Kojim jezikom se govori u Bosni i Hercegovini? | Magazin Plus
logo
bios

Kojim jezikom se govori u Bosni i Hercegovini?

Objavljeno prije 3 sedmice . u ned, jul 29th, 2018

Foto: Slika vitraža iz sarajevske katedrale, na kojem piše KATOLICI BOŠNJACI GRADA SARAJEVA 1987.

 

KOJIM JEZIKOM SE GOVORI U BOSNI I HERCEGOVINI?

 

Autor: Prof. Midhat Riđanović

U Ustavu BiH stoji da se u ovoj državi govore bosanski, srpski i hrvatski. Mi dobro znamo da svi ljudi u ovoj zemlji govore na potpuno isti način, pa izgleda apsurdno jednom jeziku davati tri imena. Naravno, pošto su politički moćnici podijelili jedan bosanski narod na tri, trebalo je izmisliti i tri „jezika“ koji će potvrditi da se zaista radi o tri naroda. U elektronskim medijima se smjenjuju bosanski, srpski i hrvatski spikeri kako bi se zadovoljile ustavne odredbe o ravnopravnosti naših „jezika“. Između bosanskog i srpskog kakav se govori u Bosni nema apsolutno nikakve razlike, pa se „ravnopravnost“ ostvaruje samo tako što vijesti jednom čita osoba sa muslimanskim imenom i prezimenom (ime se sve teže raspoznaje kao muslimansko jer bosanski muslimani danas bježe od svih znakova svog muslimanskog porijekla), a drugi put osoba sa srpskim imenom i prezimenom. Hrvatski spikeri se lakše prepoznaju jer upotrebljavaju riječi (kao tijekom, tjedan, nazočan) iz nama stranog hrvatskog kakav se govori u Hrvatskoj. Nijedan bosanski Hrvat nije naučio riječi kao tijekom, tjedan i nazočan u roditeljskom domu, one ne pripadaju njegovom maternjem jeziku, njih upotrebljavaju samo hrvatski nacionalisti u Bosni. Ali budući da su u ovoj zemlji nacionalisti na vlasti, upotrebljavaju ih i oni beha Hrvati koji smatraju da mogu izvući neku korist ako riječi svog maternjeg jezika zamijene hrvatskim riječima.

I lingvisti i lingvistički laici identefikuju jezik koji čuju na osnovu njegovog izgovora i gramatike, leksika je posljednja stvar koju uzimamo u obzir kad prepoznajemo neki jezik ili dijalekt. To najbolje potvrđuje činjenica da se Bosanci koji tvrde da su Hrvati prepoznaju u Zagrebu kao Bosanci čim izgovore jednu rečenicu. Očito je da je razlog tomu činjenica da je ta osoba imala u svom govoru brojna fonetska i gramatička obilježja kojih nema u hrvatskom, tj. da je govorila bosanski. U današnjem svijetu višestruko uvećane komunikacije između naroda sa različitim jezicima, svi narodi uzimaju riječi iz drugih jezika ali ih izgovaraju na svoj način, i one vremenom postaju neprepoznatljive kao strane riječi. Romski narod živi u skoro svakom dijelu svijeta, i uvijek preuzima veliki broj riječi iz jezika zemlje u kojoj je nastanjen. Sve te riječi se izgovaraju glasovima romskog jezika i gramatički ponašaju prema pravilima romske gramatike, što ih poistovjećuje sa “pravim” romskim riječima; ipak, i pored jako velikog broja “tuđih” riječi, i Romi i ne-Romi zvaće taj jezik romski. Preko 80% punoznačnih riječi u sljedećim rečenicama uzeto je iz engleskog: Sada ću daunlodovati ova dva fajla i apdejtovati definicije tvog antivirusa. Sa ovog sajta se šeruju krekovane aplikacije i novi apdejti. Ovaj softver bi trebao očistiti sve trojance, spajvere i malvere. Na kojem jeziku je napisan ovaj tekst? Naravno, na bosanskom (što znači i na ostala tri naša „jezika“). Zašto? Zato što bi, kad bi se čitao, bio izgovoren glasovima našeg jezika, i zato što se u njemu strogo poštuje morfologija i sintaksa našeg jezika. A ako gornji tekst nije uzorak engleskog, onda ni Bosanac koji ima još manji procenat hrvatskih riječi u svom „hrvatskom“ ne govori hrvatski već bosanski.

Upotrebljavajući riječi strane narodnom govoru bosanskih Hrvata, naši hrvatski političari i njihove skutonoše čine trostruku izdaju: 1) Izdaju sebe samog kao političkog poltrona jer prije minulog rata nisu upotrebljavali riječi kao tijekom i tjedan; 2) Izdaju rođenu mater koja također nije upotrebljavala takve riječi; 3) Izdaju svoj hrvatski narod u Bosni, koji je uvijek govorio na potpuno isti način kao i svi ostali starosjedioci ove zemlje.

Toliko je očevidno da u Bosni i Hercegovini živi jedan narod da mi se čini deplasiranim dokazivati tu činjenicu. Osim vjerskih razlika, koje su u današnjem dominantno sekularnom svijetu beznačajne za kolektivnu identifikaciju, ne postoji ni jedna jedina razlika među bosansko-hercegovačkim stanovništvom koja bi se mogla navesti kao osnova za njegovu podjelu na tri nacije. U većini slučajeva dvije nacije govore dva različita jezika, ali dvije srodne nacije (čija srodnost je rezultat zajedničkog porijekla) redovno govore dvjema varijantama istog jezika. Tako se razlikuju Indusi od Pakistanaca, švicarski i austrijski Nijemci od “pravih” Nijemaca, Belgijanci i Švicarci koji govore francuski od Francuza u Francuskoj. Zato bi se moglo reći da su Srbi u Srbiji jedan narod a bosanski Srbi drugi narod, jer govore različitim varijantama istog jezika. Pošto se u Bosni i Hercegovini govori jedan jezik i pošto u njemu nema nikakvih varijanti nacionalnog porijekla, očito je da u ovoj zemlji živi samo jedan narod. Istorijska podvala političkih moćnika kojom je jedan narod podijeljen na tri naroda i zbog koje je stradalo hiljade nevinih života svakako je bez presedana u ljudskoj istoriji.

Američki istoričari s kojima sam razgovarao o Bosni pitaju me zašto ne postoji pokret kojim bi se razotkrila istorijska podvala o podjeli Bosanaca na tri nacije i uspostavila jedna bosanska nacija. Bilo je više pojedinačnih pokušaja u tom pravcu, a danas na Fejsbuku ima 5-6 grupa koje rade na tome da svi budemo Bosanci. Ja lično mislim da takav pokret ne bi uspio čak ikad bi bio puno masovniji i bolje organizovan. Našim političkim moćnicima je podjela bosanskog naroda na tri “nacije” pravi rudnik zlata, jer se svaka važna politička funkcija množi sa tri. A vlast je najjača i jedina neizlječiva droga, istorija je puna primjera da su u borbi da dođu na vlast i održe na vlasti mnogi suveréni svojom rukom ubijali rođenu braću i djecu. Šaljući ljude da ginu za njih u minulom bosanskom ratu, naši nacionalistički lideri indirektno su ubijali stotine hiljada svojih sunarodnjaka. Ne smijem ni da pomislim šta bi naši vlastodršci uradili da sačuvaju “tronacionalnu” Bosnu, ali sam siguran da bi upotrijebili svo raspoloživo oružje i ubijali svakog ko im stoji na putu. Zato nam nema druge nego da se prilagodimo ovoj „troglavoj aždahi“ od države i da se maksimalno uzajamno pomažemo kao jedan narod, što i jesmo.

Ništa ljude ne zbližava toliko kao zajednički jezik, jer je jezik najbliži ljudskoj duši. Nikad sâm narod koji govori jednim jezikom ne bi glasao da se podignu bilo kakve barijere koje bi na bilo koji način dijelile jednu jezičku zajednicu. Takve barijere su dizali samo moćnici ne pitajući narod, jer su pomoću njih stvarali nove feude, kneževine, i kraljevine, a kasnije i države, koje su im trebale da bi postali moćni feudalci, kneževi, kraljevi, a kasnije i predsjednici država. Podizanje barijera unutar jedne jezičke zajednice svojevrstan je antinarodni zločin. Ali ljudska istorija je ponajviše istorija nasilja nad bespomoćnim narodom. Podijeli pa vladaj poznato je geslo moćnika i vrlo efikasno sredstvo za tlačenje naroda. Nezajažljiva želja pojedinaca za vlašću kršila je sve na svom putu do vlasti, kako ljude tako i njihove duše.

Postoji bogata istoriografska literatura koja nedvojbeno pokazuje da u Bosni nije bilo Srba i Hrvata do nazad nekih dvjesto godina. Tokom prvih sto i više godina Turske vladavine naziv Bošnjaci odnosio se samo na bosanske pravoslavce i katolike. Vremenom se proširio i na muslimane i ostao kao jedina zajednička identifikacija cijelog bosanskog življa sve do pred kraj 18. vijeka.[1] Naravno, bošnjaštvo je bilo prevashodno teritorijalno određenje, nije ni moglo biti nacionalno jer sam pojam nacije kao pravne kategorije ustanovljen je tek u vrijeme Francuske revolucije.

Sada ću citirati dijelove iz radova američkih istoričara čiji je primarni naučni interes istorija Bosne. Balkanski istoričari nisu podržavali tezu da u Bosni nije do skora bilo Srba i Hrvata, jer su bili svjesni da bi se takvim stavom zamjerili vlastima; kao i većina ostalih balkanskih “intelektualaca”, oni su se u svom “naučnom” radu prilagođavali režimskoj politici. Svijetli izuzetci među našim istoričarima su Ahmed Aličić i Dubravko Lovrenović.

Postoje brojni istorijski izvori koji jasno pokazuju da smo do pred kraj 18. vijeka svi u Bosni bili Bošnjaci. Evo nekih citata iz knjige Pokret za Autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, koju je njen autor Ahmed Aličić napisao nakon višegodišnjeg istraživanja autentičnih osmanlijskih dokumenata:

Današnji Srbi u Bosni nisu povjesni Srbi, niti su današnji Hrvati u Bosni povjesni Hrvati. Dakle i jedni i drugi su oktroirani u današnje nacije. Za ove naše tvrdnje ne postoje nikakvi valjani protivargumenti. (Pokret, str. 355-6)

U nastavku, Aličić još kaže:

Od dolaska Osmanlija na područje Bosne, ni u zvaničnim ni u nezvaničnim dokumentima Turske provenijencije, uopće se ne spominje ni ime Srbin ni ime Hrvat, u smislu pripadnosti tim narodima… (Pokret, str. 356)

A na 362. strani svoje knjige, Aličić piše:

Neki istoričari zaključuju kako je i u Tursko doba Bošnjak i bošnjaštvo bilo specificirano samo za muslimane. Na to, navodno, Kršćani, kao “kmetovi”, nisu imali pravo. To je totalno paušalna tvrdnja. Za to nema nikakvih pozitivnih argumenata, uopće nikakvih argumenata. To je posve izmišljeno i predstavlja fantaziju, privid. Ti niti znaju šta je kmet a šta nije, i ko je kmet i ko nije, kao na primjer M. Mažuranić, na čije se pričanje oslanjaju neki pisci.

Jedan broj stranih istoričara bavio se Bosnom, neki skoro isključivo a neki kao jednom od zemalja iz naše regije čiju su istoriju proučavali. Ja sam pratio radove dva vodeća američka “bosnologa“, Džona Fajna (J. Fine) i Roberta Donije (Donia), profesorā na Mičigenskom Univerzitetu u SAD. Za mene su njihovi radovi najpouzdaniji, jer oni nisu imali nikakvih razloga da “navijaju“ za jednu od naše tri “nacije“. Osim toga, budući da su Amerikanci, nisu skloni prepisivanju tuđih radova bez provjere istorijskih činjenica. Čim je počela naša posljednja ratna gužva, oni su sjeli i napisali omanju knjigu koja je objavljena 1994. pod naslovom Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed (Bosna i Hercegovina : Iznevjerena Tradicija), izd. Columbia University Press, New York. Evo nekih citata iz te knjige:

Zaustavimo se na kratko da razmotrimo nazive kojima je iskazivan grupni identitet u srednjevjekovnoj Bosni. Ako isključimo neke grupe na periferiji ove proširene Bosne (neke na sjeveru i zapadu koji su se mogli identifikovati kao Hrvati i neke na Humu koji su se mogli zvati Srbima ili pripadnicima Srpske crkve), ne nailazimo na Bosance koji sebe zovu Srbima ili Hrvatima. Ako im je trebao obuhvatniji naziv, zvali su se Bosancima. [naglasio M.R.] (str. 25)

Do vremena kad Turci osvajaju Bosnu u drugoj polovini 15. vijeka, Bosna je bila nezavisna država sa posebnim tradicijama koje su ih jasno razlikovale od njenih srpskih i hrvatskih susjeda, iako su Bosanci i ovi njihovi susjedi govorili istim jezikom. (str. 13)

Srbija i Hrvatska polažu pravo na pojedine dijelove Bosne po etničkoj osnovi. Međutim, u raznim periodima kada su ovi susjedi Bosne egzistirali kao nezavisne države ili kao regije unutar većih državnih zajednica, oni su kontrolisali samo djeliće Bosne, i to samo na kratko. Osim toga, izuzimajući četiri godine ustaškog terora za vrijeme Drugog svjetskog rata, ti kratki periodi njihove dominacije desili su se prije više od 500 godina. Prema tome, ni Srbija ni Hrvatska ne mogu ozbiljno polagati istorijsko pravo na Bosnu. Bosna postoji stoljećima kao koherentna cjelina. (str. 7-8)

Onda, u 19. vijeku, pod uticajem ideja koje su lansirane iz Srbije i Hrvatske, pravoslavci i katolici u Bosni počinju, postepeno i neujednačeno, dobijati etničke nazive “Srbin” odnosno “Hrvat”. (str. 10)

Obratio sam se direktno Profesoru Doniji pitanjem kad je počela kampanja  preimenovanja bosanskih pravoslavaca u Srbe i katolika u Hrvate. Odgovrio mi je da je srbizacija pravoslavaca počela krajem 18. vijeka i da su je u početku vodili uglavnom popovi i učitelji pristigli iz Srbije. Glavni mamac im je bio obećanje da će štititipravoslavce od turskog zuluma. Na potpuno analogan način počela je i kroatizcija katolika u četvrtoj deceniji 19. vijeka.

Poznato je da je u Osmanskoj Imperiji ne-muslimansko stanovništvo bilo diskriminirano u odnosu na muslimane, pa je logično pretpostaviti da su mnogi siroti pravoslavci i katolici prihvatili promjenu nacionalnog imena u zamjenu za moguću zaštitu brojnije i jače braće po vjeri. Ipak, mnogi Bosanci su se opirali nastojanjima da im se promijeni nacionalno ime. Među njima su se isticali fra Ivan Franjo Jukić i fra Antun Knežević, koji je 1870. godine objavio u časopisu Bosanski prijatelj članak u kojem se obara na one Bošnjake (kako smo se onda zvali) koji su se odrekli svog bošnjaštva i prihvatili tuđa nacionalna imena.[2]

Za mene je lično najbolji dokaz da smo do skora svi bili Bošnjaci (tj. Bosanci u prevodu na savremeni bosanski) činjenica da i u Hrvatskoj i u Srbiji živi jako mnogo ljudi čije je prezime Bošnjak. Znao sam ja to od mladih dana, ali dugo nisam tome pridavao posebnu pažnju. Međutim, sad kad je nacionalizam postao tako dobar biznis, a na drugoj strani koštao Bosnu tolikih nevinih glava, odlučio sam da to malo ispitam. Ponukala me je jedna emisija na HRT-u 1, u čijoj špici su, među petnaestak prezimena, bila tri Bošnjaka. “Otkud toliki Bošnjaci u sred Zagreba?” upitam se ja. Onda mi padne na pamet da sam u školi učio da je svaki odrasli muškarac katolik i pravoslavac morao u Osmanlijskoj Carevini plaćati dodatni porez kao ne-musliman (porez se zvao džizja, Turski cizye), što ih je nekad dovodilo do ruba egzistencije. Zato su bježali iz Bosne – naravno, pravoslavci u Srbiju, katolici u Hrvatsku. Do sredine 19. vijeka prezimena su u Bosni imali samo članovi kraljevskih i plemićkih porodica, običan hrišćanski svijet identifikovao se krštenim imenom i imenom oca; naravno, govorili su i da su Bošnjaci, pa su im vlasti u zemljama u koje su dolazili upisivali tu teritorijalnu oznaku kao prezime.

Onda sam došao na ideju da pozovem telefonske centrale nekih gradova u susjednim državama da ih pitam da li imaju pretplatnika sa prezimenom Bošnjak. Pomislio sam da bi ih moralo biti u Splitu, jer je to veliki grad sa lukom i, od svih većih gradova u našem okruženju, najbliži tadašnjoj Bosni. Bošnjaci onog vremena, nepismeni i neuki, mogli su zarađivati hljeb samo svojim mišićima, pa su išli u Split vjerujući da će tamo naći posla prije nego na drugim mjestima. Zato sam nazvao Split i saznao da u samom gradu i bližoj okolini ima 261 pretplatnik sa prezimenom Bošnjak. Poslije sam ustanovio da u Beogradu ima 200 telefonskih pretplatnika Bošnjaka (vjerovatno ih ima i koji nemaju telefon). “Prošetao“ sam malo po imeniku Telekoma Srbije i našao da u Čačku ima 58 Bošnjaka, u Valjevu 29, u Kragujevcu 52 (neki se zovu Bošnjaković, ali je jasno odakle su došli). I gle kako se sve uklapa: ima vrlo  malo Bošnjaka muslimana jer, očito, oni nisu bježali iz Bosne da bi ih tamo negdje nazivali Bošnjacima. Od 146 Bošnjaka u Sarajevskom telefonskom imeniku samo je desetak muslimana. Današnji muslimani sa prezimenom Bošnjak vjerovatno su “povratnici“, koji su po dolasku u Bosnu primili Islam. Ali ne-muslimana sa prezimenom Bošnjak ima, u manjem ili većem broju, po cijeloj teritoriji gdje se danas govori BCHS,[3] procentualno znatno više nego stanovnika sa bilo kojim drugim prezimenom. U istočnoj Slavoniji nalazi se veće selo sa preko 4.000 stanovnika koje se zove Bošnjaci, i koje svojim imenom govori o porijeklu ljudi što u njemu žive. U Srbiji nalazimo čak tri sela sa imenom Bošnjane: jedno u okolini grada Varvarina,  kroz koje teče Bošnjanska Reka, i po jedno kod Paraćina i Rače.

Nakon što sam pažljivim razmišljanjem i “telefonskom” argumentacijom ustanovio da smo nekad svi bili Bošnjaci, odlučio sam da vidim šta na tu temu kaže Internet, ta najveća i najbolja enciklopedija. “Uguglam“ Dalmatian History (Istorija Dalmacije) i nađem poznati podatak da je Dalmacija bila pod vlašću Venecije od 1420. do 1797, a malo dalje i ovo: „The Republic of Venice was also one of the powers most hostile to the Ottoman Empire's expansion, and participated in many wars against it. As the Ottomans took control of the hinterland, many Christians from Bosnia took refuge in the coastal cities of Dalmatia“,što je u prevodu “Republika Venecijatakođer je bila jedna od sila koja se suprotstavljala ekspanziji Osmanske Imperije i koja je učestvovala u mnogim ratovima protiv nje. Kako su Turci zaposijedali krajeve u zaleđu Dalmatinske obale, tako su mnogi kršćani iz Bosne bježali i nalazili utočište u primorskim gradovima Dalmacije“[naglasio M.R.].

Dakle, pažljivim razmišljanjem može se doći do istorijskih činjenica i bez traganja za materijalnim dokazima (posebno sam ponosan što je potvrđena moja pretpostavka da je veliki broj Bošnjaka hrišćana odlazio u Dalmaciju, sigurno najviše u Split).

Postoje brojni pisani tragovi, i u kamenu i na papiru, koji svjedoče o istoriji Bosne, ali do početka 19. vijeka nema traga o Srbima i Hrvatima kao narodima koji žive u BiH. Najpoznatiji pisani spomenik je Povlja Kulina Bana, koji sebe zove banь bosьnьski. Vikipedijin članak „Bošnjani“ sadrži ovu rečenicu: „The name Bošnjani appears in almost all Bosnian state documents (povelje) since the 12th century, as used for the people of medieval Bosnia until the last Bosnian king Stjepan Tomašević“, što znači ‘Naziv Bošnjani javlja se u skoro svim bosanskim državnim dokumentima (zvanim povelje) od 12. vijeka; on se odnosio na ljude srednjevjekovne Bosne sve do posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića’. Često se javlja i izraz Dobri Bošnjanin, kojim se označavao i sljedbenik Crkve bosanske i stanovnik prvobitne Bosne, bez teritorija koja su osvajanjem pripojeni Kraljevini Bosni.

Samo na teritoriji Bosne i Hercegovine otkriveno je preko 6.000 stećaka, a oko hiljadu je nađeno na teritoriji današnje Srbije, Crne Gore, i Hrvatske. Pored ljudskih likova i raznih simbola, neki stećci nose natpise ispisane bosančicom (koja se zove i bosanska ćirilica), na kojima možete pročitati ime umrlog, a ponekad uz ime i Dobri Bošnjanjin, kao određenje njegove vjerske/etničke pripadnosti. Kroz cijeli srednji vijek dominantna religija u Bosni bila je jeretička Crkva bosanska. To je jedna od rijetkih jeresi koju masovno prihvataju ljudi iz svih slojeva društva, od siromaha do kralja, i koja je dugo bila jedina priznata vjerska organizacija u Bosni. Crkva bosanska prestala je da postoji nakon sloma srednjevjekovne bosanske države i osmanlijskog osvajanja Bosne 1463. godine.

Veoma dobar i iscrpan članak Ferida Ferka Šantića o vjersko-etničkoj  situaciji u srednjevjekovnoj Bosni, naslovljen „Bošnjani-Bošnjaci istočno od Drine u XV i XVI vijeku“, sadrži obilje autentičnih zapisa koji govore da su se svi stanovnici Bosne, do početka 19. vijeka, zvali Bošnjani ili Bošnjaci, i da su u najvećem broju po vjeri bili krstjani.[4]Bilo je i Bošnjaka katolika i pravoslavaca, ali nije bilo Srba i Hrvata. Na velikom broju stećaka sa natpisima pokojnik se identifikuje samo kao Bošnjanin ili Bošnjak; tri takva stećka prikazana su u Šantićevom članku. On također citira sljedeće dijelove iz Ugovora sa Dubrovčanima, koji je Stjepan Kotromanić sklopio 15. avgusta 1332. godine:

Ako Boshnjanin bude duzan i pobjegne-da mu nije vjere ni ruke… 

Ako ima Dubrovchanin koju pravdu na Boshnjaninu

da ga pozove… 

Ako Boshnjanin zapshi da nije duzhan da mu nareche prisechi…

Ako Dubrovchanin ubije ali posjeche u Bosni ili Boshnjanin Dubrovchana

taj pravda… 

Ako bude svada Boshnjanina

z Dubrovchaninom… 

I ako Boshnjanin izme dobitak dubrovachki na vjeru,…

Šantić također prenosi originalne katastarske popise iz turskog vremena. Iza imena poreskog obveznika stoji Bošnjanin ili, kasnije, Bošnjak. Vrlo rijetko se javlja i etnonim Vlah, ali nikad Srbin ili Hrvat.

Najzad, Sarajlije mogu da vide svojim očima natpis ispod dva vitraža u sarajevskoj katedrali, koji nas obavještava ko je podigao tu lijepu bogomolju. Evo slike jednog od tih vitraža:

 

Rekao sam ranije da je kroatizacija bosanskih katolika započela u četvrtoj deceniji 19. vijeka. Sad vidimo iz datuma na vitražu – katedrala je otvorena za vjernike 1887. – da kroatizacija bosanskih Katolika nije završena ni nakon skoro 50 godina od njenog početka. Iz cijelog procesa kroatizacije i srbizacije vidimo da je Bosanac bio „tvrd orah“ i da se nije dao lako kupiti. Poznato je da se sve društvene promjene odvijaju brže u gradu nego na selu, a ako sarajevski katolici nisu još bili prevedeni u Hrvate ni do 1887. godine, očito je da je u narodu postojao jak otpor nametanju tuđih nacionalnih imena.Taj otpor popušta u prvoj deceniji 20. vijeka, kada Srbija i Hrvatska počinju da se angažuju na svom velikosrpskom odnosno velikohrvatskom projektu puno ozbiljnije i sa većim ulaganjima.

Navodimo još, kao “biber po pilavu”, ove divne stihove velikogbosanskog pjesnika Safvet-bega Bašagića iz njegove “Pjesme Bošnjaku”, objavljene u listu Bošnjak 2. VII 1891. godine:

 

Znaš Bošnjače, nije davno bilo,

Sveg’ mi sv'jeta nema petnaest ljeta,

Kad u našoj Bosni ponositoj,

I junačkoj zemlji Hercegovoj,

Od Trebinja do brodskijeh vrata,

Nije bilo Srba ni Hrvata.

A danas se kroz svoje hire,

Oba stranca ko u svome šire.

Oba su nas gosta saletila,

Da nam otmu najsvetije blago,

Naše ime ponosno i drago.

Svi istoričari Bosne slažu se u tome da su korijeni njenog stanovništva multinacionalni i multikulturalni, i to ilirski, grčki, latinski, vlaški, gotski, keltski, i slavenski, da i ne govorimo o Hunima, Avarima, Vizigotima, Vandalima i sličnim varvarskim narodima, čiji su muški pripadnici tutnjali i harali našim prostorima.[5] U stvari, svi narodi svijeta imaju “šaren” DNK, što doprinosi tome da se na nacionalnu pripadnost sve više gleda kao na istorijsku kategoriju, to je nešto što smo nekad bili, ali više nismo. Čak i u državama u kojima zaista žive različiti narodi koji govore potpuno različitim jezicima, kao što su Belgija i Švicarska, nacionalna pripadnost nema nikakvu političku težinu; „nacionalni ključ“ se može manifestovati samo slučajno, ako se desi da su izabrane osobe porijeklom iz različitih naroda (u Belgiji je Flamanac Wilfried Martens zauzimao položaj premijera tokom 13 godina (1979-2011) i imao široku potporu Valonaca, mada su se inače belgijski premijeri obično smjenjivali nakon što su bili na tom položaju samo godinu ili dvije).

Ono što meni smeta kod pojedinih autora sa muslimanskim imenima, koji iznose zaista vjerodostojne dokaze da smo tokom skoro cijele istorije svi u Bosni imali jedno etničko ime, jeste činjenica da to ime danas pripisuju samo muslimanima. Po meni je taj istorijski falsifikat jedna od najvećih opasnosti za Bosnu. Ništa mi manje ne smeta insistiranje na arhaičnom terminu Bošnjak, bilo da se on odnosi samo na Muslimane, bilo na sve Bosance (ako već idemo u istoriju, meni bi logičnije bilo da oživimo prvobitni naziv Bošnjanin!). Ja mislim da su vlasti žedni političari i oni koji su ih slijedili iz šićardžijskih pobuda napravili Bosnu komplikovanom u etničkom i svako drugom pogledu, iako je Bosna jedna od najjednostavnijih državnih zajednica na svijetu: Bosna je zemlja u kojoj žive Bosanci koji govore Bosanski (Hercegovina treba da ostane samo kao naziv regije na jugu Bosne).[6]

 

Srbi, Hrvati, Bosanci i Crnogorci su jedan narod

Kada jedan ljudski kolektiv – jedno ili više plemena, jedan ili više naroda – govori istim jezikom, u pitanju je jedna od tri situacije: 1) Radi se o jednom narodu koji govori jezikom naslijeđenim od svojih predaka; to je slučaj velike većine svjetskih jezika, a evropski primjeri su ruski, francuski, baskijski, malteški. 2) Radi se o dva ili više naroda, od kojih je jedan naslijedio jezik od predaka, dok je drugima taj jezik nametnut osvajanjem; to je slučaj engleskog jezika u Velikoj Britaniji: Englezi su prvobitni govornici engleskog, dok je keltskim narodima – Škotima, Ircima i Velšanima – engleski jezik nametnut nakon što su Englezi osvojili njihove zemlje i vremenom potisnuli njihove keltske jezike. 3) Narod govori jezikom bivših kolonizatora, najčešće engleski, francuski, portugalski ili španski; to je slučaj engleskog u velikom broju zemalja, gdje može biti jedini jezik (kao na Jamajci), ili službeni jezik u svim vidovima javnog života, mada uz njega postoje i lokalni jezici (kao u Gani, Liberiji, Nigeriji i brojnim drugim zemljama). Postoje i „miješani“ slučajevi: španski jezik kojim se govori u zemljama Latinske Amerike nametnut je autohtonom indijanskom stanovništvu osvajanjem, ali je on i naslijeđeni jezik velikog broja doseljenika iz Španije.

Pogledajmo sada gdje smo mi u ovoj šemi. Jezik kojim danas govore Srbi, Hrvati, Bosanci i Crnogorci nije nametnut ni osvajanjem ni na koji drugi način. Nismo bili ni engleska ni francuska ni portugalska kolonija (na žalost). Pa jesmo li onda četiri naroda ili jedan? Mi smo, nepobitno, JEDAN NAROD. Otkud nam onda četiri imena? Ma dijelili nas moćnici, jer više naroda znači više država, a više država stvara više ministarskih fotelja i drugih bogato plaćenih političkih položaja, koji donose i brojne društvene privilegije. Dakle, formula balkanskih moćnika za osvajanje vlasti bila je jednostavna: izmisliš narod, od naroda napraviš državu, a država je neiscrpan rudnik para i brojnih drugih privilegija.

Zanimljivo je da ovo o jednom umjesto četiri naroda nije još, koliko mi je poznato, “naučno” konstatovano, mada bulji u oči svakom ko hoće da gleda. Objašnjenje tog kardinalnog propusta leži u tradicionalnom poltronskom odnosu prema vlastima ne samo naših istoričara nego i većine intelektualaca.

  • Svugdje su se moćnici služili lažima da dođu na vlast i održe se na vlasti, ali istorijska podvala kojom su od jednog naroda napravljena četiri sigurno nema paralele u istoriji čovječanstva. Mada se ovakvi fenomeni obično pripisuju civilizacijskoj nedoraslosti Balkanaca i njihovom vrlo oskudnom obrazovanju, moramo podsjetiti da Albanci, također balkanski narod, nikad nisu dozvolili da budu podijeljeni na vjerskoj osnovi, što im je, između ostalih faktora, i te kako pomoglo da dođu do vlastite nezavisne države. Ni jedan naš istoričar nije ukazao na činjenicu da vjera nije nikad bila osnova za stvaranje nacije, mada je ponekad bila važan faktor u određivanju državnih granica, kao u slučaju Indije i Pakistana. Ako je naš katolik Hrvat, pravoslavac Srbin, musliman Bošnjak, šta se dešava kad, na primjer, pravoslavac pređe u katoličanstvo? Po našoj “formuli” trebao bi postati Hrvat nakon procedure od petnaestak minuta! Šta je po narodnosti dijete iz “mješovitog” braka? Kad ovo pitanje postavite nekom nacionalisti, on će reći da to dijete, kad postane punoljetno, treba da se opredijeli za jednu od dvije nacije. To znači da treba odlučiti da li da uvrijedi majku ili oca, jer mora odbaciti nacionalnost jednog roditelja. Ako je vjera osnova za nacionalnu pripadnost, koje nacionalnosti su sljedbenici vjera “uvezenih” iz Indije ili protestantskih crkvi kao što su evangelistička (luteranska), reformatorska (kalvinistička), metodistička, baptistička, Hristova duhovna crkva, i Crkva Jehovinih svjedoka. Treba imati na umu da se broj sljedbenika ovih drugih vjera povećava na našim prostorima na račun naših triju tradicionalnih religija, pa će u perspektivi biti potrebno izmisliti nove narode kako bi se ispoštovao naš princip „jedna vjera – jedan narod“! Eventualni kontra-argument da se radi o sektama Hrišćanstva a ne posebnim religijama, lako se može oboriti činjenicom da su ove druge religije udaljenije od pravoslavlja i katoličanstva nego ove dvije vjere jedna od druge.

Da bi se dvije ljudske zajednice smatrale zasebnim narodima, one moraju prije svega imati različite kulture u antropološkom smislu. Međutim, mnogim našim ljudima nije baš sasvim jasno antropološko značenje kulture. Zato ćemo napraviti kraću digresiju da objasnimo taj pojam. Riječ kultura potiče od latinske imenice cultura, koja se u početku odnosila na obradu zemljišta radi dobijanja čovjeku korisnih usjeva, a kasnije i na bilo kakav ljudski napor usmjeren čovjekovom boljitku. Nauka koja proučava kulturu zove se kulturalna antropologija, za razliku od fizičke antropologije, koja proučava fizičke/anatomske razlike među ljudima. Sve do nazad stotinjak godina kultura se u zapadnoevropskim jezicima pretežno upotrebljavala da označi vrhunska dostignuća zapadnoevropske civilizacije, prije svega dostignuća u nauci i umjetnosti. To rasističko poimanje kulture preneseno je i u naš jezik, uglavnom posredstvom njemačkog. U takvom tumačenju kulture narod koji nema operu, slikare impresioniste, ili kašike za jelo je nekulturan, a onaj koji to ima je kulturan. Vremenom je sve veći broj antropologa počeo proučavati sve veći broj kultura ranije nepoznatih naroda, naročito u Africi, Aziji i među američkim Indijancima. Otkrića antropologa zapanjila su “civilizovanu” Evropu: ne samo da mnogi od naroda koje su Evropljani često zvali primitivnim posjeduju bogatu i raznovrsnu kulturu, nego neka njihova dostignuća svojom složenošću, ljepotom, i sofisticiranom simbolikom prevazilaze sve što je Zapad ikad stvorio (s druge strane, svjetski ratovi i atomska bomba su “otkrića” zapadne kulture). Zato u savremenoj antropologiji vlada tzv. kulturalna relativnost, koja podrazumijeva da nema nikakve osnove za bilo kakvo vrednovanje kultura – ni jedna kultura nije bolja ili gora od druge, ona je samo drukčija.

Danas se u antropologiji kultura definiše kao sve ono što ljudi steknu, svjesno ili nesvjesno, živeći u jednoj ljudskoj zajednici, a to je prije svega specifičan pogled na svijet, te zajednička znanja, vjerovanja, predrasude, običaji i navike karakteristične za dati ljudski kolektiv. Poduži članak u Vikipediji daje iscrpan opis pojma kultura i promjenā u shvatanju tog pojma kroz istoriju. Na samom početku članka kultura se definiše kao “svi oni ljudski fenomeni koji se ne mogu pripisati genetskom nasljeđu.” Postoji i jednostavnije određenje kulture u antropološkom smislu: “Kultura je čovjek minus njegova biologija.”

Ko god poduzme ozbiljno antropološko istraživanje autohtonog stanovništva Srbije, Hrvatske, Crne Gore, i Bosne i Hercegovine sa ciljem da otkrije naučne dokaze o postojanju četiri naroda u ovim zemljama doživjeće potpun neuspjeh. Trebalo bi dokazati, na primjer, da dva Bosanca različite vjere (ako su vjernici – danas treba reći „različitog vjerskog porijekla“), koji žive jadan do drugog kao što su živjeli i njihovi pretci, imaju „različit pogled na svijet, različita znanja naslijeđena od naših različitih predaka, različita vjerovanja, predrasude, običaje i navike“. Smiješno je i govoriti o ovakvim nepostojećim razlikama, ali je tužno da su naši moćnici uspjeli pomoću izmišljenih razlika ostvariti svoje zločinačke nakane, bezobzirno idući ka svom  cilju preko stotina hiljada mrtvih.

Koje smo onda nacionalnosti mi koji smatramo da su Srbi, Hrvati, Crngorci i Bosanci jedan narod? Sigurno je da ima na hiljade ljudi koji se osjećaju pripadnicima ove „zajedničke“ nacije; neki od njih se javljaju na društvenim mrežama, gdje iznose svoje razloge zašto ne žele biti pripadnici ni jedne od naše četiri „nacije“ i nerijetko ističu da su Jugoslaveni po nacionalnosti. Upozorio bih takve „sunarodnjake“ da je Jugoslavija bila ime države, a ne naroda, i da ne zaboravljaju da su u sastavu Jugoslavije bile i Slovenija i Makedonija, čiji stanovnici govore jezicima drukčijim od našeg i imaju sve ostale atribute zasebnih naroda. Ponekad neki „Jugoslaven“ predloži neki nezgrapni akronim sastavljen od dijelova naših današnjih etnonima, koji više liči na rebus nego što asocira na naša četiri „naroda“. Mislim da se trebamo okaniti pokušaja da smislimo zajedničko ime za stanovnike Balkana koji govore bivšim srapkohrvatskim jezikom – važno je da se osjećamo i da djelujemo kao da smo istovremeno i Hrvati i Srbi i Crnogorci i Bosanci. Ja se ne osjećam Hrvat, Srbin ili Crnogorac ni manje ni više nego Bosanac, ja nisam četvrtinom Srbin, drugom četvrtinom Hrvat, trećom Crnogorac, i četvrtom Bosanac, ja sam sto posto Crnogorac, sto posto Hrvat, sto posto Srbin, i sto posto Bosanac. Znam da mi ovu moju „višestruku nacionalnost“ neće htjeti upisati ni u kakav zvanični „tefter“, ali meni se fućka što neće, ja ću nastaviti da se ponašam prema svojoj savjesti i radiću sve što mogu za dobro mog „Hrvatskog/Srpskog/Bosanskog/Crnogorskog“ naroda.

Prof. Midhat Riđanović

Gornji tekstovi čine dva poglavlja knjige Prof. Riđanovića Novi bosanski pravopis na moderno-lingvističkim osnovama, koja je u pripremi.

 

 

[1] Pouzdani podatci o grupnoj identifikaciji Bosanskog stanovništva za vrijeme Turske vladavine mogu se naći u radu našeg najboljeg turkologa Prof. Nedima Filipovića „Specifičnosti Islamizacije u Bosni“, objavljenom 1968. u časopisu Pregled, str. 27-34.

[2]Integralni članak fra Antuna Kneževića može se pročitati u mojoj knjizi Riđanović o jeziku: I još nekim stvarima iz Tamnog Vilajeta, 2. prošireno izdanje, Sarajevo 2014, str. 156.

[3]Ovo je skraćenica za bosanski/crnogorski/hrvatski/srpski.

[4]Izgleda kontradiktorno da ljudi koji odbacuju osnovna vjerovanja kršćanstva sebe nazivaju krstjanima. Mislim da je to bio mudar izbor: uzimajući taj naziv, bosanski krstjani su htjeli reći da su oni pravikršćani, a da su katolici i pravoslavci iskvarili izvornu kršćansku vjeru.

[5]Zato u našem DNK ima ponajmanje Slavenskog, većinom je ono ostaloo. Može neko upitati: pa kako to da mi danas govorimo jednim Slavenskim jezikom? Zato što je „susret“ između oca i majke budućeg Bosanca obično bio vrlo kratak, otac bi ubrzo odjahao u nepoznatom pravcu, ostavljajući majku da donese dijete na svijet i da ga podigne govoreći mu jedini jezik koji je znala – slavenski (kasnije bosanski).

[6]Dvočlani naziv naše zemlje još je jedan svjetski „unikat“: nijedna druga kopnena zemlja na svijetu nema dva imena! Prvi impuls koji je vremenom doveo do toga da se Hercegovina doda višestoljetnom nazivu Bosna bila je veleizdaja Ali-Paše Rizvanbegovića. Ali neukom i apatičnom Bosanskom narodu političari mogu podvaliti šta god požele, a obično požele nešto što njima donosi korist, a narodu štetu. Već skoro dva stoljeća u Bosni žive ljudi kojima su nametnuta tuđa nacionalna imena (Srbi i Hrvati); ne samo da se ti Bosanci nisu pobunili zbog toga, nego su i ginuli da sačuvaju to tuđe ime!! Da sutra nekom novom izdajniku Bosanskog naroda zatreba treća riječ u nazivu ove države, on bi uspio da je doda bez po muke, da mu zatreba još par „konstitutivnih“ naroda, on bi ih izmislio i uvjerio neuke Bosance da su tinarodi „autohtoni“ stanovnici Bosne već hiljadu godina, da mu ide u račun da smo porijeklom Zuluanci ili da smo došli iz Nove Gvineje, on bi i to vrlo brzo „naučno“ dokazao. Najzad, da nas je neki silnik sa smislom za humor nazvao Tunguzima i Tunguzicama, mi bismo danas ginuli za svoje Tunguz-štvo i podizali spomenike mladim Tunguzima koji su žrtvovali svoj život na oltaru Tunguskog patriotizma.Čini mi se da bi malo koja Bosanka i primijetila da je postalaTunguzica – današnja Bosanska žena je toliko utučena ratom i svim nedaćama koje je donio rat da joj je otupio sluh za sve što nije vezano za život od danas do sutra.

Vidite šta hoću da kažem: ovakvi kakvi smo – glupi, neobrazovani, sitne šićardžije podaničkog mentaliteta – nemamo apsolutno nikakvih šansi da nešto izmijenimo, jedino je sigurno da će nam u budućnosti biti sve gore.

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh