logo
VGT

Ko se boji javnog mnijenja još? I zašto niko?

Objavljeno prije 6 mjeseci . u pet, maj 19th, 2017

Koliko god to zvučalo kao otrcana fraza i floskula, senzibilizacija javnosti na bahatost političara mora biti prioritet medijima i novinarima i to je zadatak na kojem se ne smije pasti.

 

foto: zurnal.info/AdiKebo
Adis Nadarević – media.ba

Ukoliko rezimiramo poruke koje su tokom protekle sedmice radno sposobnim kategorijama stanovništva naše zemlje putem medija poslali predstavnici najviših nivoa vlasti bh. entiteta, mogli bismo zaključiti kako je Bosna i Hercegovina svojevrsna „zemlja dembelija“ koja obiluje dobro plaćenim i ugodnim radnim mjestima i u kojoj oni koji bilo šta rade nemaju niti potrebe niti prava da se žale.

Poslušamo li predsjednika Republike Srpske, radno sposobno stanovništvo se u tom entitetu ne zadovoljava ničim ispod nivoa direktorskih pozicija, dok se premijer drugog entiteta u svojoj najnovijoj eskapadi poigrao biheviorističkog psihologa i precizno dijagnosticirao kako radnička klasa u Federaciji BiH nema kapacitet nužan za proteste protiv stanja u koje su ih vlasti dovele.

Gostujući u emisiji Pressing televizije N1 premijer Federacije Fadil Novalić na pitanje da li se boji protesta ležerno je odgovorio kako ima „iskustva u radu sa radnicima“ i kako „poznaje njihovu psihologiju“ na osnovu čega je uvjeren da nikakvih protesta neće biti. Milorad Dodik je na konferenciji za medije održanoj u Banjoj Luci u sebi svojstvenom maniru optužio radno sposobno stanovništvo da su probirljivi u izboru poslova i lijeni i dodao kako „posla ima, ali ovdje niko neće da vozi kamione, svi hoće da budu direktori“.

Ove dvije izjave, servirane javnosti, ili javnostima Bosne i Hercegovine, sa najviših pozicija u Sarajevu i Banjoj Luci u vrlo kratkom vremenskom periodu, ogoljuju svu srž socijalne neosjetljivosti i bahatosti obnašatelja najviših dužnosti naše vlasti. Nisu ih izgovorili neki nisko rangirani službenici Vlade FBiH ili kabineta Predsjednika RS nego su ih lansirali dva najviša dužnosnika entitetskih vlasti, koji – da stvar bude gora – ionako imaju impresivnu istoriju iznošenja arogantnih, neodmjerenih, neodgovornih i po javnost uvredljivih izjava.

Tako prema Dodiku prosječan predstavnik tržišta rada ne bi smio imati pretjerane želje niti ambicije prilikom odabira posla i posao vozača kamiona bi trebao biti ultimativna težnja građana u RS. Naravno, treba biti fer pa reći kako je tom izjavom on možda samo želio dobronamjerno sugerirati da je svaki pošten posao vrijedan poštovanja ali to jednostavno ne bi bilo tačno. Ono što Dodika demantira u ovom slučaju je činjenica da veliki broj vozača kamiona među kojima je i dosta visokoobrazovanih osoba sa vozačkim dozvolama C i CE kategorija uistinu aktivno traže posao vozača – samo ne u RS i BiH, nego u Njemačkoj.

Dugi redovi pred ambasadama bogatih europskih zemalja i veliki broj oglasa raznih (često i sumnjivih) agencija za posredovanje pri zapošljavanju u EU surovo demantiraju navedenu Dodikovu tvrdnju i pokazuju kako naš radno sposoban čovjek ne prezire poslove vozača kamiona, njegovatelja starijih osoba ili slične naporne i manje prijatne poslove nego uvjete pod kojima ih je primoran raditi u svojoj zemlji.

Nije našem čovjeku poniženje voziti kamion ili istresati noćne posude – poniženje mu je ne raditi posao za koji je kvalificiran ili raditi za mizeran novac, bez prava na slobodan dan, bez adekvatne zaštite na radu i bez svega onoga što mu je upravo vlast utjelovljena u Dodiku ili Novaliću dužna osigurati sa ciljem zaštite njegovog ljudskog dostojanstva i socijalne sigurnosti.

No, vlasti ove zemlje niti su kadre niti voljne osigurati ono što je radnicima i radničkoj klasi potrebno i za to ih, čini se, i nije pretjerano briga čim sebi mogu priuštiti toliki nivo samouvjerenosti da – poput Novalića – tvrde kako se u radničku psihologiju razumiju do te mjere da isključuju mogućnost bilo kakvog ozbiljnog protesta. Štaviše, Novalić je u istom intervjuu otišao korak dalje u bahatosti i radnice banovićkog „Borca“ optužio, jednostavno rečeno, za varanje u štrajku glađu rekavši kako su se mijenjale na protestima i kako Vlada zna i stan u kojem su spavale. Ako bi to bila istina, onda imponuje napor koji su Novalićevi ljudi uložili u trošenje resursa na praćenje kretanja obespravljenih radnica „Borca“ i ne bi preostalo ništa drugo nego da upute izvinjenje zbog toga što su se usudile jednostavno ne pokrepati tokom protesta.

Bahatim i neosjetljivim liderima kakvi su Dodik i Novalić možda treba upravo to – izvinjenje naroda što postoji i što osim beskrajnih političkih igara traži i malo kruha. Neka druga opcija bi uključivala referencu na staru narodnu izreku koja u korelaciju dovodi nemanje obraza i odsustvo straha i tražila bi nešto čega, kako se čini, već odavno nema a to je poštovanje prema javnom mnijenju i strah od njegove reakcije.

Jednostavno, nisu samo Novalićevo iskustvo u radu sa radnicima i poznavanje njihove psihologije, te Dodikovo iskustvo sa nezadovoljnim poslodavcima kojima nedostaje roblja za eksploataciju ono što im otvara prostor za ovakvo ponašanje. Ono što im daje mogućnost za konstantno omalovažavanje javnosti je upravo njihovo iskustvo sa tom istom javnošću i medijima koji je predstavljaju. Obojicu ih je iskustvo naučilo kako odgovornost za izgovorenu riječ ne postoji i kako im njihova pozicija garantira da mogu trajno i bez posljedica omalovažavati i građane i političke protivnike i medije, a da otupjela, i na loš tretman navikla, javnost neće reagirati.

Zbog toga se Novalićeva izjava slobodno može staviti i u kontekst poznavanja psihologije javnosti čijeg se protesta nema potrebe bojati a Dodikov poziv novinarima da ne šire apatiju ako su sami nezadovoljni svojim slabim platama kao potvrdu uzimanja loše situacije u društvu i ekonomiji zdravo za gotovo. Novalić doslovno poručuje kako vlast u FBiH ne uzima ozbiljno mogućnost da javnost ispolji bilo šta konkretnije od gunđanja u vlastitu bradu ili od pokoje objave na društvenim mrežama, svjestan kako će mediji na koje njegova politička stranka ima utjecaj stati na njegovu stranu šta god da je u pitanju dok u pravcu svakog kritičkog medija može uputiti optužbu za naklonost opoziciji.

Gotovo svi vodeći mediji u RS naklonjeni su Dodikovu i njegovoj stranci a mnogi mu povlađuju iz straha da ne budu optuženi za izdaju interesa Srba u BiH i Republike Srpske kao vrhunskog garanta njihovog – po Dodiku neupitnog – blagostanja. Dok Novalić računa sa kakofonijom suprotstavljenih medija u kojoj će se relativno brzo izgubiti smisao opravdane kritike i koja onemogućava jasnu artikulaciju interesa javnosti, Dodik bez velikih poteškoća nameće istinu u koju se ne sumnja i koju propituju samo oni koji žele biti proglašeni izdajnicima i neprijateljima.

U takvim okolnostima u kojima su mediji ili kupljeni ili na neki način uplašeni i samim tim oprezni, neuvjerljlivi i nemoćni, u okolnostima u kojima se istina ili nameće „odozgor“ ili gubi „odozdol“, političke elite uistinu i nemaju razloga da paze kako se ophode sa građanima i kako tretiraju javnost. Nema puno načina da se stvar promijeni osim da se neprestano ukazuje na otupjelost, apatiju i defetizam koji karakteriziraju našu javnost, koliko god se to ponekad činilo beskorisnim, deplasiranim i uzaludnim.

Uistinu, koliko god to zvučalo kao otrcana fraza i floskula, senzibilizacija javnosti na bahatost političara mora biti prioritet medijima i novinarima i to je zadatak na kojem se ne smije pasti. Javnost mora proizvesti atmosferu u kojoj će političari voditi računa o tome kako se s njom ophode, u kojoj će Fadil Novalić prilikom svakog poteza i prije svake izjave dobro razmisliti o mogućim reakcijama i u kojoj Milorad Dodik neće tvrditi da niko neće da vozi kamione nego će svoje tajkunske prijatelje pitati zbog čega ljudi ne žele raditi kod njih.

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh