logo
bios

Kapital je društveni odnos

Objavljeno prije 1 mjesec . u sub, apr 21st, 2018

Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Kako bismo definirali kapitalizam? S jedne strane, u ime naglašavanja ideoloških i fenomenoloških aspekata minorizira se njegova materijalna, proizvodna dimenzija, dok s druge često ostaju neadresirani sami osnovi za proizvodnju, poput reprodukcije radne snage ili okolišnih preduvjeta kapitalističke proizvodnje.

Mislim da nećemo puno pogriješiti ako kapitalizam pokušamo odrediti socijalno-historijski. Međutim, za razliku od marksističkog razumijevanja kapitalizma kao društvenog odnosa koji nastaje u specifičnim historijskim uvjetima, prema klasično-ekonomskom modelu (tzv. komercijalizacijskom modelu), racionalni pojedinci, usmjereni na vlastiti interes, oduvijek sudjeluju u nekom tipu razmjene i kalkulacije. Kapitalizam se na tom tragu definira kao komercijalno društvo u visokom stupnju razvoja, koje je nadmašilo dotadašnje nerazvijene i zastarjele društvene forme i oslobodilo se političkih stega predkapitalističkih društava. Pojašnjenja koja počivaju na ovome modelu zapravo nikada ne uspijevaju odgovoriti na pitanje kada je kapitalizam nastao i zašto. Strogo govoreći, taj model zapravo i nema analitičke instrumente kojima bi bio u stanju objasniti izvore kapitalizma.

Tranziciju na kapitalistički način proizvodnje, odnosno transformaciju bogatstva u kapital, omogućila je promjena društveno-vlasničkih odnosa, koji su definirali dinamiku pojave i zakone kretanja kapitalizma

U klasičnom narativu ekonomske teorije kapitalizam je „nekako oduvijek prisutan“, što znači da se rasprava o kapitalizmu reducira na povijest trgovine „koja postoji oduvijek“.

 

Ako takvoj interpretaciji želimo doskočiti drugačijim pristupom, primjerice, kako to predlaže tzv. politički marksizam (Robert Brenner, Ellen Meiksins Wood, George Comninel, Benno Teschke, Charles Post)[1], onda o kapitalizmu nećemo govoriti kao rezultatu specifičnih ljudskih aktivnosti ili da je čovjek tijekom povijesti razvijao imanentne pretpostavke kapitalizma i uklanjao prepreke koje su stajale na putu razvoja kapitalizma i njegove konačne realizacije. Suprotno klasičnom komercijalizacijskom modelu Adama Smitha – koji tvrdi da je temeljni uzrok pojave kapitalističkog društva proces akumulacije kapitala koji je omogućio gomilanje bogatstva sposobnih i „poduzetnih“ pojedinaca te da kapitalizam predstavlja priču o „historiji“ materijalnog bogaćenja i potom stvorenih investicijskih prilika – politički marksizam tvrdi da bogatstvo, samo po sebi, ne predstavlja ujedno i kapital, i da kapital u bitnome podrazumijeva specifičan društveni odnos.

 

Prvi epistemološki iskorak iz klasičnog komercijalizacijskog modela i naglasak na eksplanatornoj analizi izvora kapitalizma kao društvenog odnosa izveo je Marx u Kapitalu, i djelomično Grundrissama. Politički marksizam kreće od Kapitala i Marxovih teza o tzv. prvobitnoj akumulaciji, ali odlazi i korak dalje, preoznačavajući tezu o proizvodnim odnosima tezom o društveno-vlasničkim odnosima. Primjerice, Meiksins Wood u većini će svojih radova naglašavati da je Marxova teza o proizvodnim odnosima ulazna diskursna točka za kritiku klasično-ekonomskog narativa o akumulaciji kapitala kao ishodištu kapitalizma. No unatoč činjenici da je akumulacija kapitala bila nužni uvjet kapitalizma, daleko od toga da je bila dovoljan ili jedini uvjet. Ono što je omogućilo tranziciju na kapitalistički način proizvodnje, odnosno transformaciju bogatstva u kapital, bila je promjena društveno-vlasničkih odnosa. Društveno-vlasnički odnosi su definirali dinamiku pojave i zakone kretanja kapitalizma, nikako obrnuto.

 

Koji su institucionalni mehanizmi i materijalni uvjeti potrebni za održavanje kapitalizma kao društvenog poretka i garantiranje njegove stabilnosti?

Ono što je Brennerova debata 80-ih[2] pokušala sugerirati kao relevantno za klasnu analizu tranzicijskih procesa uzduž vertikalne linije (kapitalist—najamni radnik), kako je to Marx naznačio u svojim radovima, jest i uključivanje odnosa unutar pojedine klase, uzduž horizontalne linije. Primjerice, razmatramo li posjedovne razlike u seljačkom sloju stanovništva, vidjet ćemo da se on u određenom trenutku dijeli na bogate seljake-zakupce, potom seljake sa sitnim posjedom i, konačno, razvlaštene seljake. Iz tog smjera – dakle, unutarklasnog – dalje određujemo kakav je pristup sredstvima za proizvodnju, kako se odvija vlastita reprodukcija i kako se redistribuira višak proizvoda.

 

Komercijalizacijski model kapitalističkog razvoja, kako sam ga gore predstavila, argumentira da je kapitalizam nastao kao rezultat razvoja tehnologije i da je usko vezan uz procese urbanizacije. Međutim, inicijalna pojava kapitalizma zapravo je povezana sa selom – dakle, kapitalizam je agrarnog podrijetla. Također, nikako se ne radi o tehnološkom determinizmu.

 

Budući da se reprodukcija istovremeno odvija na tri razine (reprodukcija sistema, radničke klase i ne-radnika), uloga porodice u konkretnom načinu proizvodnje bitno nam govori o materijalnim uvjetima potrebnima za održanje društvenog sistema u kojem dominira takav način proizvodnje

Teorija socijalne reprodukcije nas upozorava da ciklična dinamika kapitalističkog načina proizvodnje funkcionira kao istovremeno ostvarenje proizvodnje i reprodukcije. U tom smislu, kapitalizam kao način proizvodnje predstavlja i specifične režime samoodržanja. Zato nam je za analizu kapitalizma važno inzistirati na usporedbi s feudalnim načinom proizvodnje i njegovim modelima reprodukcije. Budući da se reprodukcija istovremeno odvija na tri razine (reprodukcija sistema, reprodukcija radničke klase i reprodukcija ne-radnika), uloga porodice u konkretnom načinu proizvodnje (bilo u feudalizmu ili kapitalizmu) bitno nam govori o materijalnim uvjetima potrebnima za održanje društvenog sistema u kojem dominira takav način proizvodnje. Uz to, Marx je u drugom tomu Kapitala posvetio puno pažnje temi reprodukcije (jednostavne i proširene) i akumulacije kapitala. U nekom brzopoteznom, skraćenom izdanju rečeno, Marx preko formule [c+v+s] i radne teorije vrijednosti objašnjava kako je za akumulaciju kapitala ključna proizvodnja viška vrijednosti [s], koja je moguća uz komponentu fiksnog [c] i varijabilnog [v] kapitala. U trećem tomu Kapitala ponovno će se vratiti toj temi na nešto drugačiji način, ovoga puta preko „trinitarne formule” (kapital – kamata/profit, zemlja – renta, rad – nadnice), i još jednom pokazati da kapital nije stvar ili zbir materijala, već određeni društveni odnos. Zato je reprodukcija društvenih odnosa ključna za održavanje kapitalizma.

 

Institucionalni režim, u prvom redu država s represivnom aparaturom, pravo, ali i filozofija prava, igraju bitnu ulogu u formaliziranju kapitalizma. To znači, primjerice, da nakon što je izvršena eksproprijacija zemlje, pravna država nastupa kao institucionalni instrument koji dodatno afirmira kapitalizam i pravo na privatni posjed. Tu nema mjesta za neku toplu i dobronamjernu priču o modernom liberalizmu koji se tobože suprotstavio starom, konzervativnom monarhizmu. Upravo suprotno, s liberalizmom i njegovom pravno-institucionalnom aparaturom formaliziramo socijalne nejednakosti i dodatno afirmiramo klasne, rasne i rodne razlike.

 

Koje su temeljne točke razmimoilaženja luksemburgijanske kritike političke ekonomije s Marxovim promišljanjem iste teme? Kakvi su ekplanatorni potencijali teorije prostornosti Rose Luxemburg u suvremenoj feminističkoj analizi neoliberalnih procesa?

Uoči Prvog svjetskog rata, nakon petnaestak godina pripreme, Rosa Luxemburg je objavila Akumulaciju kapitala (Berlin, 1913), svoje najobuhvatnije teorijsko djelo i jedno od najrelevantnijih i najoriginalnijih klasičnih djela marksističke kritike političke ekonomije. Knjiga Akumulacija kapitala: prilog ekonomskom objašnjenju imperijalizma bila je nastavak Uvoda u političku ekonomiju, djela koje je pisala prilikom pripreme predavanja o političkoj ekonomiji, održanih između 1906. i 1916. u okviru škole Njemačke Socijaldemokratske partije (SPD). Ukratko, u Akumulaciji kapitala Luxemburg traži metodu za naučno istraživanje i objašnjenje uvjeta kapitalističke monopolizacije, proširene reprodukcije i imperijalizma, uzimajući u obzir dinamičnu vezu između kapitalističke i nekapitalističke prostornosti.

 

Pored Marxove analize koja se fokusirala na „vrijeme“, Luxemburg je pokušala razviti analizu kapitalizma fokusirajući se na „prostor“. Svojom „dijalektikom prostornosti“ (kako to naziva Peter Hudis[3]), ona je inzistirala na definiciji akumulacije kapitala kao imperijalističke tehnike koja u prvom redu predstavlja osvajanje nekapitalističkog prostora. Dok Marx u Kapitaluna apstraktnoj razini raspravlja o odnosu živog i mrtvog kapitala, Luxemburg je zanimala konkretna prostornost, zahtijevala je da se, uz temporalni, u analizu kapitalizma uključi i spacijalni moment. Smatrala je da je Marx zanemario prostorno određenje kapitala jer se u svojoj kritici političke ekonomije isključivo fokusirao na vremensku dimenziju unutrašnje dinamike kapitalističke reprodukcije.

Tržište se, radi akumulacije kapitala, održava širenjem na nekapitalističke prostore, integrirajući u produktivnu sferu populacije koje tradicionalno nisu bile dio tržišta

Suprotno tome, Luxemburg je nastojala pokazati da se unutrašnji impuls kapitala sastoji od težnje za konzumiranjem onoga što je „izvanjsko“ – nekapitalističkog prostora.

 

Žustro je kritizirala drugi tom Kapitala, ne slažući se s Marxovom teorijom reprodukcije i akumulacije. Zamjerala mu je i pristup temi o vanjskoj trgovini i realizaciji viška vrijednosti. Puno je knjiga napisano na račun te debate, a i danas je veoma vitalna rasprava o tome koliko je luksemburgijanska kritika političke ekonomije validna, no unatoč i nekim manjkavostima Luxemburgine analize, uvjerena sam da nam je njezina teorija imperijalizma i akumulacije itekako korisna za današnje borbe. Jedan bih aspekt njezine teorije posebno istaknula.

 

Kada je Luxemburg (kao i druge socijalističke feministkinje ranog dvadesetog stoljeća, premda u izrazito malom broju eseja) kritizirala buržoaski feminizam i tvrdila da je opresija žena integralni dio kapitalističkog načina proizvodnje, njezina je analiza bila slična zaključcima teorije socijalne reprodukcije kako je razumije Lise Vogel[4]. S jedne strane, Vogel nastoji proširiti ključne kategorije Kapitala s obzirom na istraživanje biološke, društvene i generacijske reprodukcije radne snage, dok je Luxemburg nastojala razviti teoriju kapitalističke reprodukcije oslanjajući se na dijalektiku prostornosti. Komodifikacija kućnog rada predstavlja ključnu vezu luksemburgijanske kritike političke ekonomije i teorije socijalne reprodukcije: samo onda kada je veći dio populacije bez vlasništva i prisiljen prodavati radnu snagu na tržištu, uključujući i žensku radnu snagu, moguće je govoriti o sistemskom procesu akumulacije kapitala. Tržište se, radi akumulacije kapitala, održava širenjem na nekapitalističke prostore, integrirajući u produktivnu sferu populacije koje tradicionalno nisu bile dio tržišta.

 

Kućni rad nije produktivni dio tržišta i možemo ga tretirati kao eksterni element kapitalističke ekonomije. On nema razmjensku vrijednost i nema svoju cijenu, a ontološki nema ni status rada. Komodifikacija kućnog rada se u luksemburgijanskom analitičkom okviru može promatrati kao tipičan primjer ekspanzije kapitalizma na nekapitalističko polje. Od ranih 1970-ih nadalje, socijalno blagostanje se uvećava kroz inkluziju domaćinstva u tržišni promet. Čitav se niz različitih ekonomskih aktivnosti koncentrirao oko kućnog rada, brige i njege, i sličnih usluga koje tržište prethodno nije nudilo. Neoliberalizacija tržišta kroz uvođenje part-time ugovora o radu, fleksibilizacija radne snage i deregulacija rada te socijalnog zakonodavstva su sve fenomeni koji su povezani s krizom i stagflacijom 1970-ih, kada je neoliberalni režim formaliziran – djelomično i kroz ženski rad, odnosno komodifikaciju kućanskog rada.[5]

 

Koje su glavne karakteristike kapitalističke proizvodnje i reprodukcije, s obzirom na povijesni kontekst u kojem se kapitalizam pojavio i postepeno generalizirao?

Marx je izvornu transformaciju društveno-vlasničkih odnosa locirao u Engleskoj, a ključni kotač promjene opisao kao eksproprijaciju zemlje. Uslijed novonastalih agrarnih odnosa, vlastelini počinju značajno zarađivati od renti koje preuzimaju direktno od dobrostojećih kapitalista-zakupaca, za razliku od malih proizvođača koji nisu u stanju podnijeti rente pa ih se razvlašćuje i, konačno, postaju jeftina radna snaga. Meiksins Wood ističe da Marx ovako kontekstualiziran proces akumulacije naziva „stvarnom“ prvobitnom akumulacijom, i to zato što je oštro pomakao fokus s klasično-ekonomske mitologije voluntarizma i poduzetništva, te naglasak stavio na historijsku ulogu društveno-vlasničkih odnosa u generiranju novih ekonomskih imperativa i sistemskog ulaganja u pospješenje radne produktivnosti. Upravo u tome treba tražiti izvore kapitalizma i tumačiti specifičnost njegove logike.

 

Iznimno veliki dio zemlje u srednjovjekovnoj Engleskoj u vlasništvu je vlastele i održavaju ga te obrađuju zakupci (tenants). Faktor koji će osobito utjecati na taj odnos u Engleskoj nestabilne su cijene zakupa, tj. nefiksirane rente. Dakle, iznose renti ne definira zakon, oni su u kontekstu deregulacije veoma fleksibilni i primarno situacijski određeni stanjem na tržištu. U takvoj kapitalističko-rentijerskoj atmosferi nastaju veoma specifični uvjeti reprodukcije, određeni izrazito kompetitivnim društvenim odnosima koji nikako ne odgovaraju ideji tržišta kao „prilike“, već kao sile, nužnosti, egzistencijalne potrebe. Ako ovaj fenomen razmatramo u kontekstu klasne strukture engleskog društva, odmah uočavamo da se seljačka klasa morala podrediti imperativima tržišta i da to nije činila jer je u tržištu vidjela „priliku“ za napredovanjem.

Imperativ aktivnog nadmetanja na tržištu jedan je od primarnih pokretača društva prema agrarnom kapitalizmu

Čak i ako su se angažirali na tržištu, seljacima zapravo nije odgovarala deregulacija cijena renti – više bi im se isplatilo ostati u direktnom posjedu svojih uvjeta egzistencije, kao zaštite od kompetitivnosti i tržišnih prisila.

 

Uloga slobodnih seljaka (yeomen) za ovu je analizu jako važna, kako to u svojim radovima ističe Brenner. Operativni princip Brennerove analize prije svega je istraživanje uloge tržišne prisile, nikako onoga što se u ortodoksnom ekonomskom ključu obično naziva tržišnim „šansama“. Ako je u klasnoj analizi ove rasprave u fokusu sitni zemljoposjednik – farmer ili sitni proizvođač neke robe, treba imati u vidu da se oni ne nalaze u nekom idealnom socijalno-ekonomskom prostoru koji im nudi sve prilike za napredovanjem ili nametanjem na tržištu. Upravo suprotno, riječ je o iznimno uvjetovanoj situaciji u kojoj je odnos kompeticije, ili preciznije, imperativ aktivnog nadmetanja na tržištu, jedan od primarnih pokretača društva prema agrarnom kapitalizmu. Slobodni seljaci su zapravo imali ulogu tipičnog kapitalističkog zakupca koji je bio pod stalnim pritiscima kompetitivnog tržišta, koje se uskoro nametnulo kao jedini način ekonomskog opstanka. Na taj su način vlastelini i zakupci snažno ovisili jedni o drugima, ili konkretnije, o dinamici tržišta i svojem uspjehu u njegovim zadanim agrarno-kapitalističkim pravilima igre. Vlastelini ovise o profitu zakupaca, dok zakupci ovise o najmu.

 

Meiksins Wood u svojim radovima o tzv. velikoj tranziciji dodaje da zakupci u srednjovjekovnoj Engleskoj nisu bili tek sitni proizvođači koji će najednom izrasti u kapitaliste. Stvar je ipak bila nešto složenija. Da pokušam sažeti tezu Meiksins Wood: zakupčeva specifična veza sa sredstvima proizvodnje, uvjeti pod kojima je imao pristup zemlji, u određenom smislu čine ga kapitalistom otpočetka. To znači da zakupac nije nekim čudom došao u situaciju da je najednom konačno bio u stanju aproprirati višak za sebe, da je dobio mogućnost da se u ekonomskom smislu razvija ili ima najamne radnike koji za njega rade. Prije se radi o tome da su njegovi odnosi prema sredstvima vlastite reprodukcije (kojima je od samoga početka podređen, kao i svi najamni radnici koje je eventualno zaposlio), usmjereni tržišnim imperativima. Čini mi se da je to važan aspekt historijske analize kapitalizma.

 

Što bi nam marksističke rasprave o ulozi buržoazije u prijelazu iz feudalizma u kapitalizam mogle otkriti o povijesnom razvoju koncepta vlasničkih prava kao temeljnog pravnog koncepta današnjeg političkog uređenja i paralelnom izostanku jednako moćnog pravnog zaštitnog mehanizma radničke klase i drugih, kapitalizmom opresiranih skupina?

Rasprave o ulozi buržoazije u povijesti društva veoma su raznolike. Mnoge debate su vođene i mnogi tekstovi na tu temu napisani, a neke su rasprave još uvijek aktualne.[6] U komparaciji doprinosa dvaju „tabora“ ovoj temi, dakle, ortodoksno-marksističkog, koji prati Marxovu definiciju povijesti društva kao sukoba klasa, i političko-marksističkog, koji kreće od društveno-vlasničkih odnosa, meni se potonji čini plauzibilniji.

 

Kapitalizam je geohistorijski nastao u Engleskoj već u 14., 15. stoljeću, što znači da općeprihvaćena priča o tome da je kapitalizam nastao u europskim gradovima nakon Francuske revolucije, ili u 18. stoljeću, kada je već postojala razvijena industrija, nije točna. Meiksins Wood u svojim tekstovima upozorava na sljedeće: u Engleskoj vrlo rano nastaje kapitalistički način proizvodnje, ali ne i buržoaska klasa, za razliku od Francuske u kojoj možemo pratiti pojavu buržoazije kao novog klasnog subjekta, ali ne kao rezultata kapitalističkog načina proizvodnje. Dakle, situacija nije nimalo jednostavna ili jednolinijska. Zašto je pojava buržoazije – prema ortodoksno-marksističkim tumačenjima – važan historijski fenomen? Tvrdi se da je buržoazija, sukobivši se sa starim feudalnim režimom, historijski izvršila revolucionarni iskorak. U tom smislu, buržoazija je poput svojevrsne avangarde, ona je imala potrebu razoriti dotrajali feudalni monarhijski režim i stvoriti nešto novo: naravno, kapitalizam. Tako buržoazija – prema shvaćanju ortodoksnog marksizma – postaje „pokretač revolucije“.

U Engleskoj vrlo rano nastaje kapitalistički način proizvodnje, ali ne i buržoaska klasa, za razliku od Francuske u kojoj možemo pratiti pojavu buržoazije kao novog klasnog subjekta, ali ne kao rezultata kapitalističkog načina proizvodnje

S druge strane, politički marksizam smatra da se ova teorija bitno ne razlikuje od klasičnog komercijalizacijskog modela, a Brenner je čak naziva i „neosmitovskom“. Ono što politički marksizam vidi kao ključni nedostatak ovog pristupa je ranije opisana uloga seljaka u tranziciji, dakle, naglašava kako je unutarklasna dinamika društva ključna za razumijevanje novonastalih društvenih odnosa, a ne samo međuklasni sukobi.

 

„Buržoaskom paradigmom“ ortodoksni marksizam nudi okvir za razumijevanje uloge buržoazije u novonastalim društvenim uvjetima. Ortodoksni marksizam tvrdi da nova poduzetnička klasa – buržoazija – kooptira sa starom aristokracijom, i dakako crkvom, i da konsolidirani zajedničkim snagama uspostavljaju temelje za liberalnu državu koja pod firmom inkluzivnosti daje politička prava isključivo bijelim posjednicima, a ignorira sve druge društvene skupine. Riječ je o konceptu tzv. posjedničkog individualizma, kako to naziva Macpherson,[7] koji polazi od teze da su vlasnička prava bila osnova za uspostavu svih drugih pravno-apstraktnih prava: prava na „slobodu, bratstvo i jednakost“. Država koja se pojavljuje u okviru ovako postavljenog liberalizma je „minimalna“ (Lockeovim rječnikom), ona štiti samo buržoasku klasu, tj. posjednike.

 

Pravo na privatno vlasništvo nastalo je eksproprijacijom. Priča o vlasničkim pravima zapravo je priča o liberalnoj filozofiji koju možemo pratiti kroz kontekst filozofije društvenog ugovora, ali i kasnije kroz Hegelovu filozofiju kao kritiku kontraktualizma.[8] Engelsova knjiga Podrijetlo porodice, privatnog vlasništva i države također je nezaobilazno štivo u tom kontekstu.

 

Marksističke feministkinje, inzistirajući na povezanosti patrijarhata i kapitalizma, ukazuju na analitičke manjkavosti upotrebe pojma „patrijarhat“ kao transhistorijske kategorije te ga redefiniraju unutar polja proizvodnih odnosa i reprodukcije društva. Kakvi su u tom kontekstu doprinosi tzv. teorije socijalne reprodukcije analizi rodne opresije žena u kapitalizmu?

Raspravu o vezi kapitalizma i patrijarhata u povijesti društvene teorije povele su socijalističke, marksističke i materijalističke feministkinje. S jedne strane, feministkinje koje su podržavale kampanju „nadnice za kućni rad“ u dvosistemskom analitičkom ključu nude jedan pristup analize (Mariarosa Dalla Costa, Selma James, Leopoldina Fortunati, Silvia Federici i dr.).[9]Dvosistemske teorije tvrde da je opresiju žena nužno tumačiti kroz aspekt porodice, jer se paralelno uz podređenost žena, ali generalno i radničke klase na tržištu rada, određeni tip opresije događa i kroz patrijarhalni režim unutar porodice, gdje specifična rodna podjela rada generira neke zadatke, ali i proizvodi višak vrijednosti. Drugi (materijalistički) pristup Christine Delphy nastaje u razumijevanju društvene reprodukcije kao serije akcija unutar kućne sfere koje ona vidi kao poseban način proizvodnje.[10]Konačno, Lise Vogel nudi „unitarni“ pristup, prema kojem društvena reprodukcija znači istovremenu reprodukciju radne snage i klasnog društva.[11] Potonji pristup, tzv. teorija socijalne reprodukcije, čini mi se daleko najplauzibilnijim za analizu ženske opresije.

 

Najjednostavnije rečeno, na primjeru klasičnog industrijskog rada, reprodukcija bi podrazumijevala osiguravanje radnih operacija i njihovih regularnosti, ulaganje u mašine, tvornice i sirovine. Kada se strojevi pokvare, potrebno ih je popraviti, zamijeniti ili kupiti nove. Osim toga, za proizvodnju je potrebno osigurati i radnu snagu, koja ujedno reproducira društvene odnose. Baš kao i strojevi, kada radnice/ci ostare ili umru one/i bivaju zamijenjeni, dok one/i u radnom dobu moraju jesti, odmarati se i obnavljati snagu, ne bi li u potpunosti bili spremni za rad. U kapitalističkom načinu proizvodnje, kapitalist kroz tržište osigurava sredstva potrebna za rad tvornica i radničke nadnice. Nadnički rad omogućava radničkoj klasi da si priskrbi artikle i usluge neophodne za život (poput hrane, odjeće, troškova domaćinstva). Međutim, te se potrebe ispunjavaju u domaćinstvu, a ne na tržištu. Štoviše, da bi se netko hranio potrebno je da uzme u obzir pripremu hrane, ako kupuje odjeću, ona mora biti oprana i održavana, a starijim članovima porodice ili djeci treba osigurati brigu i njegu. Za razliku od rada u „produktivnoj“ sferi društva, kućni rad pripada „reproduktivnoj“ sferi. Kućanski rad ne možemo tumačiti kao produktivni rad, jer ne proizvodi višak vrijednosti,

Za razliku od rada u „produktivnoj“ sferi društva, kućni rad pripada „reproduktivnoj“ sferi. Kućanski rad ne možemo tumačiti kao produktivni rad, jer ne proizvodi višak vrijednosti, nego isključivo uporabne vrijednosti, koje nisu tržišne i razmjenske

nego isključivo uporabne vrijednosti, koje nisu tržišne i razmjenske. U konačnici, i kapitalisti i radnici konzumiraju, na jedan ili drugi način, hranu pripremljenu kod kuće, odjeća im mora biti oprana ili ovise o nekom drugom reproduktivnom radu. Zbog toga su njihov život i rad u produktivnoj sferi posredovani nizom aktivnosti koje pripadaju sferi domaćinstva. Veliki dio problema leži u činjenici da i radnička i kapitalistička klasa percipiraju reproduktivni rad kao samorazumljiv, dat i prirodan. Ovaj strukturni i prostorni jaz između reproduktivne i produktivne sfere društva indicira osnovni razlog opresije žena u kapitalizmu.

 

Teorija socijalne reprodukcije (social reproduction theory) reproduktivne režime u feudalizmu i kapitalizmu ne tumači isključivo po rodnoj liniji ili tek u okviru porodice, nego unutar ukupnog procesa društvene reprodukcije (dakle, istovremeno u kućanstvu i na tržištu). Izmještajući aspekte reprodukcije izvan porodice, ta nam teorija pruža validan analitički alat kojim možemo, primjerice, pristupiti i pitanju ženskog migrantskog rada kao posve novom tipu reprodukcije koji se odvija izvan obitelji i, kao potpuno komodificiran, održava srednjoklasna kućanstva čija je funkcionalnost narušena tekućom ekonomskom krizom i povlačenjem socijalnih uloga države.

 

Treba napomenuti da, osim postojećih debata o reprodukciji i značenju reproduktivnog rada u okviru proizvodnje uporabnih i razmjenskih vrijednosti, koje se vode između socijalističkog, materijalističkog i marksističkog feminizma, u marksizmu uopće postoji dugotrajna debata između ortodoksnije linije te linije koja se više bavi aspektima nadgradnje. Primjerice, altiserijanska analiza u određenoj se mjeri fokusira na pitanja ideologije, dok se deridijanska gubi po apstraktnim i često nerazumljivim pasažima dekonstruktivizma. Čini mi se da je tu raspravu dosta iscrpno razradio Perry Anderson[12], tematizirajući problem tzv. Zapadnog marksizma i kritizirajući poststrukturalističko gušenje klasne analize. Lise Vogel, a onda i Cinzia Arruzza, ali i David McNally, uključujući politički marksizam, uviđaju da nam pretjerano odvajanje baze od nadgradnje, odnosno zanemarivanje klasnog pitanja, uz inzistiranje na kulturnoj i ideološkoj analizi, otežava suočavanje s izvorima socijalno-ekonomskih pitanja koja su danas relevantna. To je, pored ostaloga, utjecalo i na teorijsko odvajanje kategorija klase i roda, gdje se rodni režim prečesto definira kroz ideološke (ako hoćemo, jezične) parametre na uštrb klasne analize, o čemu je, primjerice, detaljnije pisala i Cinzia Arruzza[13] u svojim kritičkim osvrtima na tekstove Judith Butler.

 

Često naglašavate koliko je važno političku borbu za ženska (ali i druga manjinska) prava voditi na obje fronte – u javnoj, kao i u privatnoj društvenoj sferi, i da emancipacijske borbe moraju imati antikapitalistički predznak. Možete li to pojasniti u kontekstu sve intenzivnije radikalizacije konzervativnih struja u društvu?

Sa svakom krizom proizvodnje i reprodukcije, institucionalna (državna) aparatura guši stečena socijalna, ekonomska i politička prava, kako bi u materijalnom smislu očuvala postojeće proizvodne odnose (dakako, i financijsko tržište) ili da bi ih restaurirala. Programi strukturne prilagodbe usmjereni su i na provođenje mjera štednje u područjima kao što su žensko reproduktivno zdravlje, što se, primjerice, reflektira na problematiku prava na pobačaj, dok se gdjegod i kadgod je moguće dovodi u pitanje pravo na javno dostupno obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu skrb itd. To su ključna feministička pitanja danas. Društvo pokušava održati status quo, dok su konkretna rješenja za krizu koja se nude u pravilu konzervativna. Naglasak se stavlja na obitelj kao temeljnu društvenu i moralnu jedinicu, na koju država preusmjerava cijeli set socijalnih uloga. Riječ je o klasičnom neoliberalnom outsourcingu.

 

Paralelno s krizom u proizvodnji, koja započinje 2008. godine te se manifestira i kao proces deindustrijalizacije te sustavno zatvaranje radnih mjesta, te paralelno s uvođenjem mjera štednje koje guše javnu upravu i sl. – odvija se i kriza reprodukcije. U tom smislu, vrlo je važno ukazivati na povezanost tržišta s „netržišnom“ sferom. To bi značilo da kada danas artikuliramo društveno-ekonomske probleme iz lijeve perspektive i kanimo razvijati antikapitalističke strategije otpora, moramo istovremeno uključiti i aspekt reprodukcije i aspekt proizvodnje. U bitkama za radnička, socijalna i uopće materijalna prava nužno moramo postavljati pitanja koja se tiču seksizma, roda i seksualnosti. S druge strane, u bitkama koje definiramo kroz feminističku borbu, nužno moramo uključivati radničke, klasne i socijalne zahtjeve. Suvremena progresivna borba mora stalno upozoravati na integralnu povezanost proizvodnje i reprodukcije, jedino tako – eventualno – zahvaćamo kapitalizam u svom totalitetu. Premda su vremena veoma loša, a sve naše borbe usmjerene na zadržavanje postojećih prava (pravo na pobačaj, radnička, socijalna, mirovinska prava i sl.), za suvremenu je ljevicu od neizmjerne važnosti da pored tih nužnih, reformističkih borbi, što je više moguće gura svoje teorijske i praktične borbe u socijalističkom smjeru. Tvrdoglavo, korak po korak.

 

Bilješke:

[1] „Political Marxism“, mrežna stranica istraživačke grupe: http://politicalmarxism.wordpress.com

 

[2] Usp. T. H. Aston i C. H. E. Philpin, The Brenner Debate. Agrarian Class Structure and Economic Development in Pre-Industrial Europe, Cambridge: Cambridge University Press, 1985.

 

[3] Usp. Peter Hudis, „The Dialectic of the Spatial Determination of Capital: Rosa Luxemburg’s Accumulation of Capital Reconsidered“, 2014., dostupno na: http://logosjournal.com/2014/hudis/

 

[4] Usp. Lise Vogel, Marxism and the Oppression of Women. Toward a Unitary Theory, Chicago: Haymarket Books, 2013. [1983].

 

[5] O svemu ovome sam detaljnije pisala u: Ankica Čakardić, „From Theory of Accumulation to Social-Reproduction Theory. A Case for Luxemburgian Feminism“, Historical Materialism, br. 25, 2018., 1–28.

 

[6] Za detaljniji prikaz debata usp. prvi dio studije: Spencer Dimmock, The Origin of Capitalism in England: 1400–1600, Chicago: Haymarket Books, 2015.

 

[7] Usp. Crawford Brough Macpherson, Politička teorija posjedničkog individualizma, Zagreb: Centar društvenih djelatnosti Saveza socijalističke omladine Hrvatske, 1981. [1962.].

 

[8] Isto.

 

[9] Usp. npr: Mariarosa Dalla Costa i Selma James, The Power of Women and the Subversion of the Community, Bristol: Falling Wall Press Ltd., 1975. [1972.]; Leopoldina Fortunati, The Arcane of Reproduction: Housework, Prostitution, Labor and Capital, New York: Autonomedia, 1996. [1981.]; Silvia Federici, „Wages against Housework“, u: Revolution at Point Zero, Housework, Reproduction, and Feminist Struggle, New York: PM Press/Autonomedia, 2012. [1975.].

 

[10] Usp. Christine Delphy, „A Materialist Feminism Is Possible“, prevela Diana Leonard, Feminist Review, 4, 1980., 79–105.

 

[11] Usp. Lise Vogel, Marxism and the Oppression of Women. Toward a Unitary Theory, Chicago: Haymarket Books, 2013. [1983].

 

[12] Usp. Perry Anderson, Razmatranja o zapadnom marksizmu, Beograd: BiGZ, 1985. [1976.]

 

[13] Usp. Cinzia Arruzza, „Gender as Social Temporality: Butler (and Marx)“, u: Historical Materialism, br. 23 (1), 2015., 28–52. Prijevod dostupan na linku.

slobodnifilozofski

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh