PROFESOR ZLATKO HADŽIDEDIĆ: „U teoriji postoje dva načina izmjene Ustava…“
Ne vidim kako bi SAD mogle imati problem da u BiH podrže građansko uređenje, kada u svojoj ustavno-pravnoj tradiciji i ne poznaju drugačiji ustavni model. Kategorija „konstitutivnih naroda“ uopće ne postoji u svjetskoj ustavno-pravnoj teoriji, ona je prisutna samo u bosanskohercegovačkoj političkoj praksi.
Do izmjene može doći, u okviru postojećih pravnih kategorija, samo na dva načina: ili pristankom svih potpisnica tog mirovnog sporazuma da se takve izmjene izvrše, čemu vjerovatno podršku ne bi dale Srbija i Hrvatska kao potpisnice, ili unutrašnjom, bosanskohercegovačkom inicijativom da se sazivanjem ustavotvorne skupštine, koja bi donijela novi ustav, ovoj zemlji vrati puni suverenitet. Takav akt, kojim bi Bosna i Hercegovina ponovo zadobila puni suverenitet, bio bi automatski stavljen iznad postojećeg međunarodnog mirovnog sporazuma iz Daytona, jer se akt suverene volje jednog naroda smatra najvišim pravnim aktom. I takav akt bio bi u najvećoj mogućoj mjeri podržan upravo od SAD, kazao je u razgovoru za Vijesti.ba dr. Zlatko Hadžidedić.
Pažnju javnosti ovih dana izazvalo je pismo američkog kongresmena Michaela Tunera državnom sekretaru SAD-a Rexu Tillersonu u kojem predlaže da SAD budu domaćin Dejtona 2. Američki kongresmen je iste apele upućivao još 2010. i 2011.godine. Da li u skorijoj budućnosti doista može doći do takve vrste intervencije?
Američka vanjska politika se nalazi u dubokoj krizi, najblaže rečeno, i nedostaje joj jasna orijentacija, čak i kada je riječ o mnogo značajnijim pitanjima nego što je to Bosna i Hercegovina. Tačnije rečeno, nalazi se u procesu preispitivanja američke pozicije u svijetu. O tome najbolje svjedoči američko povlačenje iz nekoliko multilateralnih vanjskotrgovinskih ugovora i saveza, koje je isforsirao lično predsjednik Trump.
Sama vladajuća Republikanska stranka se također nalazi u procesu raslojavanja, a mnogi analitičari smatraju da predsjednik Trump neće ni dočekati kraj svog prvog mandata, nego da će biti prisiljen na ostavku od strane mnogo radikalnijih desničara okupljenih oko potpredsjednika Pencea. Ipak, u čitavoj toj zbrci koja trenutno vlada, sretna okolnost za ostatak svijeta je da američki Ustav predviđa da se većinom vanjskopolitičkih pitanja treba baviti skoro isključivo State Department.
U tom pogledu, pismo kongresmena Tunera upućeno je na pravu adresu, iako nije izvjesno da u ovom trenutku državni sekretar Tillerson može imati previše sluha za njega. Glasovi koji su povremeno dolazili iz State Departmenta sugeriraju da tamo nemaju dileme oko toga da se teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine mora po svaku cijenu održati, te da je potrebno poduzeti i dodatne mjere da se njen suverenitet uspostavi u punom kapacitetu. No, mislim da sam State Department ne posjeduje ni ustavni ni politički mandat za jednu značajniju vanjskopolitičku inicijativu, kao što bi bio neki hipotetički Dayton 2, ukoliko takva inicijativa ne bi bila podržana od ostatka Administracije i Kongresa.
Imajući u vidu sve trenutne, prethodno navedene poteškoće kada je u pitanju artikuliranje američke vanjske politike, mislim da nije previše realistično očekivati jednu takvu intervenciju u bližoj budućnosti. Ono što mene zabrinjava, međutim, jeste naša poslovična sklonost da očekujemo vanjsku intervenciju kao rješenje za vlastite probleme. Naravno, veliki dio tih problema uzrokovan je strukturom Daytonskog ustava koji na sebi nosi američki potpis, i koji bi najlakše mogao biti promijenjen u okviru nekog Daytona 2 pod pokroviteljstvom SAD, ali naša javnost čak nije sklona ni da traga za realističnim rješenjima koja bi mogla zamijeniti taj postojeći ustavni okvir, niti da zahtijeva od domaćih političkih snaga da takva rješenja pronađu. Umjesto toga, gaje se iluzije da se sve može riješiti nekom magičnom intervencijom izvana.
Da li se cjelokupni prijedlog može posmatrati kao eventualni odgovor SAD-a na djelatnost u prvom redu Rusije na ovim prostorima?
Mislim da ne, tim više što takav prijedlog ne dolazi iz samog State Departmenta, nego iz Kongresa, gdje pojedini kongresmeni mogu imati svoje mišljenje o pitanjima u ovom dijelu svijeta, ali gdje se u načelu ne vodi vanjska politika. Ja to vidim kao ličnu inicijativu, koja jeste dobrodošla i koja može prerasti u nešto više, ali mislim da su panične reakcije ministra vanjskih poslova Crnatka, i predsjednika RS Dodika, koji su požurili da se u najkraćem roku izjasne protiv takve inicijative, zapravo toj inicijativi dale veću težinu od one koju u realnosti ima. A što se tiče djelatnosti Rusije na ovim prostorima, i njoj su preveliku težinu dali lokalni rusofili i rusofobi. Rusija ima jedan jedini stvarni strateški interes, a to je da NATO odmakne što dalje od Ukrajine, i u tom cilju su spremni vršiti pritisak na zone koje Zapad po definiciji smatra svojim, kao što je Balkan. Vršenjem pritiska na Balkanu, Rusija zapravo samo pokušava da Zapadu stavi do znanja da treba da se udalji iz zone koju Rusija po definiciji smatra svojom, a to je Ukrajina i ostale zemlje koje su nekada bile u sastavu Sovjetskog saveza.
Primjetno je da se američki kongresmen u pismu naveo da bh. zakonodavstvo diskriminiše etničke manjine, pa otuda u javnosti imamo određena dodatna pojašnjenja, kako je kongresmen tobože mislio na zaštitu konstitutivnih naroda. Koliko je u tome smislu bitno ukazati da američka, odnosno zapadno-demokratska tradicija prednost daje pravu građanina a ne etničkog kolektiviteta. Uostalom, zar pojam konstitutivnosti naroda tu demokratsku tradiciju ne podsjeća na koncept protiv kojeg su odnijeli hladnoratovsku pobjedu?
Kategorija „konstitutivnih naroda“ uopće ne postoji u svjetskoj ustavno-pravnoj teoriji, ona je prisutna samo u bosanskohercegovačkoj političkoj praksi. Bosna i Hercegovina je jedina zemlja na svijetu u kojoj se građani prisilno, djelimično snagom postojećeg Ustava, ali prije svega pod prisilom postojećih političkih snaga, moraju razvrstavati na „konstitutivne narode“. U ostatku svijeta, svi građani unutar jedne države su konstitutivni, i pojedinačno, i kao cjelina, dakle, kao narod. Ali, čak i ako prihvatimo tu kategoriju kao relevantnu – iako je ostatak svijeta ne poznaje i ne priznaje – onda je naprosto logički neodrživo, i nesuvislo, da istovremeno tvrdite da ste i „konstitutivni narod“ i „etnička manjina“. Ili ste jedno, ili ste drugo. A ako su ugrožene „etničke manjine“, onda one mogu biti ugrožene jedino od strane „konstitutivnih naroda“, kojima je Ustavom data privilegija da jedino njihovi samozvani predstavnici mogu popunjavati mjesta u vlasti. Dakle, ugroženi su svi oni koji se ne deklariraju kao pripadnici „konstitutivnih naroda“, a ne samo „etničke manjine“. A sve je veći broj onih građana koji uviđaju da je kategorija „konstitutivnih naroda“ sama po sebi jedna velika prevara, koja ih je lišila temeljnih građanskih prava. Nažalost, i Vaše pitanje sugerira da se mi ovdje neprekidno borimo sa pravnim i političkim fantomima, koji ne postoje nigdje drugdje, ali koje smo prisiljeni tretirati kao realnost, umjesto da se bavimo istinskim problemima, kao što je usklađivanje vlastitog ustavnog modela sa standardima koji vladaju u ostatku svijeta.
Imaju li SAD problem s tim da u BiH podrže građansko uređenje, koje je uostalom pravno-politička osnova i američkog i evropskog društva, i šta ih eventualno u tome spriječava?
Ne vidim kako bi SAD mogle imati problem da u BiH podrže građansko uređenje, kada u svojoj ustavno-pravnoj tradiciji i ne poznaju drugačiji ustavni model. Jedini presedan u odnosu na tu tradiciju napravljen je prilikom stvaranja Daytonskog ustava, koji je usvojen direktno pod pritiskom imperativa da se što prije okonča rat. No, taj Ustav je dio šireg međunarodnog mirovnog sporazuma, i upravo ta činjenica otežava njegovu izmjenu. Do izmjene može doći, u okviru postojećih pravnih kategorija, samo na dva načina: ili pristankom svih potpisnica tog mirovnog sporazuma da se takve izmjene izvrše, čemu vjerovatno podršku ne bi dale Srbija i Hrvatska kao potpisnice, ili unutrašnjom, bosanskohercegovačkom inicijativom da se sazivanjem ustavotvorne skupštine, koja bi donijela novi ustav, ovoj zemlji vrati puni suverenitet.
Takav akt, kojim bi Bosna i Hercegovina ponovo zadobila puni suverenitet, bio bi automatski stavljen iznad postojećeg međunarodnog mirovnog sporazuma iz Daytona, jer se akt suverene volje jednog naroda smatra najvišim pravnim aktom. I takav akt bio bi u najvećoj mogućoj mjeri podržan upravo od SAD – dovoljno je samo da se prisjetimo američke Deklaracije o nezavisnosti i američkog Ustava, pa da nam bude jasno koliku podršku bi SAD dale upravo takvom aktu kojim bi se puni suverenitet vratio narodu Bosne i Hercegovine.
Naravno, ovdje postoje i veoma raširene iluzije da bi neka međunarodna sila, poput SAD, mogla naprosto jednostrano nametnuti nekakav novi ustav, ali to bi onda bio akt potpunog oduzimanja suvereniteta narodu Bosne i Hercegovine, koji konstituiraju svi njeni građani. Prisjetimo se da SAD to nisu uradile ni prilikom usvajanja Daytonskog mirovnog sporazuma: tada su SAD posredovale u sklapanju međunarodnog mirovnog sporazuma, u okviru kojeg je usvojen i Daytonski ustav, polazeći od pretpostavke da je suverenitet Bosne i Hercegovine bio ugrožen ratnim djelovanjem susjednih zemalja, koje su upravo zbog toga i bile potpisnice tog sporazuma, te faktičkom nesposobnošću legitimne bosanskohercegovačke Vlade, kao posljedicom navedenih ratnih dejstava susjednih zemalja, da uspostavi suverenitet na cjelokupnoj teritoriji Bosne i Hercegovine. Dakle, ni tada SAD nisu nametnule ustav, nego posredovale u postizanju mirovnog sporazuma. Po definiciji, ustav se ne nameće izvana, nego ga usvaja ustavotvorna skupština date države, i stoga se nekakvo jednostrano nametanje ustavnog rješenja protivi logici i ustavnog i međunarodnog prava.
Kada se dotakne ovih tema neizostavno se vraća naracija o navodnom unitarizmu. Da li je potrebno detabuizirati koncept građanskog unitarizma?
Iskreno rečeno, ne znam ni šta bi bio „koncept građanskog unitarizma“. Svaka država koja nije složena država – a složena država, kao što je federacija, konfederacija ili unija, po definiciji je sastavljena od više država – jeste unitarna država. U skladu s tim, čak i sadašnja Bosna i Hercegovina koja se sastoji od dva autonomna entiteta, a ne od dvije suverene države, jeste unitarna država. Stoga bi prije svega trebalo objasniti svima koji se koriste takvim izrazima da zapravo ne znaju ni o čemu pričaju. A oni koji nam takve izraze nameću, kao obavezni dio javnog diskursa i kao kategoriju sa kojom bi sad mi kao javnost trebalo da neprekidno polemiziramo, veoma dobro znaju da time prave logičku zamku, zasnovanu na lažnim pretpostavkama. Ali, ne možete očekivati od onih koji su čitavu svoju karijeru izgradili na zamjenama teza, lažima, prevarama i ucjenama da se odreknu svog najjačeg oružja.
(vijesti.ba/SB)
