Možda nije sasvim neočekivan taj obrt koji se desio 90-tih od jednog dosta dogmatičnog i fanatičnog komunizma do jednog žestokog i zločinačkog nacionalizma.
Buka
Nova knjiga Latinke Perović “Dominantna i neželjena elita”, koja je od svog objavljivanja izazvala burne reakcije javnosti, kako pozitivne, tako i negativne, izazvala je veliko zanimanje i među Banjalučanima ukoliko je suditi po broju okupljenih na sinoćnjem predstavljanju knjige u Muzičkom paviljonu “Staklenac”.
Knjiga koja je poznata i prepoznata i od onih koji je vole, a još više od onih koji je ne vole, zapravo govori o trinaest istaknutih ličnosti iz javnog i političkog života koji su ostavili značajan trag u Srbiji tokom perioda komunizma i zakašnjele demokratske tranzicije.
Kao jedini predstavnik dominantne neoliberalne elite, u knjizi je izdvojen Dobrica Ćosić, koji je svoju književnost podredio ideologiji srpskog nacionalizma i koji je uvijek na prvo mjesto stavljao kolektiv i pitanja nacije. S druge strane, Marko Nikezić, Koča Popović, Milovan Đilas, Ivan Đurić, Novak Pribičević, Slobodan Inić, Ivan Stambolić, Olga Popović-Obradović, Sima Ćirković, Zoran Đinđić, Bogdan Bogdanović i Radomir Konstantinović svrstani su u pripadnike neželjene elite, jer su se, svaki u svoje vrijeme, zalagali za dubinski unutrašnji razvoj Jugoslavije, za neku novu nadu i demokratski uređenu državu.
Asim Mujkić, profesor političkih nauka u Sarajevu, u okviru dijaloga o temama koje je knjiga otvorila, rekao je da se ovdje govori o dominantnom hegemonijskom političkom kodu, koji nam dolazi iz jednog specifičnog narodnjačkog učenja i svjetonazora koji se razvio u Rusiji i značajno uticao na oblikovanje i političku artikulaciju na našim područjima. Riječ je o tendenciji koja je htjela da razbije jednu specifičnu vrstu socijalizma, a da preskoči modernizaciju, da preskoči kapitalizam. Prema ovoj knjizi, kako kaže Mujkić, dobili smo neku vrstu amalgama socijalizma narodne države i organističkog nacionalizma.
„To nam daje normativno polazište za svako domaće radikalno narodnjaštvo koje će se tokom 20. vijeka razvijati na područjima bivše Jugoslavije i to bilo u formi socijalističkog, bilo u formi etno-nacionalističkog režima. To meni objašnjava taj paradoks kako se tako lako početkom 90-tih godina ta komunistička nomenklatura gotovo preko noći prebacila u nacionalističku priču. Latinka Perović nam pokazuje zapravo da je ovdje oduvijek bila riječ isključivo o dominaciji jedinstvene ideologije narodnjaštva, koja se samo prilagođavala vanjskim prilikama i uslovima“, istakao je Mujkić.
Govoreći o dominantnoj i neželjenoj eliti u BiH, rekao je da ona postoji i kod nas. Prema njegovim riječima dominantnu elitu u našoj zemlji čine etno-politički poduzetnici, dakle oni koji se profesionalno bave zastupanjem tzv. vitalnih nacionalnih interesa. Istovremeno, to je grupa koja suvereno raspolaže javnim resursima ove zemlje, kako materijalnim, tako i nematerijalnim, kao što su položaji u hijerarhiji političke i ekonomske moći. Ovaj vladajući sloj, ističe Mujkić, bez obzira na različit nacionalni predznak, djeli identične interese, imaju jasnu klasnu svijest o sebi i održavaju se uz pomoć kontrolisanog, usmjerenog i ograničenog neprijateljstva s ciljem održavanja fragmentacije međusobne suprotstavljenosti najširih narodnih slojeva isključivo po etničkoj i nacionalnoj osnovi.
Ivan Lovrenović, književnik, urednik, publicista i novinar, istakao je da je veliki značaj ove knjige jer je istovremeno i knjiga o ljudima i knjiga o istoriji političkih ideja moderne Srbije.
„Cijeli sistem u bivšoj Jugoslaviji je bio postavljen parareligiozno, počev od njegovog ustrojstva, oblika piramide, od baze do vrha na kojem je bila sakrosantna politička, ideološka, vojna, policijska i svaka druga moć, i jedan čovjek koji je svu tu moć personifikovao. Niste imali crkvu i religiju, ali je sklopljen savez sa drugom vrstom religije parareligije i paracrkve, a to je partija. Taj sistem je u našim južnoslovenskim prilikama sjajno konzervirao i dalje odnjegovao nešto što bi se moglo nazvati struktura vjerničkog mentaliteta i to njegove najlošije osobine, pogotovu one koje se manifestuju kao kolektivitet, poslušnost, žeđ za vođom i autoritetom, odbacivanje kritičkog razmišljanja. To je po mom mišljenju bio glavni humus koji je omogućio da se preko noći isti ljudi do jučer privrženi jednome pokažu privrženi drugome“, pojasnio je Lovrenović.
Istovremeno je nedostatak slične knjige ili istraživanja u BiH, okarakterisao je kao naš veliki nedostatak.
„Gdje je kod nas pusta sreća da se pojavi ako ne knjiga onda barem analogna analiza, izučavanje ili istraživanje o onome što je bh. prostor doživio u političkom smislu u razdoblju novije istorije“, zaključio je Lovrenović.
Dodao je da svijet naših etno političkih elita, pored etno-poduzetnika, obuhvata i druge elite poput akademske, naučne, intelektualne i vjerske, u kojoj se u sjeni spektakularnih političkih pojava odvija potpuna instrumentalizacija i potpuna izdaja primarnog cilja-potrage za istinom.
Srđan Šušnjica, kulturolog iz Banjaluke, ovom prilikom je rekao da je knjigu “Dominantna i neželjena elita” doživio kao kapitalno djelo suočavanja autorke sa svojim vijekom, čiji je ona relevantni učesnik.
„Ova knjiga daje odgovore na mnoga pitanja iz jedne sasvim specifične perspektive. Zašto nam je sve ovo trebalo? Zašto je iz ovog grada protjerano 85 hiljada ljudi? Zašto je u ovog gradu u kome nikada nije bio opaljen metak tokom ratnih dejstava ubijeno prema zadnjim istraživanjima 90-tak ljudi koji su zločinci percipirali kao katolike, a ko zna šta su bili u svojim domovima u svojim privatnostima, više od 140, imenima i prezimenom, ljudi koje su zločinci percepirali kao muslimane, a opet ko zna šta su oni bili u svojim domovima i u svojoj privatnosti. Možda djelić tog suočavanja sa istinom, suočavanja sa razlozima, suočavanja sa posljedicama možete naći u ovoj knjizi. Ja sam našao“, poručio je Šušnjica.
Latinka Perović, istoričarka i autorka knjige, istakla je da se kritičari ovog djela uopšte i ne bave samim sadržajem knjige, oni govore o autorki koja se drznula da takvu knjigu napiše i da uopšte uznemiri ljude u jednom društvu koje propada još više nego što je to vidljivo.
„U Zagrebu su rekli mi nemamo takvu knjigu, ali ja to ne uzimam kao čin pohvale sebi kao autoru, ja samo hoću pred vama da priznam da je Srbija bila središte jugoslovenske drame, da je bila inicijator svih onih strašnih procesa, koji su devalvirali kulture i ljude, ne toliko jednu državu, jer su njeni obrisi zamislivi u različitim oblicima i u različitim okvirima“, naglasila je autorka knjige.
Napomenula je i da možda nije sasvim neočekivan taj obrt koji se desio 90-tih od jednog dosta dogmatičnog i fanatičnog komunizma do jednog žestokog i zločinačkog nacionalizma. Osnova je bila, kaže Latinka Perović, zapravo to narodnjaštvo i taj nacionalizam koji je u novovjekovnoj Srbiji bio jedina tradicija orijentisana na dovršenje ujedinjenja i osvete Kosova kao zavjetnog cilja.
„Ipak, nisam veliki pesimista, osjećam da se mladi ljudi i nove generacije u koje ulažem i sama ogroman trud, sa posvećenošću vraćaju onom što mi zovemo prošlost, slažu činjenice, pokušavaju da rekonstruišu jednu sliku i da je smjeste u jedan daleko širi kontekst“, zaključila je Latinka Perović.
