito mišljenje da su samo ove zemlje baštinici i istinski zaštitnici ljudskih prava, dok su države izvan zapadnog civilizacijskog kruga isključivane iz svih ozbiljnijih rasprava o ljudskim pravima. Potaknut takvim stanjem, čuveni islamski učenjak s indijskog potkontinenta Abul A’la Maududi , jedan od vodećih i uticajnih islamskih učenjaka XX stoljeća (umro 1979) istražio je problem ljudskih prava s pozicije osnovnih izvora islama: Kur’ana i Sunneta, kao što je to pedeset godina kasnije učinio Jusuf Qaradawi s pitanjem međunarodnih odnosa. Na poziv Civic Rights and Liberties Foruma u Lahoreu, Pakistan, Maududi je 1975. godine održao niz predavanja koja su kasnije objavljena u zasebnoj publikaciji pod naslovom “Ljudska prava u islamu” (Human Rights in Islam).

Imajući u vidu kako je za zaštitu i provođenje ljudskih prava potreban politički sistem s državnim aparatom sposobnim da garantuje, štiti i sankcioniše povredu tih prava, te kako bi se diskusija o ljudskim pravima smjestila u pravi kontekst, u fokusu prvog poglavlja knjige je politički sistem u islamu koji se bazira na tri osnovna principa: tevhid (jednoća Boga), risalet (poslanstvo) i hilafet (namjesništvo). Tevhid podrazumijeva da je Bog suvereni Vladar što znači da ne postoji osoba, porodica, kasta ili rasa koja se može izdignuti iznad Boga Čije naredbe su izvršne u islamu. Risalet je medij kroz koji se obznanjuje i realizuje Božiji zakon. Govoreći o hilafetu, odnosno o čovjeku kao Božijem zastupniku na Zemlji, Abul A’la Maududi  se poslužio metaforom: To je slično čovjeku koji je unajmio nekog da vodi brigu o njegovim nekretninama. U tom slučaju potrebno je poštovati slijedeća pravila:

1. Vi ste i dalje vlasnik nekretnine, a ne onaj ko upravlja njom u vaše ime.
2. Upravitelj je dužan vašom imovinom raspolagati u skladu s vašim uputama i nalozima.
3. Svoje ovlasti u vezi s vašom imovinom on može koristiti samo unutar granica koje ste vi uspostavili.
4. Upravom nad vašom imovinom on izvršava vašu volju, a ne svoju.

Ako namjesnik ne postupa u skladu s uspostavljenim pravilima, bit će optužen za zloupotrebu ovlasti i s njim će biti raskinut ugovor o namjesništvu. Na takav način se tumači čovjekovo namjesništvo na Zemlji. Dakle, neovisno o državnom uređenju, politički sistem u islamu ustvari predstavlja hilafet pod Božijim suverenitetom što, nažalost, u današnje vrijeme nije slučaj. Suočen sa zastrašujućom brutalnošću novouspostavljenog „hilafeta“ na teritoriji Iraka i Sirije (ISIL) cijeli svijet ostaje zgrožen nad onim u šta se plemenita ideja hilafeta može pretvoriti. Zbog toga i na ovom mjestu želimo istaknuti kroz risaletobznanjene i oživotvorene ideje istinskog hilafeta kako bi se jasno stavilo do znanja da islam nema ništa s strahovladom ISIL-a. Govoreći o ciljevima islamske države Maududi  prije gotovo pedeset godina piše:

„Islam pred državu stavlja visoki ideal za čije se ostvarenje moraju koristiti sva raspoloživa sredstva. Naravno, radi se o idealima dobrote, ljepote, moralne čistote, prosperiteta i napretka s kojima Uzvišeni Bog, želi ukrasiti život ljudi, te sprječavanje i suzbijanje svih vrsta eksploatacije, nepravde i nereda….Takav koncept nameće islamskoj državi slične obaveze kao i pojedincu: ispunjavanje ugovorā i obavezā; isti standardi za sve ugovorene strane; poštivanje ljudskih pravā; svijest o pravima drugih onda kad se očekuje da oni ispune svoje obaveze; upotreba moći i vlasti za uspostavljanje reda, a ne za širenje nereda; razumijevanje dužnosti kao svete obaveze i njeno savjesno ispunjavanje; neprestano podsjećanje da su moć i vlast od Boga darovani da se koriste za opšte dobro u uvjerenju kako će se na drugom svijetu pred Bogom polagati račun.“

Dakle, sve ono što ISIL danas nije.

Maududi potom tematizira koncept ljudskih prava u islamu koji se od zapadnjačkog razlikuje po tome što ljudska prava u islamu priznaje Uzvišeni Bog i ona su sastavni dio islamske vjere, dok ljudska prava na Zapadu donose vladari i zakonodavne skupštine, što može značiti da neki drugi vladar ili skupština ista ta prava mogu dokinuti. S druge strane, pak, pošto ljudska prava u islamu garantuje Bog nikakva zakonodavna skupština niti vlada na Zemlji nemaju pravo usvojiti amandmane na njih, niti imaju ovlasti i moć da ih ukinu ili ograniče.

Osnovna ljudska prava islam garantuje čovjeku kao ljudskom biću neovisno o tome kojom plemenu, rasi, narodu ili vjeri pripadao. To su: pravo na život, sigurnost, poštivanje časti žena, jednake uslove života, slobodu, pravdu, jednakost ljudskog roda te pravo na saradnju i nesaradnju. Svako od pomenutih osnovnih ljudskih prava Abul A’la Maududi je objasnio i povezao s tekstom iz Kur’ana ili Sunneta koji to pravo priznaje. O pravu na pravednost, naprimjer, on citira 8. ajet iz sure al-Māida: „Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima osjećate nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti!“, na osnovu kojeg je jasno da islam ideal pravednosti stavlja ispred ličnih interesa, žudnji, osjećanja i nadanja.

Nakon osnovnih ljudskih prava, uz obavezno referiranje na izvore islama, Abul A’la Maududi analizira i građanska prava u islamskoj državi u koja ubraja: sigurnost života i imovine, zaštita časti i dostojanstva, svetost i sigurnost privatnog života, pravo na ličnu slobodu, pravo na protest protiv tiranije, pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, pravo na slobodu udruživanja, pravo na slobodu savjesti i ličnog uvjerenja, zaštita vjerskih ubjeđenja, zaštita od neosnovanog i samovoljnog lišavanja slobode, pravo na životne potrepštine, jednakost pred zakonom, pravo na neprisiljavanje na zločin i pravo na sudjelovanje u državnim poslovima. Poput osnovnih ljudskih prava i građanska prava predstavljaju postulate islamske vjere obznanjene u Kur’anu i Sunnetu koje su svi muslimani i islamsko društvo u cjelini dužni poštovati. U dijelu rada o pravu na zaštitu od neosnovanog i samovoljnog lišavanja slobode el-Mewdūdi navodi općeniti kur’anski princip: „Što god ko uradi, sebi uradi, i svaki griješnik će samo svoje breme nositi.“ (Al-An’ām, 164.), na kojem se temelji ovo pravo. On zatim sa žaljenjem konstatuje kako je velika sramota da se pred njegovim očima i u državama koje se nazivaju islamskim, krši ovo načelo:

„Dozvolite nam da navedemo jedan skorašnji primjer kršenja ovog prava. Nedavno je neki čovjek uhapšen pod sumnjom da je umiješan u teroristički bombaški napad. Tokom policijske istrage, s ciljem iznuđivanja priznanja, podvrgnut je sadističkom mučenju. Međutim, pošto je taj čovjek insistirao na svojoj nevinosti, policija je privela njegovu majku, suprugu, kćerku i sestru u policijsku stanicu. Sve su ih skinuli do gola, a zatim su doveli njega i isto učinili s njim. To je, uistinu, pretjerano i sramotno. Vrhunac ludosti i izopačenosti. Želio bih pitati s kakvim pravom tirani koji čine takve zločine protiv čovječnosti mogu reći za sebe da su muslimani i da je država koja je pokrovitelj takvog ponašanja islamska država!? Ne! Oni sramote i izruguju se s čistim propisima Časnog Kur’ana.“

Na sličan način Maududi analizira svako od 14 navedenih građanskih prava u islamskoj državi. Njegovo lucidno izlaganje lišeno bilo kakvih filozofskih teoretiziranja, pruža dovoljno informacija na osnovu kojih prosječan čitalac može steći uvid u unutrašnje funkcionisanje i organizaciju istinske islamske države koja se, kao što je to i Maududi u gornjem primjeru napomenuo, nesumnjivo razlikuje od deklarativne „islamske države“.

Zadnje poglavlje u knjzi bavi se problemom prava neprijatelja u ratu. Abul A’la Maududi na početku ovog dijela rada podsjeća da u vrijeme kada se pojavio islam na svjetskoj pozornici nisu postojala nikakva pravila rata i koncept humanosti. Stvarna kodifikacija međunarodnog ratnog prava na Zapadu započinje sredinom XIX stoljeća. S druge strane, pravila i običaji ratovanja u islamu definisani su vjerskim propisima koje su muslimani dužni poštivati u svim okolnostima. U prava neprijatelja u ratu Maududi  ubraja: prava civila, zabranu mučenja i ubijanja vatrom, zaštitu ranjenika, zatvorenici se ne smiju ubijati, vezani zatvorenik ne smije biti ubijen, zabranjeno je pljačkanje i uništavanje prirodnih resursa na neprijateljskoj teritoriji, svetost imovine, svetost mrtvog tijela, vraćanje leševa neprijateljskih vojnika, zabranu kršenja ugovora i objavu rata. Čitajući prava neprijatelja u ratu jasno je da „islamska država“ ISIL uspostavljena na okupiranim dijelovima Iraka i Sirije nije islamska. Dovoljno je prisjetiti se njihovog zvjerskog odnosa i javnog ubijanja i spaljivanja zavezanih ratnih zarobljenika, dijela koja su muslimanima u ratu zabranjena, da bi se shvatilo kako su vođe te države uzurpirali časne nazive hilafeta i islamske države.

Na kraju rada Maududi konstatuje da, iako muslimani posjeduju tako savršeno i sjajno zakonodavstvo još uvijek postoje vladari, deklerativno muslimani, čiji su osnovni principi njihove vladavine uspostavljeni na neislamskim temeljima. Time se, slobodno možemo dodati, u današnje vrijeme među nemuslimanima širi negativna percepcija islama u cjelini.